Napomena: tekst je izvorno objavljen na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa u sklopu Ekskurzije
Domaća lutkarska kazališta ove su se godine po jubilarni, 30. put okupila da proslave lutkarstvo na susretima koji predstavljaju krunu njihova dvogodišnjeg rada. Ako je ono što nam je ponudio 30. Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske najbolje što imamo, trebali bismo se ozbiljno pitati kamo idemo i zašto ne idemo tamo, već tapkamo na mjestu. Ne mislim da su sve predstave u konkurenciji bile loše. Našle su se barem dvije lutkarske poslastice, no program u cjelini bio je ispodprosječan, gotovo u potpunosti nesvjestan suvremenih tokova lutkarstva u susjedstvu i Europi. Također, festivali su davno prestali biti gomilica predstava okupljena u jednom gradu i postali su susreti, što je i upisano u naziv SLUK-a. Samim time popratni program jednako je važan, ako ne i važniji od samih predstava. Nažalost, i tu je naš jubilarac omanuo. Završni čavlić u lijes jednog od najslabijih SLUK-ova u posljednjih podosta godina činjenica je da je UNIMA morala produljivati rok za prijave predstava te se potom prijavilo tek šesnaest predstava na deset mjesta. Pa krenimo od toga, uz malu napomenu: kako ne bih pisao uprazno, povremeno ću povlačiti paralele s 13. Slovenskim lutkarskim bijenalom (riječ selektora Igora Tretinjaka pročitajte ovdje), koji se održao u Mariboru dva mjeseca nakon našeg SLUK-a.
Propozicije iz davnina
Više je razloga za mali broj prijava. Jedan od njih nikako mi ne ide u glavu – da svako kazalište može prijaviti po jednu predstavu. Sad će se dežurni dušobrižnici dignuti na zadnje noge i reći da to (možda) ne piše u propozicijama. Možda i ne piše, ali stoji u nepisanim pravilima na koja se svi pozivaju i u činjenici da svako kazalište u natjecateljskom programu može biti zastupljeno sa samo jednom predstavom, pa veći broj prijava gubi smisao. Rezultat (i) toga je skromnih i preskromnih šesnaest prijavljenih predstava. Za razliku od našeg lutkarstva, koje se diči s čak pet gradskih lutkarskih kazališta, za bijenale slovenskog lutkarstva, koje broji tek dva gradska kazališta, prijavi se između četrdeset i pedeset predstava (ove godine sam kao selektor slovenskog bijenala pogledao četrdeset tri) i sasvim je uobičajeno da neka kazališta budu zastupljena s više od jedne predstave. Tako je Lutkovno gledališče Ljubljana prijavilo petnaest predstava (jednu manje od cijele Hrvatske), a u natjecateljski je program prošlo njih tri (jednu nisu izveli zbog tehničke zahtjevnosti), dok je Lutkovno gledališče Maribor prijavilo deset, od kojih su prošle dvije, uz jednu koprodukciju. U isto vrijeme, ako imaju sušnu sezonu, nije nikakav problem izostaviti ta dva lutkarska diva iz natjecateljskog programa. Kod nas to, naravno, nije moguće. Štoviše, naših pet svetih krava ima osigurana mjesta u konkurenciji, što Riječani, Zadrani, Splićani i Osječani uglavnom opravdaju, no predstave Zagrebačkog kazališta lutaka već su dugo i predugo kvalitativno dno Susreta, iznova potvrđujući da naš “lutkarski HNK”, kako si vole tepati, radi ispod svake razine i bez ikakve svijesti o lutkarstvu 21. stoljeća. Gledatelji bi s ovogodišnjeg SLUK-a otišli mnogo bogatiji da su umjesto ZKL-ova Ere s onoga svijeta pogledali jednu riječku predstavu više.
Zaštićena sudjelovanja i ograničenje na jednu predstavu po kazalištu nisu jedina pravila koja bi se morala mijenjati. Želimo li nezavisne družine, kojih je sve više jer mjesta u ansamblima gradskih kazališta nema, poticati na kvalitetan rad i omogućiti im vidljivost na lutkarskoj sceni, moramo im omogućiti prijavu na festival, što danas nije moguće jer UNIMA, kao pokretač i suorganizator SLUK-a, kazalištima, družinama i pojedincima uvjetuje prijavu na festival članstvom i plaćenom članarinom udruzi (koja UNIMA-i predstavlja mrvicu, našem lutkarstvu kap, a družinama koje financijski jedva preživljavaju – slap; koji nemaju). U krajnjem slučaju, da tim članstvom dobiju nešto više od mogućnosti prijave na SLUK, možda bi i motivacija nezavisnih družina bila veća, no kod nas toga nema. UNIMA je prije četiri godine postala igračka ZKL-a, koji ne zna ni sam što bi s njom, pa u pravilu ništa ni ne čini, osim što u naletima zove članove da plate članarinu. Rezimirajmo: SLUK bi morao biti susret onog najboljeg među svim lutkarima i lutkarskim kazalištima u Hrvatskoj, a ne među onima koji plaćaju članarinu. Uostalom, lutkarstvo ne nastaje samo u lutkarskim kazalištima. Jedna od najboljih predstava u ove dvije sezone, Šapat duše, nastala je u HNK-u u Varaždinu, kojemu je lutkarstvo daleko od primarnog izraza i koje samim time nema interesa biti članom UNIMA-e. Zahvaljujući tome, SLUK je bio jako osiromašen za predstavu koja bi posramila većinu kazališta koja su redovni platiše članarine. Samo usput, najvažnija predstava hrvatskog lutkarstva, Hamlet Zlatka Boureka, nastala u Teatru &TD, koji nije član UNIMA-e, samim time danas ne bi imala pravo nastupa na SLUK-u. Ujedno, u Sloveniji ne postoji pitanje članarine u strukovnim udrugama, već tko napravi lutkarsku predstavu, ima pravo prijaviti je na bijenale, a i selektor ima odriješene ruke za dodavanje predstava.
Susret koji to (skoro pa) nije
Festivali su davno prestali biti brdašca predstava okupljenih na jednom mjestu i svi koji su ostali na toj razini, izgubili su važnost i smisao. Primjer toga je nekadašnje festivalsko čudo redovno proglašavano najšarmantnijim, najzabavnijim i ponajboljim zagrebačkim festivalom – PIF, koji se sveo na desetak do petnaest predstava razasutih po Zagrebu bez festivalskog duha, veza, spona, druženja i ostaloga. SLUK je i dalje susret naših lutkara koji u pravilu (osim ZKL-ovaca) ostaju na cijelom festivalu i druže se onako kako to lutkari znaju – fenomenalno. No osim druženja, ovogodišnji SLUK nije ponudio puno više. Nema razgovora o predstavama, okruglih stolova o lutkarstvu jučer, danas, sutra, showcasea ni međunarodnih gostiju festivala, a sve se to pokazuje silno važnim i potrebnim. Umjesto u sklopu off-programa, lutkari su satima i danima o lutkarstvu pričali u kafićima, što je super, ali bilo bi još bolje da su svoja pitanja, razmišljanja i dvojbe mogli suočiti u formalnijim okruženjima uz, možda, formalnije rezultate.
Za razliku od SLUK-a, Slovensko bijenale ima sve to – od razgovora nakon svake predstave preko showcasea i međunarodnih gostiju (ove je godine bilo dvadesetak-tridesetak aktivnih gostiju u lovu na dobre predstave, ali i u razgovorima o lutkarstvu ovdje i ondje) do centralnih tema bijenala i festivalske knjižurine koja broji više od 150 stranica eseja, stručnih radova, intervjua i drugog. Zastanimo malo i recimo da je jedan od naizgled tako jednostavnih, a iznimno efektnih mini programa bio razgovor s međunarodnim gostima, sve redom organizatorima festivala diljem Europe, o potencijalnom razvoju mariborskog bijenala u organizacijskom smislu i off-sadržajima. Ove godine u fokusu slovenskog bijenala bila je lutkarska tehnologija pa smo imali priliku pogledati veliku i važnu izložbu Lutkarske tehnologije četvorice: Žiga Lebar, Gregor Lorenci, Mitja Ritmanič i Zoran Srdić Janežič, popraćenu razgovorom s umjetnicima, te poslušati okrugli stol Put do lutke: Lutka kroz tehnologiju s tehnolozima i “njihovim” lutkarima. Nadalje, u fokusu slovenskog bijenala bio je i legendarni slovenski lutkar i politički aktivist Brane Solce. Uz izložbu prepoznatljivih papirnatih lutaka i odlično predavanje Jelene Sitar o njegovu umjetničkom i aktivističkom radu mogli smo pogledati jednu stariju, no i dalje svježu predstavu Glej, tička! te sudjelovati na njegovim radionicama. A nisu izostala ni svakodnevna osmišljena i spontana druženja.
SLUK je također imao dvije izložbe, no neusporedive sa slovenskima – blisku i dragu mi studenata osječke akademije te izložbu čiji naslov Izložba scenografija i lutaka iz povijesti SLUK-a zvuči silno moćno i važno, no u stvari je riječ o tankoj izložbi u kojoj su zastupljena kazališta koja su na SLUK stizala s predstavama pa su usput ponijela nekoliko scenografija i lutaka iz recentnije produkcije. Uz to, diskretno je organizirana radionica za studente AUK-a te odlično organiziran kviz kao vrhunac večernjeg programa. Kad smo kod studenata AUK-a, Osijek je jedini grad u regiji koji ima studij lutkarstva, lutkarskog oblikovanja i tehnologije te lutkarske režije. Ti isti studenti bili su gotovo nevidljivi u programima SLUK-a, a trebali su biti uključeni u sve pore susreta, posebice s ispitima i predstavama u off-programu, da ih upoznaju njihovi potencijalni poslodavci (dodajmo jedan paradoks: za razliku od našeg bijenala, koji se održava u njihovu gradu i u kojemu su vanjsko tijelo, naši studenti već su godinama neizostavni i najdraži gosti bijenala Bosne i Hercegovine u Bugojnu). Zahvaljujući uvijek susretljivom domaćinu festivala Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku, predstavljene su i tri knjige od kojih je treća oblikovana kao okrugli stol. Da rezimiramo off-događanja, SLUK je ostao festival druženja, no mnogo više zahvaljujući vrijednim, dragim i požrtvovnim domaćinima te samim lutkarima nego organizatoru UNIMA-i, koji više funkcionira po onoj dobroj staroj “neka se odradi da bi se odradilo”.
Zašto je hrvatskom lutkarstvu danas silno važan off-program? Lutkarstvo nije tek zabava za djecu. Ono je izraz stalne mijene koji svake godine ruši vlastite granice i poništava vlastite kanone. U vrijeme kad gostovanja na festivalima znače “dođoh, odigrah, odoh”, lutkari nemaju prilike gledati što rade kolege, samim time ne znaju što se događa izvan njihova kazališta i grada. Potreban im je razgovor, važno im je znati što se događa izvan njihove sigurne luke, ali i nacionalnog lutkarstva. A oni to u najvećoj mjeri ne znaju. I zato nam je lutkarstvo ovakvo kakvo jest. A kakvo je? Sudeći po 30. SLUK-u, u najvećoj je mjeri zastarjelo, prašnjavo, neinventivno i ziheraško.
Debeli sloj prašine uz tek poneki kukolj koji strši
U analizi stanja hrvatskog lutkarstva ponovo ću povlačiti lagane paralele sa slovenskim, da vidimo gdje smo ne samo u odnosu na sebe same već i na susjede. U konkurenciji obaju bijenala bilo je po deset predstava. Izvan konkurencije slovenski je bijenale ponudio četiri selektirane off-predstave (off-programom fokusirao sam se na generacije koje dolaze), hrvatski dvije dovedene bez selekcije, samo da popune praznine posljednjega dana.
Među natjecateljskim predstavama slovenskog bijenala našlo se šest predstava za odrasle i četiri za djecu. U hrvatskom natjecateljskom programu našla se jedna predstava (i) za odrasle, jedna za više razrede osnovne škole i osam za djecu. U slovenskom smo u dvjema predstavama za odrasle vidjeli svježinu na razini svjetskog lutkarstva – riječ je o predstavama iz projekta Transport, LGM-ovu Tovoru i LGL-ovu Odhodu, u kojima redatelj Tin Grabnar animaciju zamjenjuje stop-animacijom i time iznimno efektno upućuje na činjenicu kako se životno putovanje i život na putu na koncu svodi na tek poneku sliku, scenu, trenutak zamrznut u vremenu i sjećanju. Ostale predstave za odrasle na dramaturški su promišljen i opravdan način dekonstruirale tradiciju. Moment i Hiša otrok in umetnosti u predstavi Smrt in mleko plošnost kazališta sjena zamijenili su trodimenzionalnim tuljcem (cigaretnog) dima, efektno dramaturški podcrtavši cigaretu kao aktivatora bliskih smrti, Matija Solce u predstavi Harms je kriv!, harmskijoj od Harmsa samog, dekonstruirao je jednoznačnost glazbenih instrumenata poput harmonike, Matteo Spiazzi u predstavi Paradiž SLG Celje masku kao element rituala pretvorio je u humornog pokretača tragikomičnih događaja, dok (neizvedeni) LGL-ov lutkarski spektakl Hiša za lutke stvara čvrste veze s naturalizmom kao smjerom koji u pravilu u širokom luku zaobilazi lutkarstvo.
U predstavama za djecu autori su se odmaknuli od poznatih i prvoloptaških priča i bajki. U trima predstavama – Tok tok tok i Dobro jutro, travnik Lutkovnog gledališča Maribor (potonja u koprodukciji s Momentom) te Velik lonec, majhna miš Lutkovnog gledališča FRU-FRU i Hiše otrok in umetnosti – stvarali su poetične vizualne i zvučne svjetove pokretane i asocirane poezijom za djecu, a tek su se u LGL-ovoj predstavi Mišek Julijan naslonili na priču iz slikovnice, no umjesto riječima, ispričali su je iznimno duhovitim, zabavnim, brzim i jasnim susretom i prepletom jureće lutke i scene te zvuka i điberiša. Rezimiramo li natjecateljski dio slovenskog bijenala kao predstavnika najboljeg što slovensko lutkarstvo trenutačno nudi, možemo zaključiti da je riječ o odličnom spoju novosti koje nisu same sebi svrha, već postaju nosivi dijelovi cjeline, i uobičajenog izraza koji ne tapka na mjestu, već traži i pronalazi svježe ideje i rješenja.
SLUK nam je ponudio dvije predstave koje bi po mojem mišljenju mogle biti dio bilo kojeg jačeg lutkarskog festivala. Riječ je o predstavi Bomboniera Variete! Gradskog kazališta lutaka Rijeka (kritiku predstave pročitajte ovdje) i Misto di raste lavandulilili Kazališta lutaka Zadar. Bomboniera je prva suradnja hrvatskog kazališta sa slovenskim lutkarskim genijalcem Matijom Solceom. Riječ je o iznimno zabavnoj predstavi varijetetske strukture čiju potencijalnu predvidljivost, a s njom i monotoniju, poništavaju izvedbena dinamika i zaigranost (fenomenalni Petra Šarac, Andrea Špindel, Tilen Kožamelj, Damir Orlić i David Petrović) te efektan scenografski kaos (Solceov stalni suradnik Tomaš Žižka). Iako se Solce u predstavi koristi već viđenim rješenjima, ona donosi u hrvatsko lutkarstvo silno žuđenu svježinu, ležernost i neopterećenost pravilima i zadanostima, puškama koje moraju opaliti i sličnim nepotrebnim kočnicama kazališnog i lutkarskog izraza. Ujedno ponovo potvrđuje da Rijeka ima daleko najbolji ansambl koji jednako uživa u animaciji, glumi, pjesmi, plesu i eksperimentu te najhrabriju i najpromišljeniju ravnateljicu u svijetu naših GKL-ova Magdalenu Lupi, koja se ne zadovoljava punim gledalištima, već pred svoje kazalište postavlja više i dugotrajnije ciljeve. Dodamo li im i iznimno jake profesionalce izvan scene, dobivamo kazalište koje je izvedbenim i poetskim miljama ispred ostalih lutkarskih kazališta u Hrvatskoj.
Misto di raste lavandulilili režirao je Vanja Jovanović, koji posljednjih godina mnogo (previše) radi pa mu ne upali baš svaka predstava. Na sreću Zadrana, 30. SLUK-a i hrvatskog lutkarstva, u ovoj se predstavi sve odlično poklopilo – duhovita, topla i aktualna priča o sve praznijim otocima koji su ljudima zanimljivi samo tijekom dvaju-triju ljetnih mjeseci, izvođači koji su napravili odlične uloge, ponajprije Irena Bausović Tomljanović kao majka, duhovita Jovanovićeva redateljska rješenja i minijature i, što mi se čini najzanimljivijim u trenutačnom hrvatskom lutkarstvu, specifičan pristup glumcu i lutki kao suoblikovateljima lika.
U potrazi za poetskom svježinom
Ako tražimo svježinu u aktualnom hrvatskom lutkarstvu, rekao bih da je to upravo odnos glumca i lutke prema liku kod Vanje Jovanovića i Tamare Kučinović. Iako su njihove redateljske poetike bitno različite, u ovom su pogledu na sličnom tragu. Tamara Kučinović u predstavama (koje nisu bile na SLUK-u) Ja sam ptica GKL-a Rijeka i spomenutom Šaptu duše HNK-a u Varaždinu, a Jovanović u većem broju lutkarskih predstava, od Caffea Kraljevstvo do Lavandulililija, oblikuju lik u prepletu glumca i lutke. U teorijsko-povijesnom pogledu to je zanimljivo kao logičan nastavak njihovih odnosa. U trenutku kad je glumac stupio iz tame (paravana) na scenu, nestalo je homogenog lutkarstva i dobili smo heterogenost u kojoj se fokus usmjerio na opreku i sukob između nežive lutke i njezina živog animatora te scenskog partnera. Sukob je bio logičan odnos u tom susretu ontoloških opreka u kojemu neživa lutka, htjela – ne htjela, dodatno oživljuje živog glumca, a on pak svojom živošću još malo umrtvljuje artificijelnu partnericu. Takav odnos zadržao se u hrvatskom lutkarstvu do Krune Tarle i Fasada koje su prvi put pomirile ta dva pola, elastičnim materijalom utišavajući živost glumca do trenutka nerastezljivosti, a glumčevom živošću oživljavajući materijal. Odnos koji Tamara Kučinović i Vanja Jovanović oblikuju u predstavama daljnji je korak u pomirenju u kojemu glumac i lutka postaju ravnopravni partneri u oblikovanju lika, ne bježeći od sebe samih. Glumac unosi svoju živost, lutka neživu mirnoću, smrznutost, ukočenost i pozu. Tako oblikovani likovi u startu postaju višeslojni – od maske i poze iza koje se skrivaju, preko živih emocija koje ih razotkrivaju, do unutarnje čvrstoće, stamenosti i nesalomljivosti. Dok Kučinović tim odnosom često oblikuje slojevite likove u bezizlaznim pozicijama, Jovanović naglasak stavlja na humornu crtu u kojoj jedan partner (u pravilu lutka) pozom prati i komentira svojeg partnera, stvarajući dodatnu humornu dimenziju (unutar) lika samoga.
Od ostalih predstava u konkurenciji, nekoliko je zabavnih, duhovitih i toplih, dok je gotovo pedeset posto konkurencije bilo ispod razine. Moj tihi favorit među ostalih osam su Četiri čudesne nezgode Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u kojima je dramaturginja i redateljica Jelena Sitar našla odličan ključ scenskog čitanja stihova Zvonimira Baloga, otvorivši glumcima prostor da se igraju, što su oni odlično iskoristili. Bajka sva od šećera Kazališta Virovitica i Gradskog kazališta Joza Ivakić Vinkovci šarmira suigrom duhovitog teksta i animacije, a obnovljena Zlogrba Gradskog kazališta Zorin dom toplom pričom i dobrom animacijom. Tajni život splitskih lutaka zgodna je i korektna namjenska predstava u povodu osamdesetog rođendana našeg najstarijeg gradskog kazališta – Gradskog kazališta lutaka Split – i to je uglavnom to. Ostale predstave ne da nisu zakoračile ni u što novo, već su uglavnom napravile nekoliko koraka unatrag. Odličan primjer za to je spomenuti ZKL-ov Ero s onoga svijeta, u kojemu zagrebačko kazalište nastavlja rušiti ugled Bourekova guzovoza. Zamišljen kao groteskna tehnika koja se duhovito poigrava iluzijom, propitujući i poništavajući je u očitom susretu lutke i njezina animatora, guzovoz u ZKL-ovim predstavama sve je samo to ne. A najčešće je tehnika koja potencijale karikature, humora i groteske zamjenjuje neprirodnim, pseudorealističnim, plošnim kretnjama lutaka i lutkara na kotačićima (lijevo-desno uz rijetke čudnovate uzmake u rikverc, sve u strahu da se ne otkriju animatorova leđa).
Da rezimiramo...
Rezimiramo li poetiku 30. SLUK-a kao predstavnika onog najboljeg u trenutačnom hrvatskom lutkarstvu, možemo zaključiti da nam je lutkarstvo zastarjelo, umorno i neinventivno, i dalje duboko uronjeno u tekst. U pravilu nema u njemu propitivanja medija, slojevite igre između živog i neživog izvođača (osim kod iznimaka), kazališta predmeta i materijala ili otvaranja suvremenim medijima, većina elemenata igre dramaturški spava i zadovoljava se funkcijom gole ilustracije… Lutkarstvo toliko toga nudi i ničega toga nema danas na našim scenama, a nekoć je itekako bilo. Luko Paljetak je 1978. u Postojanom kositrenom vojniku dramaturški oživio scenografiju i glazbu, Bourek je 1982. u ITD-ovu Hamletu pokazao što guzovoz može i što bi trebao raditi na sceni, Kruna Tarle je 1990-ih istraživala teatar materijala i objekta, Lary Zappia u Romeu (i Giulietti) GKL-a Rijeka prije gotovo dvadeset godina uveo chat u predstavu… da ne idemo dalje.
Na osječkoj akademiji već petnaestak godina imamo studij lutkarstva, nešto kraće studije lutkarskog oblikovanja i lutkarske režije, dolaze kvalitetni i kreativni mladi ljudi, a nemamo predstave. Kako to? Mnogo je razloga, a među važnijima uočavam problem ravnatelja koji se zadovoljavaju punim kazalištima. Lutkarstvo je u našim prostorima gotovo u potpunosti usmjereno prema djeci, a puna kazališta idu ruku pod ruku s time, samim time ne bi trebala biti cilj, već polazna točka. Gradska kazališta morala bi barem malo riskirati, baciti se u vatru, koračati u nesigurno i nepoznato, ponekad i izgorjeti ako treba. Propala predstava, ako je bila iskorak u nepoznato, trebala bi biti uobičajena stvar jer na greškama se uči i testiraju novine. I jedna propala predstava nikako ne bi smjela predstavljati propast sezone.
Kako to postići? Projektima kao platformama za eksperimente. Europa nudi beskrajno mnogo partnerstava, mogućnosti i novaca, ali treba imati viziju i volju za takvim oblikom rada. Treba privući na festivale ljude izvana, krenuti u upoznavanja, umrežavanja i građenja novih planova, ideja, partnerstava i platformi. Dok god će nam postotak popunjenosti gledališta biti glavni adut u rukavu, lutkarstvo će nam biti ovakvo. Krajnje je vrijeme da odbacimo te prvoloptaške adute, zasučemo rukave i primimo se posla, da se trgnemo i probudimo iz sad već predugog sna. I da probudimo mlade ljude, da im omogućimo prve profesionalne korake, festivale, da im dopustimo da pronađu vlastiti jezik neopterećen utezima prošlosti i prašnjavim kazališnim poetikama, da i njih i sebe otvorimo vanjskim utjecajima koji su duboko upisani u povijesni razvoj hrvatskog lutkarstva. Od prvih dana učili smo od drugih, bili to Slovenci, Nijemci, Francuzi i Česi, Poljaci ili Slovaci. Danas, u vrijeme beskrajno labavih granica, kad nam je svijet bliži nego ikad, mi smo zatvoreniji nego ikad. Otvorimo se i počnimo uživati u beskrajnoj izvedbenoj slobodi koju nam nudi voljeno lutkarstvo.