Izbjeglice i migranti pojmovi su koji većini nas koji imamo luksuz da vlastite domove nismo morali napustiti zbog ratnih, političkih ili prirodnih nepogoda tek ponekad zaparaju uši, i to najčešće u praznim političkim raspravama o „problemu” kojem su sami pridonijeli točno onoliko koliko to javno ne bi ni u ludilu priznali. Čak i kada se pojavi pokoja konkretna osoba koja je morala napustiti dom i „privremeno” se nastaniti u improviziranom izbjegličkom naselju, ona ubrzo postaje tek ilustracija i privjesak moralnim mudrovanjima onih koji su se, eto, rodili i žive u „sretnijoj” zemlji i koji točno znaju kako riješiti „migrantski problem”.
Tamara Kučinović redateljica je koja ne ide ustaljenim putevima, osim što je (pre)ustalila svoj, određen nesmiljenim hvatanjem u koštac s neuralgijama društvenih fenomena. Redovito je to putem autorskih projekata, a Šapat duše, koji se bavi izbjeglicama okupljenim u izbjegličkom kampu negdje na, kako se to iz europocentrične vizure zove, Bliskom istoku. Onom gdje, u viziji prosječnog Europljanina, stalno bjesne ratovi i iz kojeg dolaze oni – neželjeni migranti. Ako preskoče žicu i probiju se kroz policijske kordone na granicama, dakako. No Tamaru Kučinović i autorski tim Šapata duše ne zanimaju aktivističke parole. Naprotiv, zanimaju ih ljudi i njihove sudbine, karakteri, životna iskustva, emocije. Ljudskost, koju je u surovim uvjetima izbjegličkog kampa lako potisnuti, negirati. I zaista, likovi koji se kreću pozornicom scenografski bitno obilježenom sveprisutnim pijeskom kao znakom pustinje u kojoj se izbjeglički kamp nalazi – scenograf je i kostimograf Davor Molnar – naoko kao da su odustali od vlastite ljudskosti. To je sugerirano i krpenim lutkama koje ih utjelovljuju, gotovo bez lica s tek pokojom naznakom karaktera – oblikovala ih je Alena Pavlović.
Tu je ipak dječak Idris, koji će „voljom bagera” (iznimno uspjela sintagma, duhovita i točna istovremeno. Naime, jedini lik kojem je ime, uz Idrisa, poznato otpočetka je Yusra, kojoj će dječak u pijesku sagraditi bazen i tako osvijestiti njezinu nekadašnju karijeru uspješne plivačice) pomoći ostalima da ponovno otkriju vlastitu ljudskost i dostojanstvo.
Likovi koji napučuju izbjeglički kamp u Šapatu duše pozivaju na emotivno vjerovanje, i to je ono što ostvaruju. Oni su istovremeno pojedinačni karakteri obilježeni vlastitim interesima, zanimanjima, životima koje su sakrili pod koprenu izbjeglištva, uvjerivši se kako nisu ništa drugo do bjegunci od rata kojima treba pomoć, ali i pars pro toto, dio za cjelinu izbjegličkih priča o gubitku dostojanstva. Oblikujući ih, Tamara Kučinović uspijeva na sceni ostvariti nepatvorenu, čistu i uvjerljivu emociju. Prenijeti životni gubitak elana koji likovi nisu uzrokovali, ali su ga, natjerani eksternim događajima, internalizirali. Na pozornici prolaze put ponovnog otkrivanja ljudskosti, sakrivene negdje duboko i, na kraju, uspijevaju.
Iznimno važnu temu međuljudskih odnosa, susreta i razdvajanja redateljica je na izvedbenom planu pretočila u najvažniji odnos suvremenog lutkarstva – odnos glumca i lutke. Oni se na sceni susreću, prepleću, razdvajaju i udaljavaju u oblikovanju likova i njihovih priča, poništavajući plošnost klasičnog lutkarskog odnosa između animatora koji udahnjuje život lutki i scenski oživljene lutke. Naime, u Šapatu duše glumci i lutke grade likove u zajedništvu, spajajući ih od vlastitih dijelova – glumčeva tijela i glasa te lutkina pokreta i plastičnosti. Tako likovi, osim na sadržajnom planu, dobivaju plastičnost i slojevitost i na izvedbenom planu. Postaju likovi s vlastitom, duboko intimnom prošlošću i sramežljivom vizijom budućnosti, a ne tek usputni i, nažalost, uglavnom neželjeni prolaznici kroz naše živote.
Tu slojevitu igru s lutkom, koja je u jednom trenutku živi lik, u drugom njegov san, težnja i nada, u trećem tek odloženi ili odbačeni komad materijala, odlično su gradili glumci Filip Eldan, Nikša Eldan, Sara Ipša, Sunčana Zelenika Konjević i Marinko Leš. Nestalnost života junaka na izvedbenom planu dodatno pojačava nesigurnost i trenutačnost svijeta u kojemu su se našli, što je odlično upisano u predstavu spomenutom scenografijom u kojoj dominira pijesak kao materijal koji na licu mjesta gradi i poništava svjetove naših likova.
Šapat duše nije jedina predstava koja se na sadržajnom planu bavi izbjeglicama u kojima većina nas vidi tek prolazne sjene. No jedna je od rijetkih u kojima taj sadržajni sloj nosi slojevit i promišljen izvedbeni sloj, dubinski upućujući na usamljenost tih ljudi te unutarnji raspad cjelovitih i realiziranih osoba na tek fragmente njihovih osobnosti. Taj spoj, odnosno prepletanje i nadopunjavanje sadržajnog i izvedbenog sloja čini nam se iznimno važnim te je povjerenstvo Nagrade Ivo Hergešić odlučilo nagraditi autorski tim predstave Šapat duše kao najbolje kazališno ostvarenje u sezoni 2023/2024.
Stručno povjerenstvo: Mila Bulimbašić Botteri, Igor Tretinjak i Leon Žganec-Brajša (predsjednik)