„Ja ti, Igoriću, volim kad su predstave malo pomaknute. Jel da? Onako, barem malo“, govorila bi mi Teodora Vigato, opisujući predstave koje nisam uspio pogledati, slušajući moje opise nekih koje je propustila ili komentirajući one koje smo zajedno pogledali. Pomaknuto prema novom i netaknutom Tea je pažljivo tražila u predstavama, u čijim je opisima pitkim i jednostavnim rečenicama u isto vrijeme prodirala u njihovu srž te ih omatala gotovo opipljivom plastičnošću (intervju s Teom Vigato povodom 100 godina lutkarstva pročitajte ovdje), ali ne samo u njima. Ta potraga za odmakom od očekivanog i uobičajenog bila je jedna od njenih glavnih niti vodilja. S dječjom znatiželjom i oduševljenjem upijala je nova znanja, ideje i prostore, paralelno ih u glavi upisujući u buduće tekstove, razgovore, čitanja i pisanja. I sve te nove ideje brzinski bi pretvarala u, za mene, sve redom teatrološke bisere, u svakom tragajući za nečim novim (ili zaboravljenim) na uvijek drukčiji, svjež način, što je stavlja na posebno mjesto naše teatrologije. I kad više nije mogla pisati, zamolila je brata Ivicu da joj donese diktafon da se snima. Nažalost, cijela jedna neispisana i neispričana biblioteka knjiga i radova otišla je u nedjelju zajedno s Teom.

Teodora Vigato rođena je u Zadru 1953. godine. U rodnom gradu je diplomirala na Filozofskom fakultetu kroatistiku i pedagogiju, dok je u Zagrebu magistrirala i doktorirala. Najveći dio radnog vijeka provela je na Sveučilištu u Zadru na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja, kao omiljena profesorica generacijama studenata (svjedočio sam većem broju njenih susreta s bivšim studentima i ova rečenica nije nimalo kurtoaznog tipa). U znanstvenom aspektu najviše se bavila zadarskim lutkarstvom, stvorivši jedan od najsustavnijih i najvažnijih opusa u povijesti hrvatske lutkologije.

U knjigama o lutkarstvu, među kojima posebno mjesto zauzimaju Svi zadarski ginjoli (2011), te brojnim znanstvenim radovima Tea je povijest Kazališta lutaka Zadar izvukla iz sjena sjećanja i ugravirala u vječnost, svojim lucidnim razmišljanjima i analizama uzdigavši to kazalište na sam povijesni pijedestal. No nije to činila klasično, kronološkom analizom i podjelom po više-manje logičkim vremenskim fazama, kako se to kod nas najčešće čini. Tea je zadarske predstave čitala iz različitih kutova, čineći ono što pravi teatrolog i lutkolog najviše voli – igrajući se građom o kojoj piše, secirajući je, preplićući i povezujući te kontekstualizirajući kroz razne teorije i perspektive. Tim zaigranim pristupom stigla je sve do De Marinisovih obrisa nove teatrologije (autora rijetko spominjanog u lutkološkoj literaturi) te, zajedno s nećakinjom Matijom Vigato, do pionirskog uočavanja veza i odnosa između lutkarstva i kompjuterskih igara.

No Tea nije čuvala od zaborava samo kazalište, već i njegove nositelje, one istaknutije, ali i one iz drugog plana. U knjizi Mile Gatara i zadarsko lutkarstvo (2015) sjetila se prvog važnog redatelja, glumca, lutkara i pedagoga u Zadru, čovjeka koji je odgojio generacije zadarskih lutkara, sve redom iznikle iz takozvane Gatarine škole. Silno je žurila objaviti knjigu San putujućeg glumca – Zlatko Košta (2022) kako bi je bolestan zadarski glumac i lutkar stigao vidjeti i primiti u ruke još za života. Nažalost, zakasnila je, ali njegovu veličinu izuzetno je uspješno pretočila u vječnost. Jako je teško pisati o glumcu i lutkaru, a da se sve ne svede na kronologiju uloga. Tea je i ovdje bila jedinstvena te je uspjela uhvatiti Koštin izvedbeni izraz i to ne sputavajući ga i kroteći, već se prepustivši njegovom vođenju i uzletjevši na krilima njegovih uloga.

Posebno mjesto na mojoj listi Teinih tekstova zauzima njeno sjećanje na veliku prijateljicu i kolegicu Vedranu Valčić, legendu Kazališta lutaka Zadar, kojoj je Tea prvoj slala sve svoje tekstove na uvid (kao što sam ja njoj), te koja je bila Teina glavna partnerica u arhivskim kopanjima i traganjima. Kruna njihovog zajedničkog rada bila je još jedna izuzetno važna knjiga, Poetski putevi zadarskog lutkarstva (2018) koju su supotpisale i u kojoj je Tea zadarske predstave na originalan način podijelila na epske, dramske i lirske, posebnu pažnju posvetivši potonjima kao najlutkarskijim. Vedranin odlazak šokirao je hrvatski lutkarski svijet, a posebice Teu koja je, usprkos tomu, skupila snage i posvetila joj izuzetan tekst, istrgnuvši još jednog važnog aktera hrvatskog lutkarstva iz ralja zaborava i pretočivši ga u trajnost. 

I u fazi znanstvene zrelosti, kad se teoretičari u pravilu vraćaju tradiciji kao sigurnosti, Tea je, baš kao i dotad, tražila nešto novo, žudila za eksperimentom, kako na sceni, tako i na papiru. U, nažalost, posljednjem razgovoru za Theatraliju, prilikom nedavnog odlaska Luke Paljetka, s nevjerojatnom je strašću i toplinom urednici emisije Katarini Kolegi govorila o Lukinim pomacima i eksperimentima koji su torpedirali hrvatsko lutkarstvo u suvremeni izraz. Pedesetak godina nakon premijere antologijske predstave Postojani kositreni vojnik ona se gotovo dječje oduševljavala pomacima koje je činio na sceni, svaku misao završavajući pravim „teinskim“, dječje vedrim i radosnim usklikom: „Jako zanimljivo!“. Nakon mnogo odgledanih dobrih i odličnih, ali još više srednjih i loših predstava, Tea je zadržala ljubav i strast prema lutkarstvu i kazalištu, kroz nju zrcaleći svoju žeđ za životom, stalnim učenjem i traganjem za novim idejama i fenomenima.

I u znanstvenom radu odmaknutom od lutkarstva zadržala je onu na početku spominjanu crtu pomaknutosti. Nije u baštini išla iščitavati bezbroj puta analizirane renesansne pjesnike, već je tragala za skrivenim blagom. Posebice joj je inspirativna bila njena Silba, koja će biti i njeno konačno utočište te o kojoj je napisala veći broj radova, izvukavši iz zaborava i dramu Artura Lukina Ki će mi šoldi dati o otkupu Silbe.

No Tea nije bila tek lucidna znanstvenica. Ona je bila izuzetna kolegica. Svaku je molbu, poput djeteta, shvaćala kao najvažniji zadatak te se bacala na rješavanje s onim najčišćim dječjim žarom. Svejedno je li riječ o savjetu vezanom uz pisanje rada, knjige ili doktorata koji se našao u slijepoj ulici, o žurno potrebnoj recenziji, kontaktu ili objavi, u svakom je trenutku demonstrirala one sve rjeđe osobine današnjeg (znanstvenog) svijeta – kolegijalnost, nesebičnost, profesionalnost, veliko znanje i skromnost. A skromnost potiho progovara i iz njenih biografija. Tein odlazak zatekao me na voljenoj joj Silbi, gdje nemam njenih knjiga. Pokušavši skupiti maksimalno biografskih informacija, na internetu sam pronalazio samo najosnovnije crtice o samoj autorici koje kao da su se uzmicale i skrivale pred glumcima, lutkarima i predstavama o kojima je pisala. U svom radu Tea nikad nije promovirala sebe, kao što to danas mnogi rade, već je uzdizala druge.

Na kraju ovog malog prisjeta na veliku osobu, pokušat ću spojiti tek neke od Teinih osobina – nepresušnu potragu za stalno novim idejama i izazovima, skromnost i Silbu. Na Tein nagovor i poguranac pokrenuli smo ove godine na Silbi mali festival „Kazalište u koferu“, kraće silbenski KUK. Silno mu se veselila, ali popratila ga je iz bolničkog kreveta, što joj je jako teško palo. Ipak skupila je snage i svakodnevno je pokazivala dječje oduševljenje i sreću zbog drugih. Naizgled u šali, ali s najozbiljnijim namjerama, rekao samo joj da će KUK, kad je za dvadesetak godina više ne bude, njoj u čast postati Teatron. Dvadeset godina u jednom se mučnom, okrutnom i sasvim nepravednom trenu stisnulo u tek jednu. Tee više nema, ali nadam se da će na krilima njenog entuzijazma, njene ljubavi prema kazalištu i Silbi, prema mladim ljudima i novim idejama, od sljedeće godine neki novi, jednako zaigrani i u kazalište zaljubljeni teatrolozi i lutkolozi, zanesenjaci i kulturnjaci te vječno mladi mladci i starci, uživati u Teinom Teatronu. A ona će, siguran sam, dječje nasmiješena, radosna i vedra, sve promatrati i uživati tamo negdje s druge strane rampe. Ili duge. Posebno u malo pomaknutim predstavama. Jer „ja ti, Igoriću, volim kad su predstave malo pomaknute. Jel da? Onako, barem malo“.