LUTKOSRIJEDA: KRUNA TARLE, KAZALIŠNA I LIKOVNA UMJETNICA, OSNIVAČICA ANSAMBLA FASADE
Lutkarstvo u Hrvatskoj jučer, danas, sutra
Ovotjedna Lutkosrijeda odvodi nas u novu avanturu – umjesto razgovora, dali smo prostor jednoj od najvažnijih umjetnica u prostoru suvremenog lutkarskog i kazališnog izraza, Kruni Tarle, da svoje odgovore i razmišljanja pretoči u esej. Rezultat je u isto vrijeme osoban i univerzalan, gorak i sladak, ukratko odličan uvod u hrvatsko lutkarstvo jučer, danas i sutra
Objavljeno: 3.16.2021 5:28:31 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Kritikaz.com
Kruna Tarle na radionici Leszeka Madzika, Bielsko Biala / Privatni album

 

JUČER (svijetli trenutci našega lutkarstva)

U povijesti lutkarstva na ovim prostorima bilo je zaista divnih pojedinaca, izuzetnih umjetnika, pa iako ih na ovom mjestu ne mogu sve nabrojati, iz poštovanja prema njima i zahvalnosti ne bismo ih nikako smjeli zaboraviti. To je najmanje što možemo učiniti kako za tradiciju, tako i našu duhovnu braću.

Iz  moje perspektive gledano, budući da se nalazim i u sferi umjetničkog stvaranja jednako kao i u edukaciji, ipak bih izdvojila Družinu mladih, grupu vrhunskih umjetnika i skromnih intelektualaca koji su doista prepoznali veličinu lutke i bili spremni učiti, u skladu s onom Sokratovom: „Znam da ništa ne znam“. Ovaj me fenomen, ova energija grupe, fascinirala jednako kao i njemačka Bauhaus škola.

Vodeći i razvijajući Lutkarski studio u ZKM-u, nastojala sam od ovakvog pristupa učiti, tim više što i sama volim sve preispitati.

O Lutkarskom studiju Zagrebačkog kazališta mladih

Otvorila sam vrata apsolutno svima. Od najmlađih, preko tinejdžera pa sve do odraslih. Svi su imali priliku istraživati lutku, i to još mnogo prije pokretanja studija lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Dugi niz godina Lutkarski studio je bio jedino mjesto sustavne edukacije, popularizacije i profesionalizacije  ovog medija u nas. Radila sam predstave s djecom, za djecu, s tinejdžerima, odraslima i za odrasle, gostovanja, sve vrste radionica, art-terapiju, mentorstvo... U svrhu podizanja profesionalne razine prije svega ansambla Fasade, dovodila sam afirmirane inozemne stručnjake (Leszek Mądzik, Emilija Mačković, Sunny Suninsky), organizirala plesne radionice (Milana Broš i drugi), omogućila mladima da uče na izvorima (Praški kvadrijenale). Uza sve to, kontinuirano smo čitali i studiozno analizirali tematske tekstove, zajednički neumorno gledali predstave. Čak i danas, u ovim potpuno nemogućim uvjetima, Fasade su iznjedrile novi projekt Kosa soba. Iako sam ja oduvijek bila isključivi autor predstava, osim kreacije svjetla čarobnjaka Aleksandera Čavleka, razvile su se unutar ansambla takve fine vibracije, da je svatko savršeno pridonio svojom ulogom. Ne čudim se stoga što mi je jedan od najrespektabilnijih lutkarskih režisera starije generacije jednom prilikom rekao: „Ono na čemu sam Vam doista zavidan, to je vjera koju Vaši ljudi imaju u to što rade!“

DANAS (tamni zakutci današnjice)

Kako sam pročitala sve dosadašnje intervjue cijenjenih kolega, referiram se na pojedine njihove izjave. Kao prvo, usporedbe nas i Velikog svijeta. Velika je šteta što mnogi, kako sami iskreno kažu, nemaju uvid u to što se događa izvan naših granica, jer svi smo mi sudionici jedne duhovne zajednice koja vrvi  idejama što ih potom budimo i  prepoznajemo i u sebi. U svakom slučaju, pa i unatoč mnogim teškoćama, sigurno je da kod nas, kao i svuda u svijetu, ima divnih umjetnika, rođenih lutkara i zanesenjaka.

Bez potrebe da išta uspoređujem, rado bih nešto rekla o općenitim problemima koje mi imamo, a proizvod su samog sustava: za to je najprikladnija  riječ: „mastodont“! Preživjele, sklerotične kazališne kuće koje blokiraju razvoj novih ideja i inicijativa. Istinski umjetnici koji bilo da se nađu unutar ovih utvrda, ili pak u brisanom prostoru, moraju imati nadčovječnu snagu i upornost da uopće opstanu i sačuvaju ono svoje najkrhkije i najsvetije i najvrednije.

Govorim iz vlastitog iskustva: Nakon mnogo godina, dopuste mi da u koprodukciji s berlinskom lutkarskom akademijom napravim predstavu za odrasle, i to o Tilli Durieux. Bila je ona kultna njemačka dramska glumici koja je u ratnom vihoru bačena u Zagreb, pa tako, da bi barem održala kontakt s kazalištem, i sama postaje lutkarica. Radim s elitnom glumačkom podjelom, s ljudima koji su unatoč zagušljivosti prostora ostali živi i znatiželjni. Predstava gostuje u Berlinu i Leverkusenu, a potom se iz neznanih nam razloga skida s repertoara. Ili, drugi primjer: napravim lutkarsku predstavu za djecu školske dobi (Sretni princ), znamo da ih nema baš previše, koja se odigra svega nekoliko puta. Naravno, obje su predstave nekonvencionalnog kazališnog jezika i estetike jer drugačije niti želim, niti znam  raditi, ali publika ih je, kao i kritika, zdušno prihvatila.   

Predstavom o Tilli, kao i još dvjema (Bourekov Jedini neuspjeh Adolfa H. i Festinijeva Priča o konju), trebala se otvoriti večernja scena. Uz malo truda ona bi napokon i zaživjela, ali čemu taj napor kad dječju publiku ionako imamo automatski i bez truda jer djeca će se uvijek rađati, zar ne? 

Potom u jednom drugom zagrebačkom kazalištu napravim predstavu za tinejdžere, i to lutkarsku, na goruću ekološku temu. Predstava je lijepa, iskrena i snažna, kako sami glumci kažu, ali uprava smatra da je učiteljice neće „kupiti“, valjda stoga što je ekskluzivna (već sam navikla na to da sam kriva što radim art – pazite, koji grijeh - art u kazalištu!) pa se sad ja pitam tko tu koga odgaja i tko postavlja kriterije? Uostalom, zašto ne postoji neko umjetničko-pedagoško tijelo koje bi ocjenjivalo  projekte prije nego li se oni prezentiraju djeci? (Ili je za djecu sve dobro?!)

Osobu koja je instalirana za ravnatelja u prvom slučaju lutkarstvo ni najmanje ne zanima. A često niti redatelja koji dođe režirati, pa je tako jedan nomina sunt odiosa već na prvoj probi rekao glumcima, da ih neće puno gnjaviti, jer se u lutkarstvo ionako ne razumije. O lutkarstvu nedvojbeno više znaju pedagozi koji su bili na nekoliko mojih radionica…

Moglo bi se tu još štošta dodati, ali, zadovoljimo se zaključkom koji se sam nameće: Nije istina da novaca nema!

SUTRA (ili svijetla budućnost)...

...ili pak: kako spasiti lutkarstvo

Na opaske tog tipa, naime da moramo lutkarstvo spašavati od izumiranja, da ima sve manje lutaka, da ima sve više živog čovjeka na sceni i slične dubioze, uvijek se nasmijem od srca.

Sancta simplicitas!

Jer za lutku se ne trebamo mi brinuti, brinimo za sebe. Ona i jest naše ogledalo koje nam se u nekom razdoblju (možda baš sada) s pravom čini zamućeno. Protejska, ona je međutim neuništiva.

Mala digresija: možete li vjerovati da predstava s lutkama može biti samo lutkarski privid? Eto, događa se baš i to. Jer tu se onda nađe svega sporednog: lijepa glazba, figurice, kostimi, svjetlo i glasovi, pa tako i ne primjećujemo da nema – lutke! Ponekad je nećemo ni naći na očekivanom mjestu, u lutkarskom kazalištu, ali ona će se pojaviti drugdje: u plesu, u cirkusu ili tko zna gdje sve. Najviše joj pomažemo time da joj ne postavljamo okvire, da ne radimo kazalište-muzej jer ionako smo previše okrenuti prošlosti; važno je nadalje da ne pokušavamo zaustaviti nezaustavljivo, naprotiv. Da radimo slobodno, inteligentno, intuitivno, nepredvidivo, neočekivano, još neviđeno, pa i zabranjeno, s vjerom u svemoguće – jer upravo sve to je lutka!

I za kraj, još samo moja vizija budućnosti: mamuti su izumrli (lutka nije), pojedinci s izvornim idejama i strašću grupiraju se u nekonvencionalne grupe, na djelu su sinergija, eros, mašta... Tamara Kućinović, Morana Dolenc, moje dijete koje je išlo najtežim putem, i još mnogi drugi iz Osijeka (koje na žalost niti ne poznajem), mnogi od vas meni nepoznati bude se s novom energijom, rade živo kazalište koje, naravno, ne može bez lutke (ali može bez diktata lektire!) pa bila ona na prvi pogled i skrivena... govore o sudbini planete, o svojim osjećajima, o problemima tinejdžera, pripadnika treće životne dobi... odgovorno i samokritički pristupaju i najmlađem  djetetu kako bi mu vratili svu tu poeziju koju mu civilizacija bezočno otima... ranjivim, socijalno ugroženim skupinama otvaraju nove svjetove... Natalie Murat Dean, moja produžena ruka i dalje radi svoj prekrasan posao stvarajući čuda... razmjenjuju se ideje, literatura, prati se što se sve radi po svijetu, gledaju se snimke Daskinih predstava, marionete u Ciullijevoj postavi Hrvatskog Fausta, čuva se tradicija, ne uništavaju se vrijedne lutke nego se osniva lutkarski muzej, Igor i neki drugi intelektualci kojima je do lutke zaista stalo, pišu sjajne tekstove, potiču polemike, vode okrugle stolove nakon predstava... rade i dalje ovakve Lutkosrijede, četvrtke i petke u više ciklusa jer imamo si što reći, a ovo je tek početak...

I nemojte mi sada reći da je sve to nemoguće, jer posao je lutke da osporava nemoguće!

Nemojte mi samo reći da sanjam. Iz snova su se rodile i sve moje predstave!

Kruna Tarle

Ostale Lutkosrijedine razgovore pronađite ovdje.

Najnovije:
RAZGOVOR NATAŠE NELEVIĆ I MIRKA RADONJIĆA O PREDSTAVI “ANA KARENJINA”
Komunikacija kao prioritet kazališta i kazališnog čina
U lipnju je u Podgorici premijerno postavljena predstava ‘Ana Karenjina’ nastala u koprodukciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom i Dramskog studija Prazan prostor. Kako smo je zbog prostornih razloga propustili, a čini nam se vrijednom praćenja, umjesto kritike donosimo zanimljiv razgovor koji su kazališna kritičarka Nataša Nelević i redatelj predstave Mirko Radonjić vodili kroz process rada na predstavi
MLAĐAHNA SRIJEDA: BUGA MARIJA ŠIMIĆ
„U kazalištu želim sve i idem prema svemu“
Covid-godina bila je izazov za sve, ponajviše za kazališta za djecu i mlade. U tom izazovu jedni su se povukli, drugi prepustili prilikama, a oni treći, hrabri malobrojnici, bacili su se u kreativan koštac sa situacijom i – pobijedili. Jedna od tih pobjednica je Buga Marija Šimić, glumica, pjevačica, pripovjedačica, voditeljica Male scene... izvođačica nevjerojatne kreativne energije koja je, uz sve, nedavno ušla u Upravno odbor Hrvatskog centra Assitej. Već iz ovog uvodnog opisa jasno je da vas u nastavku očekuje izuzetno bogat, kreativan i zanimljiv razgovor. Stoga, prepustite se i uživajte!
LUTKOSRIJEDA: MIHA GOLOB, REDATELJ
"Djeci je svijet poput lunaparka kojeg promatraju i kojim se oduševljavaju bez kalkulacija"
Treći blok 11. Lutkokaza otvorit će nova predstava Lutkovnog gledališča Ljubljana, Pješčanik, u režiji našeg starog, dobrog znanca, Mihe Goloba. S Mihom smo za Lutkosrijedu porazgovarali o samoj predstavi, ali i njegovim ranijim projektima, o izboru materijala u kojima stvara svoje poetske svjetove i koječemu još
LUTKOSRIJEDA: MAGDALENA LUPI ALVIR, RAVNATELJICA GKL RIJEKA
„Čarolija i začudnost prečice su lutkarstva u otvaranju važnih pitanja“
Uoči 28. SLUK-a koji svoja vrata otvara u ponedjeljak, 24. svibnja, u Lutkosrijedi smo ugostili odličnu poznavateljicu (suvremenog) lutkarstva i predivnu sugovornicu, dramaturginju Magdalenu Lupi Alvir koja je na mjestu ravnateljice pretvorila Gradsko kazalište lutaka Rijeka u pravog malog lutkarskog diva