U jednom od naših razgovora o lutkarstvu, kazalištu, životu i šire, Tahir Mujičić dotaknuo se silno važnog likovnog oblikovatelja Berislava Deželića, no ne njegovih revolucionarnih geometriziranih lutaka, već recepcije prvih predstava, rekavši kako je s novim lutkama poprilično rastjerao stalne gledatelje iz gledališta Zagrebačkog kazališta lutaka. Ta opaska otvara brojne teme – od važnosti razvoja publika do muka po revolucionare i junake, no ona ukazuje i na jednu od najvažnijih karakteristika Tahirovog lutkarskog rada – svijest o važnosti publika i njihovih potreba.
U hrvatskom lutkarstvu bio je prisutan kroz gotovo sve stvaralačke i organizacijske funkcije – od autorstva tekstualnog i vizualnog sloja preko režija do vođenja nezavisnih i institucionalnih kazališta – u svakom aspektu ostavivši dubok trag koji je uvijek bio u skladu sa željama i potrebama ciljanih publika. Važnost publika potvrdio je i riječima kako je „lutka važna, glumac važniji, ali najvažnija je predstava u cjelini. Krajnji cilj stvaranja kazališta su zadovoljni glumci i publika“. A publika je bila zadovoljna i kad je kročio znanim i utabanim putem, i kad je taj isti put dubio duhovitim lutkarskim hibridima poput humaneta, i kad je skretao prema svježim kreativnim vodama kakve našim prostorima nisu vijugale do njega i nakon njega.
Kako je naš Tahir u svakom od ovih aspekata uspio prepoznati želje publika, tih ne pretjerano vjernih, a nezaobilaznih sudionika kazališnog čina? Onime što im je u lutkarstvu najbliže – pučkim i tradicionalnim izrazom – koje je razigravao novim sadržajnim i izvedbenim idejama, kontekstima i tehnikama, humorom, ironijom i provokacijom. Sve to najočitije je u skrivenom biseru hrvatskog lutkarstva – LEC-u MManipuli. U dva kapitalna M upisana su prezimena osnivača – Tahira Mujičića i Igora Mrduljaša, a u početni LEC – Lutkarski erotski cabaret. Da, hrvatsko lutkarstvo, u koje velika većina građana zakorači tek pokoje subotnje prijepodne s djetetom ili unukom pod rukom, od 1985. do 1988. krasio je jedan punokrvni erotski (i politički) kabaret, budeći krv u žilama i osmijehe na licima te, po prvi put, zagrebačku ljetnu kazališnu uspavanost. Godinu dana kasnije u tomu će mu se pridružiti Histrioni (kojima je Tahir bio jedan od osnivača) koji će ustrajati do danas, no MManipuli će ostati zabilježen kao prva kazališna injekcija smogastom divu u njegovom ljetnom hrku.
U LEC-u MManipuli Tahir je našao savršen spoj tradicije i suvremenosti, oblikujući predstave na tragu putujućih lutkara koji su se od Srednjeg vijeka do početaka 20. stoljeća skitali od nemila do nedraga sa svojim kabinet kazalištima i lutkarskim scenicama na leđima, uveseljavajući publike vlastitim verzijama Fausta, Don Juana, Shakespeareovih, Marlowljevih i Jonsonovih komada te slavnih opera i pučkih legendi vođenih prepoznatljivim komičnim pučkim junacima poput Pulcinelle, Polichinellea, Kasperla i ostalih. Te lutkarski naherene verzije originala često su bogatili lokalnim tračevima i političkim aluzijama, postajući važni donositelji i komentatori društvenih vijesti u lokalne zajednice. MManipuliji nisu imali u svojim redovima Fausta i Don Juana, ali imali su Romea i Giuliettu, Gruntovčane, baruna Trenka, Robinzona Crusoea, Mirka i Slavka, Gubec-bega, Operu za tri groša, Labuđe jezero, Kama Sutru i Hasanaginicu, dok su Polichinellea i Kasperla zamijenili Matekom Gumbekom kojeg je igrao Mladen Crnobrnja-Gumbek, dok su Flick und Flock, MManiPulović, Gofmale Gofuck Girlsice i Braća Marx bili konferansjei. Voditelji čudnovato komičnih imena dovode nas do druge niti slavne lutkarske povijesti – varijetea i kabareta, koji su vladali lutkarstvom između 1850-ih i 1970-ih, osvajajući publiku komikom, provokacijom, trik marionetama i animacijskom virtuoznošću. I MManipuli je, prepletom pučkog lutkarstva i kabareta uspio brzinski osvojiti publike i medije.
Kabaretski programi, duhovito nazvani Kulturološko bludilište, Bludološko kulturilište, Teatrološko općilište ili Manipuli 3 – erotsko-sadistički lutkarski cabaret i Ševozovof mmanipuli (Teatrološko općilište), bili su ispunjeni silno duhovitim erotskim čitanjima klasika, političkim vicevima i pošalicama te putenim lutkama koje su sve to strastveno pretakale u scensku igru. Barun Trenk postao je Trenkolito – tip od 70 puta, a kako bi mu olakšao posao, Tahir mu je konstruirao kormilo s udovima umjesto ručkica. Uzrečica „jeb'o te Patak“ pretočila se u vrlo konkretnu akciju dok je Gumbekov lik u jednoj sceni izronio iz „pi*kinog dima“. U igri predlošcima i uzrečicama, MManipuli je koristio lutkarski jako potentnu scensku realizaciju metafore kojim su si MManipuliji omogućili igre bez granica, pa tako i da (Slavkov) Mirko doslovno nosi glavu u torbi.
Vratimo li se malo Gumbeku, kako bi MManipuli od starta disao kao publika, Tahir i Igor okupili su odličnu ekipu komičara predvođenih spomenutim genijalcem uz kojega su bili Miljenka Androić-Vlajki, Zdenka Marunčić, Darko Janeš, Branka Cvitković, Željko Königsknecht, Mirjana Pičuljan, Pero Juričić i Tomislav Štriga, pridruživši im ponajbolje hrvatske tehnologe lutaka. Tahir je izradio skice za sve lutke, više od 300 za tri programa, a izradili su ih velikani hrvatskog lutkarstva Mojmir Mihatov i Gordana Krebelj. Sve je, dakle, bilo na visokom nivou, u potpunom skladu s publikama, bez imalo jeftinih podilaženja. U takvom kontekstu, Tahir je skroz opustio i otpustio lutkarsku maštu, spajajući nad paravanom glumce, štapne, mehaničke i improvizirane lutke koje su nastajale iz nužde i potrebe, poput Trenkolitovog kurmila, lascivnog boga Šive i njima sličnih mudatih i grudatih likova.
Veliki plan, oblikovan u ozbiljno duhovitom statutu družine, imali su i na razini koncepta, no nažalost, nisu ga uspjeli realizirati. Planirali su oblikovati tematske programe poput sportskog paketa koji je trebao zaživjeti uoči zagrebačke Univerzijade, potom Političkog gubilišta, Erotskog ludilišta, Klasicističkog mučilišta, Povijesnog plakališta, Multumedijskog vašarišta, Antologijskog čitališta… koje bi prodavali ciljanim publikama, s konačnim ciljem otvaranja stalnog kazališnog prostora u kojemu bi nudili suvremen i svjež multimedijalni program. Kako bi to izgledalo, najavili su cjelovečernjim programima u Kulušiću i Lapidariju – od erotskih karikatura Zlatka Grgića puštanih preko slajdova uz komentare Tahira Mujičića i Igora Mrduljaša preko MManipuli programa do završnog kabaretskog koncerta Francija Blaškovića i Gori UssiWinnetoua. Nažalost, s jedne strane zakočile su ih financijske brige, s druge ratne neprilike koje su stizale te je LEC MManipuli ostao tek dijelom realiziran projekt. Da je zaživio u svoj punoći, torpedirao bi hrvatsko lutkarstvo na krilima tradicije u suvremeni kontekst multimedijalnosti i totalnog izraza.
Tahirov recept – čvrsti temelj u pučkom i tradicionalnom izrazu nadograđen suvremenim konceptom i zaigranošću – osigurao je LEC-u MManipuli trenutni uspjeh, no vrijeme nije bilo na njihovoj strani. Prvo ekonomska i politička komešanja, potom šutnja lutkarskih povjesničara u desetljećima koji su uslijedili. Sve je to na neki način osiguralo LEC-u MManipuli pomalo mitski status u uskim lutkarskim krugovima. No Tahir nikad nije išao za mitologizacijama u sutra, već mu je najvažnije bilo nasmijati, zabaviti i začuditi sada i ovdje one do kojih mu je najviše stalo – publike. I u tome je sasvim uspio. A na nama je da ispravimo ostale krivde i nepravde te ispunimo rupe koje su nastale odlaskom ove umjetničke i ljudske veličine.