Napomena: tekst je izvorno objavljen u sklopu Ekskurzije Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa

Od samih početaka Lutkokaz želi privući struku iz čitave Hrvatske, no ta ideja tijekom petnaest godina baš i nije u potpunosti zaživjela. Koliko je nekoć skromnost i prostorna skučenost na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu činila ni smotru ni festival zatvorenim svijetom za sebe, ali ipak lokalno dobro pozicioniranim, toliko je zanemariva financijska potpora prisilila Lutkokaz da scenu protekle dvije godine potraži negdje drugdje, konkretno u Virovitici, gradu koji ima vlastitu kazališnu tradiciju i razvijenu publiku. S novom lokacijom napokon je omogućena i suvislija kritička recepcija čime se nakon godina uspona i padova, međunarodnih suradnji u okviru Kreativne Europe, inzistiranja na studentskom autorstvu, Lutkokaz profilirao kao mjesto studentskog sazrijevanja i učenja u vidu zajedničkog gledanja predstava, radionica, okruglih stolova te ispitnih produkcija.

Na 15. Lutkokazu održanom od 22. do 25. travnja 2025. nismo mogli vidjeti ispitne produkcije sa završnih godina studija, osim Petrice Kerempuha na vašaru Ane Ilakovac. Također nismo mogli vidjeti veći broj profesionalnih produkcija, riječ je o svega trima: Četiri čudesne nezgode Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, Mišek Julijan Lutkarskog gledališča Ljubljana i Godzilla Tribute Band Momenta i SNG-a Nova Gorica. U neobično suženom izboru što ispitnih, što profesionalnih predstava činilo mi se otvoriti važno, a kod nas potpuno zanemareno pitanje lutkarske dramaturgije. Kamenčić o koji se često spotiču naše profesionalne, ali i lutkarske predstave u nastanku. Srećom, šira je rasprava potaknuta i nedavnom okruglom stolu 30. SLUK-a u Osijeku te se čini da se načinje tema koju tek čeka istinski zamašnjak. 

Kako lutkarski ispričati priču

Ključno pitanje kako započinjemo, razvijamo i završavamo izvedbene priče nije rezervirano isključivo za dramske pisce ili teoretičare, ono je itekako važno za lutkarsko kazalište koje iznova mijenja što i na koji način gledamo. Jedna od zabluda pisanja za lutkarske predstave leži u staroj distinkciji koju je uspostavio Henryk Jurkowski – da glumac treba tekst, a lutka može i bez njega, dovoljna joj je jednostavna priča da bi se uspostavio budući model. U kazališnoj povijesti priče su se za lutkarske predstave crpile iz religije, novinskih tekstova, poznatih komedija, narodnih priča. Malo ili nimalo su se čuvale jer je uglavnom bila riječ o skicama, sinopsisima, nečemu što bi leksikom izvedbenih umjetnosti najviše odgovaralo krokiju. Lutka je podcrtavala izrečeno, pratila aristotelovsku liniju, zadovoljavala se etidama. Bila je i šou, način zarade, parodija i satira, da bi s 20. stoljećem, simbolizmom, avangardom i apstrakcijom, ali i sustavnijim bavljenjem historiografskim studijama djetinjstva s Philippeom Arièsom, unutar lutkarskog kazališta spontano nastajala potreba za novim dramaturškim konceptom, koju će jasno izraziti škotski lutkar Miles Lee u Puppet Theatre and Manipulation. Ako lutkarsko kazalište želi zauzeti pravu poziciju u umjetnosti i industriji zabave, smatra Lee, onda se dramski pisci trebaju specijalizirati u polju lutkarskog kazališta.

Specijalizacija ucrtana pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, različita u istočnoj i zapadnoj Europi, bit će predmetom rasprava i danas. Kada Tadeusz Kantor navodi u bilješkama kako nema potrebe da riječ, zvuk, pokret, svjetlo, boja i oblik ilustriraju jedni druge, na nas se u 21. stoljeću i suvremenim hrvatskim lutkarskim produkcijama nerijetko slijeva bujica riječi, koje će stalno i iznova ne samo biti izrečene nego i upisane u scenografiju, kostime, lutke, pa i pokret. Put prema totalnom teatru u kojem je tekst jedan od elemenata izvedbe, tečan i fleksibilan, put je koji naše lutkarsko kazalište treba iznova prijeći, iako je davno upisan u krvotok Kazališta lutaka Zadar s Lukom Paljetkom, ali i vrijednim iskoracima Marina Carića i Branka Brezovca.

Dramaturške divljine Mišeka Julijana

Mišek Julijan Lutkarskog gledališča Ljubljana jedan je od dobrih primjera prakse i putokaz u kojem bismo smjeru trebali ići kad razmišljamo o ozbiljnijim dramaturškim iskoracima u lutkarskom kazalištu. Dojmljive, detaljno razrađene kružne scenografije za koju je zaslužna Katarina Planinc, čiste i čvrste režije Asje Kahrimanović, Mišek Julijan nježan je i humoran, brz i dinamičan, najbolji primjer klasične predstave za djecu nastale prema slikovnici Joea Todd-Stantona. No iza njega je i nevidljiv dramaturški šav da pazi na ritam i zvuk, iako izvođači Gašper Malnar, Zala Ana Štiglic, Ajda Toman i tehničar Domen Nagode izgovaraju svega nekoliko riječi.

Stoga razgovaram s dramaturgom LGL-a Ljubljana, ali i same predstave, Benjaminom Zajcem, kako je uopće započeo rad na predstavi:

Bio sam uključen u ovaj projekt od samog početka, od trenutka kada je redateljica predala prijedlog umjetničkom direktoru. To je uvijek vrlo produktivno jer se dramaturgija može početi uključivati u razvoj samog koncepta (kao kućni dramaturg u kazalištu, često se događa da se u projekt uključim kasnije, kada su lutke već dizajnirane, a koncept predstave već razrađen). Moja dramaturška ideja na sadržajnoj razini temeljila se prvenstveno na činjenici da smo priču morali predstaviti na način koji jasno daje do znanja da je s mišem sve u redu. Vrlo je česta priča da takav junak na kraju susreće prijatelje i shvaća da je tako sve bolje i da je usamljenost loša. Ovdje smo se stvarno potrudili da dramaturgija izrazi činjenicu da, iako je lijepo imati prijatelje, biti sam također može biti lijepo i produktivno. Na čisto kazališnoj razini, scenografija Katarine Planinc bila je vrlo inspirativna za dramaturgiju jer je svojom kružnom pozornicom zaista posijala sjeme dramaturgije, na kojoj sam kasnije utemeljio svoj rad. Scenografija dopušta, možda čak i zahtijeva, da priča postane divlja i dinamičnija nego što slikovnica sugerira. Drugi je važan aspekt da je priča iz slikovnice zapravo vrlo kratka, tako da ne bismo mogli napraviti priču samo od scena u slikovnici i da još traje 30 minuta, pa smo redateljica i ja tražili dodatne scene (zečevi kradu mrkvu, mišek šeta itd.) i dramaturški ih smjestili u samu priču.

Lutkarska dramaturgija podređena je vizualnom

Uključenost od samih početaka te zahtjevi scenografije već nas upućuju na nužnu razliku između klasične, dramske dramaturgije i lutkarske, koju Zajc rasvjetljuje:

Lutkarska se dramaturgija temelji na vizualnom, na lutki, dok se dramska dramaturgija temelji na tekstu. Uvijek krećem od situacije i slike, tekst dolazi kasnije i zato se često događa da mi tekst uopće ne treba jer se priča uspješno komunicira kroz vizualno. To je nešto što smatram vrlo produktivnim, a čini mi se i da su najuspješnije dramske izvedbe one koje su spremne odvojiti se od teksta (što ne znači da ga uklanjaju, već samo da mu se ne podvrgavaju). Lutkarska dramaturgija je podređena vizualnom, dok je dramska dramaturgija podređena tekstu. Najuspješniji pristup je vjerojatno srednji put, kojeg ću otkriti kroz svoj rad, nadam se.

Jednako je važno, a to naglašava i Claudia Orenstein u Reading the Puppet Stage, imati na umu dramaturgiju predmeta:

Postajem najproduktivniji i najkorisniji kada svi elementi izvedbe uđu u proces. Smatram da je jako važno da moj rad proizlazi iz njih, a ne obrnuto. Na ovaj način (nadam se) mogu izbjeći da bilo koji element bude svrha sam po sebi, i ostane neiskorišten, neutemeljen na pozornici. Ako je scenografija predstave kružna, onda i dramaturgija mora biti zasnovana na krugu, cikličnosti. Ako se na pozornici nalazi bijela zavjesa kao središnji dio scenografije, onda lik mladenke ne treba veo, već može koristiti tu zavjesu i tako dalje…

Suautorstvo i prateći izazovi

Iako se u Mišeku Julijanu izgovara svega nekoliko riječi (primjerice, “mrkva, mrkva!”, “udario sam se u glavu, boli me guza”), one imaju svoje jasno mjesto unutar mrmljanja, odnosno besmislenog tzv. điberiša, zaključuje Zajc:

Taj je aspekt kolektivno djelo, gdje je veći dio naravno bio zasnovan na radu i interpretaciji glumaca, ali kao dramaturga više me zanimalo je li određeni brbljavi izraz u određenom trenutku prenio ono što je trebao prenijeti. Ubacivanje riječi, s druge strane, male su poslastice naših iznimnih animatora. I mislim da je sjajno što su tamo jer čine predstavu još humorističnijom i za odraslu publiku. Ne smijemo zaboraviti da predstava za djecu ima znatan postotak odraslih posjetitelja (roditelja, učitelja) i da je lijepo i za njih uvesti u predstavu neke manje elemente.

Uporno traženje razlika u pristupima za dramsko kazalište, autorski projekt i lutkarsko kazalište, čini se suvišnim kada razgovaramo. Da, s postojećom pričom imate svojevrsnu zaštitu kojom se možete koristiti da biste si pomogli, dok ste s autorskim pristupom više prepušteni sami sebi, reći će Zajc, no isto tako će istaknuti koliko je izazovno raditi s redateljima neupoznatima s lutkarstvom, tako poznatom boljkom unutar naših gradskih kazališta lutaka:

Moj najveći izazov do sada je bio rad s redateljima koji su novi u lutkarskom mediju, a prethodno su stvorili iznimne dramske predstave. Tamo je moj rad obično uglavnom posvećen odmicanju od dramskog razmišljanja redatelja, što znači da moram pronaći argumente koji su nama koji to već dugo radimo sami po sebi očiti, a o tome ni ne razmišljamo. Baš kao što bih se vjerojatno malo smrznuo da radim dramu za odrasle. I ponekad sam u tome uspješan, ponekad nisam. Istina je da sam kao kućni dramaturg sada prilično dobro upućen u dizajniranje lutkarskih predstava za naše kazalište, tako da su zagonetke s kojima se sada susrećem više zanimljive točke koje zahtijevaju novo razmišljanje, a manje probleme.

Prema višedimenzionalnoj, totalnoj formi

Jednostavnost, pročišćenost, naoko usitnjena dramaturgija prisutna je u jednoj mjeri u našim kazalištima posredstvom gostujućih slovenskih umjetnika, ponajprije u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u radu redateljice i dramaturginje Jelena Sitar Cvetko s Pliva patka preko Drave (2019.) i Četiri čudesne nezgode (2024.). Dok drukčiji, razbarušeni, kaotičan pristup karakterizira autorski rad Matije Solcea u Bombonieri Variete! (2024.) Gradskog kazališta lutaka Rijeka. Iako je u prošlosti lutkarstva fino dramaturško tkanje bilo stvar intuicije i instinkta, zanimljivo je kako s profesionalizacijom nismo previše odmaknuli jer kao da vlada prešućena pretpostavka da je lutkarsko kazalište ograničeno razdobljem djetinjstva. Da ono ne može biti, iako odavno jest, eksperimentalna, suvremena, višedimenzionalna, sofisticirana kazališna forma. Stoga je otvaranje šire rasprave o lutkarskoj dramaturgiji izvan nišnih festivala ne samo nužno nego i prijeko potrebno, pogotovo ako nam je u glavi stari mit da je upravo studij dramaturgije ono u čemu smo najjači.