Napomena: tekst je izvorno objavljen na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa  

Malo je redatelja, čiji rad poznajem, koji se strastveno upuštaju u smjela istraživanja kazališnog i lutkarskog medija, ne zamarajući se uspjehom ili neuspjehom. Jedan od njih je Tin Grabnar, učenik slovenskih velikana Tomija Janežiča, Jerneja Lorencija, Sebastijana Horvata i Tomaža Pandura. Vjerujem da je od njih, tijekom studiranja na ljubljanskoj akademiji, dobio najvažniju umjetničku lekciju: usudi se i budi svoj. Svaki od navedenih redatelja upravo je zbog tog gesla inovativan i za suvremenu kazališnu povijest (regionalnu sigurno, ako ne i svjetsku), iznimno važan. A takav je i Tin Grabnar.

Neumorna umjetnička istraživanja

Njegov rad pratim već desetak godina zahvaljujući našim festivalima, PIF-u u Zagrebu te Mediteraneu u Zadru, kao i Reviji lutkarskih kazališta Rijeka, i svaki put se iznenadim jer mu ni jedna predstava nije jednaka. U Nebu iznad mene bavio se ekologijom nudeći nam vizualno dojmljivu slikovnicu o nestanku polarnih medvjeda napravljenu u teatru sjena. Platno je pritom bilo okruglo poput našeg planeta čiju smo sliku, uz medvjede, promatrali iz gledališta. U Tihom dječaku nema lutaka, nego se priča o gluhom dječaku pripovijedala glavnim alatom za znakovni jezik – pokretima prstiju i rukama. To je bila vrlo dirljiva i emotivno snažna predstava, kao što je i Negdje drugdje u kojoj je protagonistkinja djevojčica u vihoru rata. U njoj smo upoznali njegovu sklonost prema intermedijalnosti: animatorica kredom slika sebe i svojeg psića koji na ploči oživljuju kao u animiranim filmovima, što je bila nova tehnika za lutkarsko kazalište. Za tu predstavu dobio je Nagradu Jože Pengov za vrhunska ostvarenja na području lutkarske umjetnosti.

U Mrtvoj prirodi ponovno me iznenadio. Animatori su pomicali preparirane zečeve u hiperrealističkoj scenografiji trave, mahovine, grmlja. Bavio se taksidermijom, propitujući stajališta taksidermista koji smatraju da su preparirane životinje sačuvane od propadanja, a oni su im podarili vječno postojanje. Grabnarovi lutkari su im pritom udahnuli život.

Jedinstveni europski projekt

U prošloj sezoni (2024./2025.) upustio se u novi izazov. Osmislio je jedinstveni međunarodni umjetnički projekt kojim se prijavio na natječaj Kreativne Europe Europske unije i dobio ga je. Odlučio je sa šest različitih kazališta iz pet europskih zemalja (Slovenija, Estonija, Litva, Češka i Poljska) napraviti šest predstava koje povezuje ista lutkarska tehnika, tip lutaka i tema transporta, a razlikuje ih drugačija ljudska priča temeljena na dokumentarnim istraživanjima. Prema mojem saznanju, prvi je redatelj koji je odlučio iskoristiti prednosti 3D printera s pomoću kojega je dao izraditi lutke i scenografiju (u nekim predstavama ima stotinjak lutaka, a u nekima čak četiri stotine). Lutke su visoke oko pet centimetara, ručno su oslikane, modelirane su s različitim izrazima lica, a naslikane s najsitnijim detaljima na odjeći. Aleksander Andželković bio je zadužen za računalno oblikovanje i printanje modela, a fascinantan filigranski posao oslikavanja napravila je Sara Slivnik, ujedno autorica dojmljive hiperrealistične scenografije koja nam vjerno pokazuje naš svijet u malom – minijaturnu zgradu s okućnicom i dio stana, zrakoplovnu luku, autoput i stajališta uz cestu, naftnu bušotinu, maketu razrušenog grada i svemirsku postaju. Mjesta i protagonisti u svakoj se predstavi razlikuju, kao i lutkari, no kod svih je isto da je uvijek dvoje izvođača i da publika sjedi blizu njih.

Život na četiri kotača

Prva predstava u tom omnibusu Transport: Tovor nastala je u mariborskom Kazalištu lutaka i bavila se problemima koje imaju vozači kamiona. Publika sjedi blizu velikog stola na kojemu vidi autiće za dječju igru (osobni automobil i kamion) preokrenute naopačke. Zvuci sirena i svjetlosni znaci pojačavaju sliku prometne nesreće. Animatori su odjeveni u crno, sa strane vidimo tehničara za svjetlo i zvuk – ništa nije skriveno, a opet kad jednom krene predstava, potpuno smo uvučeni u kazališnu iluziju. Priča se pripovijeda bez riječi, isključivo izmjenom minijaturne scenografije (skladišta, autoceste, naplatnih kućica i carine, parkirališta). Protagonist, autoprijevoznik Milan, susreće druge kolege, putnike i dame noći koje posjećuju umorne vozače i na taj način dočarava nam se njegov život na četiri kotača. Slike se izmjenjuju brzo, animatori mijenjaju lutke istog lika u različitom položaju tijela pa sve ponovno podsjeća na trodimenzionalni strip. Prizori oživljuju zahvaljujući zvučnom pejzažu koji je oblikovala Mateja Sterič. Čujemo žamor, buku automobila, kišu, lutke se ne animiraju, ali svaka njihova kretnja popraćena je prikladnim zvucima (koraci, otvaranje i zatvaranje vrata, pjevanje, smijeh…). Tako se u živoj izvedbi tehnika stripa dojmljivo isprepleće s tehnikom animiranog filma, posebice stop-animacije. Animatori Vesna Vončina i Uroš Kaurin pritom fascinantnom brzinom i preciznošću izmjenjuju scenografske elemente i male modele ljudi u različitim položajima.

U offu slušamo i informacije o tome koliko bi vozači trebali imati odmora, koja su pravila i zakoni te kako ih vlasnici tvrtki zbog kratkih rokova ne poštuju, dovodeći zaposlenike u stanje stresa i potpune iscrpljenosti, zbog čega se često događaju prometne nesreće. Za istraživanje stvarnih podataka bile su zadužene Tjaša Bertoncelj, Ana Duša i Urša Majcen. Dramaturginja Ajda Roos vješto je protkala činjenice s pričom jednog vozača za kojega se gledatelj lako može vezati te sam s napetošću promatrala njegovo putovanje, suosjećala s njegovim umorom i žalila nad njegovom smrću. Veoma dojmljiv bio mi je i prizor s prostitutkom koja na odmorište dolazi s djetetom, ostavljajući ga na parkiralištu s loptom, dok ona obilazi kamione. Milan ne treba njezine usluge, ali igra se s djetetom dok ona obavlja posao. Tin Grabnar i Ajda Roos s toplinom i empatijom prikazuju teške živote ljudi koji su na marginama društva.

Prijateljica s kojom sam gledala predstavu rekla mi je da sada, svaki put kada na cesti prođe pored kamiona, razmišlja o njegovu životu i poslu kojim se bavi i da suosjeća s njime. Njezin je komentar najbolja potvrda da je Tin Grabnar publici uspio prenijeti svoju društveno angažiranu poruku.

Transport: Tovor, u prijevodu Transport: Utovar prikazan je u rujnu na 58. PIF-u, a u Zadru na sedmom Mediteranskom lutkarskom festivalu Mediteraneo gledala sam drugu predstavu tog europskog projekta – Transport: Odhod (Transport: Polazak).

Razorne posljedice poplave

Nadahnuta stvarnim poplavama u Sloveniji, predstava prikazuje jednu zgradu u kojoj je gornji kat otvoren kako bismo vidjeli interijer dnevnog boravka, gdje će se održavati glavnina zbivanja. Vjerno je prikazana i cesta ispred kuće te dvorište pokriveno travom i obrubljeno drvećem. Sara Slivnik ponovno je osmislila i napravila fascinantan trodimenzionalan model u mjerilu 1:25 koji svojim hiperrealizmom podržava iluziju stvarnosti, neovisno o tome što je kazališni mehanizam pred našim očima potpuno otkriven. I ovdje se priča pripovijeda, ne samo slikom nego bogatim zvučnim krajolikom Mateje Starič, koji nas uranja u scensko zbivanje. Animatorice Aja Kobe i Ajda Toman pritom su iznimno precizne i perfektno usklađene sa zvucima, ali i jedna s drugom, pa nevjerojatnom brzinom mijenjaju više stotina lutaka koje prikazuju majku, oca, dijete, baku i djeda. Kao što je u animiranom filmu i najsitniji pokret popraćen novom slikom, tako je ovdje zamijenjen novom figuricom, a s njihovim izmjenama mijenjaju se prizori. Savršenom usklađenošću sa zvucima dočaravaju se, ne samo izvanjska zbivanja nego i unutrašnja raspoloženja, a ostvaruje se i dramska napetost. Pratimo dolazak majke, oca i djeteta k baki i djedu na rođendansku proslavu. Čujemo njihov smijeh, razgovor, glazbu, ozvučen je i najmanji zvuk i pokret, gledamo kriškice torte koje jedu, prave male slike koje vise na zidu, sitne ukrase na ormarićima, a uz pomoć ručnog raspršivača vode vidimo kišicu koja polako sipi. Atmosfera je u potpunosti dočarana u sinergiji zvuka, svjetla i slike.

U offu također slušamo dokumentarne snimke ljudi koji su nastradali zbog poplave. Kao što na pozornici gledamo ugodnu i radosnu atmosferu u jednom obiteljskom domu, tako i snimljeni svjedoci u početku opisuju svoj dan uoči poplave. Fiktivno i stvarno ovdje se, više nego u prijašnjoj predstavi, čvrsto prožimaju upravo zbog svjedočanstava koje slušamo. Stoga djeluje prilično šokantno kada animatorice zamjenjuju ručne raspršivače s čašama iz kojih voda nemilosrdno pada po zgradi uništavajući krov i zidove, rušeći domove. Na pozornici otac i majka s djetetom odlaze, u ruševini ostaju baka i djed, a uz tu sliku slušamo stvarne ljude koji su tijekom posljednje poplave u Sloveniji ostali bez svega. Makete je Sara Slivnik napravila od biorazgradive plastike, kukuruznog škroba i šećerne trske jer Grabnar ne upozorava samo idejno na ekološke katastrofe uvjetovane klimatskim promjenama, on je ekološki osviješten umjetnik koji se koristi materijalima koji ne utječu na onečišćenje okoliša. Uz ponovno društveno aktualnu temu, ova predstava potresno dočarava kako u sekundi možemo izgubiti sve, kako su zajednički radosni trenuci neprocjenjivi, ali i nestalni i mogu se začas preokrenuti u tragediju. Stoga je iznimno emotivna i dirljiva, a ostvarena vrsnim umijećem cijelog umjetničkog tima. Animatorice su me zadivile, ne samo spomenutom filigranskom preciznošću i brzinom već i nevjerojatnom scenskom prisutnošću, posvećenošću i pozornošću. Predstava je savršen spoj tehnologije i umjetnosti, raznih umijeća koja su se združila radi višeg cilja, kako bi nam na poseban način prenijeli istinitu ljudsku priču s kojom se lako poistovjetiti, koja se tiče svih nas i koja nas može duboko dirnuti.

Na 13. Bienalu slovenskih lutkarskih umjetnika u rujnu nagrađene su obje predstave – Tin Grabnar primio je nagradu za režiju, Mateja Starič za oblikovanje zvuka i glazbe, Sara Slivnik za likovno oblikovanje i kostime, a Aleksandar Andželković, Matej Lazar i Gregor Kuhar za lutkarsku tehnologiju koja predstavlja, riječima prosudbene komisije „revolucionarnu tehnološku inovaciju u suvremenom lutkarskom kazalištu koja integrira složene, inovativne i vrhunske sustave koji se besprijekorno stapaju s vizualnim slikama i pričom stvarajući hiperrealističan svijet izvedbe. S pristupom koji kombinira precizno inženjerstvo s umjetničkom kreativnošću, predstave su svojom sofisticiranošću prekretnica u inovacijama u ovom području i predstavljaju izuzetno uzbudljiv razvoj suvremenog lutkarstva.”

Svih šest predstava iz projekta Transport izvodilo se u listopadu na 34. festivalu Alpe Adria Puppet u Goriziji i Novoj Gorici koje su ove godine Europske prijestolnice kulture. Upravo taj festival promiče predstave koje eksperimentiraju s novim jezicima, komuniciraju s tehnologijom i prepleću glazbu, ples i vizualne umjetnosti.

Iako sam gledala samo spomenute dvije predstave, vjerujem da su i ostale četiri podjednako fascinantne, posebice estonska (Eeesti Noorsooteater) u kojoj je čak četiri stotine figurica. Nazivom Frontline sugerira se najpotresnija tema – vrtlog rata koji nemilosrdno odnosi ljudske živote. Ratnim posljedicama Grabnar se bavio i u poljskoj predstavi Connecting Flights (Lutkarsko kazalište Białystok), u kojoj prati izbjegličku obitelj koja je zbog institucionalnih prepreka i administrativnih zavrzlama zarobljena u zrakoplovnoj luci i izložena mnogim predrasudama. Poljacima je tema bliska jer su nedavno imali slučaj djece, malih izbjeglica bez roditelja, koja nisu imala dokumente pa su mjesecima bila primorana živjeti na željezničkoj stanici zbog spore i loše birokracije. Zrakoplovnu luku Grabnar je međutim odabrao zbog ekologije – upozoravajući i na to da su zrakoplovi u prometu glavni onečišćivači koji proizvode tri posto sveukupnog ugljičnog dioksida. Ekologijom se Grabnar bavio i u češkom kazalištu Alfa. Smjestivši u predstavi Tipping Point dramsko zbivanje na naftnu bušotinu, a potom i u sudnicu, kritizirao je kapitalizam, posebice moćne naftne korporacije koje svojim neodgovornim i pohlepnim postupanjem uzrokuju ekološke katastrofe što vodeće politike podupiru.

U Litavskom kazalištu lutaka Klaipeda, u predstavi Fasten Your Seat Bells! ponudio je satiričku, crnohumornu viziju budućnosti u kojoj gradimo novi, ali nimalo bolji život u svemiru. U toj predstavi postavlja ključno pitanje koje se kao lajtmotiv ponavlja u mnogim njegovim radovima: kako možemo tehnički napredak staviti u ravnotežu s odgovornosti koju moramo imati za naš planet.

Zbog svega navedenog Tin Grabnar važan je kazališni umjetnik. Iskreno i autentično bavi se temama koje ga muče i koje bi trebale zabrinjavati sve nas jer nas se duboko tiču, istražuje ih temeljito i dokumentarno, a pritom s umjetničkim zanosom propituje nove kazališne forme i njihovu čvrstu povezanost s tehnologijom. Što se samih lutaka tiče, Benjamin Zajc je u tekstu „Politički i radikalno kroz oči lutke” objavljenom u časopisu Lutka (jesen 2022., br. 61) i prije ovog projekta ustvrdio da je „animiranjem predmeta za svakodnevnu uporabu, komornim formatom i neposrednim kontaktom s publikom, presudno utjecao na zaokret u perspektivi razumijevanja lutaka i njihove scenske, kao i političke snage. Nedvojbeno mu možemo pripisati i izniman utjecaj u redefiniranju, a posebno širenju liberalnog razumijevanja uloge, svrhe i semiotike animatora i animatorica.”

Prije Transporta tražio je izvođače i izvođačice multidisciplinarnih vještina, a u ovom projektu oni moraju biti nevjerojatno usredotočeni majstori izbrušenog smisla za ritam, preciznost i detalje. To je projekt koji fascinira idejom i njezinom realizacijom, a uz suvremenu izvedbeno tehnologijsku formu, važna mu je i aktualna tema kojom nas upozorava i potiče na empatiju i razmišljanje, ako ne i na aktivnije djelovanje.