Gledateljem se ne rađa, već postaje. Teatarski virus ne oblijeće rodilišta u lovu na nevine žrtve, već čuči u zavodljivom mraku kazališta, ispod sjedala, na scenskim daskama i ulicama, hodnicima i aulama. Žele li stvoriti okorjelog zaljubljenika u teatar, kazališta ga moraju zavesti od malih nogu, potom ga voditi i pratiti kroz sve životne faze. No naša kazališta to ne čine. Uspiju li ga zaraziti u djetinjstvu, u najranjivijim tinejdžerskim godinama prelako ga se odreknu, nasilno ga gurajući na "odrasle" predstave, neprilagođene mlađahnim razmišljanjima i problemima. U tom trenutku gledatelj je uglavnom nepovratno izgubljen za kazalište.
Iako će sad dežurni skeptici skočiti i reći kako je tinejdžersko doba najškakljivije i kako je mladim ljudima kazalište tada posljednja briga, mi čvrsto vjerujemo da nije tako. Ili barem ne bi trebalo biti. Dapače, kazališta bi toj mladosti koju tek jedan, ali vrlo važan korak, dijeli od odraslosti, trebala posvetiti posebnu pažnju, osluhnuti njene probleme i preokupacije i scenu pretvoriti u prostor otvorene i aktivne rasprave.
Sve to vidjeli smo u predstavi "Pola-pola", nastaloj u koprodukciji Teatra Exit, Kazališne družine Pinklec i Teatra Poco Loco. Od teme preko kuta sagledavanja i scenske energije do rasprave nakon završnog pljeska, predstava je rasla i gradila se za i sa tinejdžerima.
Mlada beogradska spisateljica i dramaturginja Milena Bogavac u tekstu se usmjerila jednom od sve prisutnijih obiteljskih problema koji najviše pogađaju upravo tinejdžersku populaciju - rastavi roditelja. U središtu priče je djevojčica Nika na čiji je 12. rođendan tata napustio nju i mamu zbog žene s kojom čeka dijete. I dok se Nikini životni oslonci lome pola-pola, najveću utjehu pronalazi u prijatelju Andriji, rutineru i veteranu u razvodima vlastitih roditelja (do kraja predstave zaredat će ih čak tri). Uz Andrijino "stručno" vođenje Nika i gledatelji prolaze kroz koliko različite, toliko identične faze razvoda. Od šoka, odbijanja obaju roditelja, potom svakog zasebno, do odbijanja stvarnosti, dok vrijeme neumitno prolazi i protjeruje ih iz sigurnosti djetinjstva. Kako je komad usmjeren mladim gledateljima te pisan iz njihove perspektive, autorica ne ulazi preduboko u emocije i emocionalne lomove te na samom kraju, više utopističkom nego realnom, nudi nadu i spas u - ljubavi. Boljoj od one izgubljene roditeljske.
Redateljica Renata Carola Gatica predstavu je oblikovala poput nabrijanog mladenačkog punk koncerta iz kojeg su izvirale i odmotavale se kratke dijaloške i pripovjedne epizode. Pročišćene do srži, bez širenja u pretjerane emocionalne rukavce, one su stvarale i gradile Nikinu priču, suočavajući je s Andrijinom, koliko različitom, toliko istom. U ovom koncertnom konceptu emocionalni naboj postao je jednak scenskom, kojemu je posvećena velika pažnja. Gatica je s puno pažnje složila strukturu, prenoseći energiju songova u radnju te kulminativne točke dijaloga pretačući u mikrofon, pred kojim su se Nika i Andrija emocionalno otvarali. Činili su to krikom, pjesmom ili ispovjednim monologom, zvukovnim pojačavanjem vlastitih emocija direktno se i bez ustezanja obraćajući gledateljima kao svojim intimusima i supatnicima.
Kad smo kod mikrofona, u predstavi nam se posebno dopao spoj dviju opreka - nabrijanog punk ritma, autora Marija Mirkovića, i dječje iskrenih, nevinih i naivnih riječi, koje potpisuje autorski tim. Tako je predstavu otvorio song u kojemu Nika, praćena i vođena bučnom i žestokom glazbom, skače i urla stihove "Samo je jedna mama / samo je jedan tata / samo je jedna ljubav / mama, ja i tata". Taj punokrvni punk provlačio se kroz cijelu predstavu, noseći i izvođače i gledatelje, prve iscrpljujući do posljednje kapi znoja, u drugima budeći želju za "poganjem" u gledalištu.
Ovakav koncept od izvođača traži prvenstveno silnu energiju, a to smo u najvećoj mjeri dobili. Posebice na instrumentima i pred mikrofonom, gdje je većina izvođača vrlo žestoko i uvjerljivo prašila, rotirajući se na gitarama i bubnjevima. Izvođački tim projekta ima dvije ravnopravne podijele. Prva na zagrebačkoj premijeri, koju su činili Karolina Horvat kao Nika, Bruno Kontrec kao Andrija te Maja Katić i Igor Baksa kao mama i tata, bila je žešća i koncentriranije energije od druge (prva zagrebačka repriza), koju su činili Dunja Fajdić i Mario Jakšić kao Nika i Andrija te Zrinka Kušević i Davor Dokleja u ulozi mame i tate.
Iako su zajedno stvarali predstavu, svaki glumac je provukao lik kroz vlastiti glumački izraz. Karolina Horvat iskoristila je oprečnost svog mladenačkog izgleda i silne scenske energije, lakoćom se i uvjerljivošću transformirajući iz nježne djevojčice u ranjenu zvijer, dok je Bruno Kontrec išao obrnutim putem - početnu pjevačku žestinu i energiju razbijao je izuzetnom scenskom toplinom u scenama s Nikom. Dunja Fajdić u Niki je naglašenije podcrtala njene nježne i ranjive godine, ponešto smanjivši žestinu i na mjestima unijevši suvišnu infantilnost u izraz. Mario Jakšić prilagodio je Andriju Niki, također naglasivši bliskost i toplinu, nauštrb žestine.
Lik Nikine majke prolazi kroz najveće promjene tijekom predstave. Maja Katić oblikovala je čvršće rezove među njima, stvorivši uvjerljivu kulminaciju na samom kraju, dok je Zrinka Kušević suptilnije razvijala lik, fino vodeći gledatelje kroz razvoj odnosa. Također, Kušević je bila izuzetno duhovita kao voditeljica tv šoua u Nikinom snu. Igor Baksa u ocu je podcrtao zbunjenost i nesigurnost, odlično poentiravši na duhovitim replikama, dok je Davor Dokleja išao na šarm i duhovitost, izgubivši u njima pokoju zgodnu repliku, ali se zato odlično izvukavši iz nezgode s brkom koji se nije htio zalijepiti.
Punokrvna pankerska igra odigrala se, kako i spada, na ogoljenoj pozornici ukrašenoj tek instrumentima i platnom razrezanim skoro pa pola-pola, na kojem su se vrtjele projekcije prepolovljenih obitelji i života aktera.
Na kraju recimo da predstava nije bez grešaka. Pronašli smo ponešto nezgrapnosti u priči, poput dvostrukog vraćanja na dan rastave roditelja (istina, iz raznih kutova, no svejedno). Također, nagli obrat u optimizam, iako ima opravdanje, nije najuvjerljivije oblikovan, a problem predstavlja i činjenica da predstava presnažno ovisi o energiji glumaca. No sve to djeluje upravo onako kako treba - mladenački neobuzdano i energično, odnosno punokrvno pankerski.