LUTKOSRIJEDA: NATALIE MURAT DEAN, LUTKARSKA PEDAGOGINJA
„U lutkarstvu mnogi nedostaci ubrzo postaju prednost“
U šestoj Lutkosrijedi ugostili smo lutkaricu i lutkarsku pedagoginju koja je na počecima svoga lutkarskog puta sudjelovala u jednom od najvažnijih projekata suvremenog hrvatskog lutkarstva – Fasadama, da bi potom svojim velikim znanjem i kreativnošću odlučila bogatiti nove generacije budućih zaljubljenika u lutkarstvo
Objavljeno: 10.12.2020 4:26:25 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Natalie Murat Dean / Privatni album

Draga Natalie, kako iz kuta prvo sudionice jednog od najzanimljivijeg hrvatskog lutkarskog projekta Fasade, potom dugogodišnje lutkarske pedagoginje ocjenjuješ dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na europsko? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Europsko lutkarstvo teško možemo promatrati kao cjelovit fenomen. Možda ga možemo  geografski i kulturološki podijeliti na zapadnoeuropsko i istočnoeuropsko pa u tom kontekstu tražiti sličnosti i razlike sa hrvatskim lutkarstvom. Na istoku Europe velike su lutkarske tradicije Češke, Poljske, Bugarske, Rusije… i unutar njih možemo naći međusobnih dodirnih točaka. Čini mi se da, za razliku od toga, u zapadnoj Europi  svaka zemlja ima svoj specifičan razvoj. Hrvatsko lutkarstvo kao da stoji negdje između.

Iako nema tako dugu tradiciju poput mnogih istočnoeuropskih zemalja, njegovi sjajni počeci nastaju upravo u tom okruženju.  Pioniri hrvatskog lutkarstva bili su moderni, avangardni. Sjećam se kako me na studiju teatrologije, kada sam pisala seminarski rad o Ljubi Babiću u lutkarskom kazalištu, fascinirao stil, opus i modernost toga razdoblja. Oduševila me činjenica da je lutkarstvo privuklo tako velike i značajne umjetnike. Naša lutkarska tradicija je u tom smislu vrlo moderna, napredna. A to nam daje podlogu za upuštanje u ponovno istraživanje nekih novih smjerova. Činjenica da nas ne opterećuje neka duga i klasična tradicija poput one istočnoeuropske sigurno pomaže.

Kakvo je stanje u najmlađim redovima? Koliko su djeca motivirana i u kojem smjeru se kreće njihova motivacija?

Radim u Učilištu ZKM-a kao lutkarska pedagoginja gdje uz Lutkarski postoje još Dramski i Plesni studio. Najmanji smo, ironično znam reći „najnepopularniji“ studio. Kada to kažem odmah se opravdam činjenicom da je lutkarstvo u odnosu na dramski teatar u sličnom položaju, ali to nije uvijek i isključivo nedostatak. Dakle, umjesto „najnepopularniji“ mogu reći i „najpovlašteniji“. Naime, stotinjak polaznika našeg studija ima mogućnost raditi u prostoru u samom centru grada koji je osmišljen kao mali atelje sa svim potrebnim alatima, materijalima, priborom, ambalažom, jednostavno onim što nam je potrebno da bismo kreirali naše lutke. A kada su lutke gotove, odmah mogu preseliti i oživjeti ih na maloj sceni sa reflektorima, paravanima, zastorima koji se također nalaze u istom prostoru. Pripadnost ZKM-u daje nam puno mogućnosti jer koristimo usluge i materijale naših scenografsko-kostimografskih radionica poput stolarije, krojačnice, bravarije; naši majstori svjetla, scene, tona daju našim završnim produkcijama element profesionalnog. Prednost jest i to što su naše lutkarske grupe sastavljene od malog broja polaznika kojima možemo pristupiti individualno. Eto to je ono što mislim kada kažem „najpovlašteniji“. Divan je trenutak kada se većina polaznika u prvom susretu s našim studijem ugodno iznenadi pa kaže: "A mi smo mislili da je lutkarstvo nešto dosadno i za malu djecu, a zapravo je baš zabavno, zanimljivo…". Sloboda da se istražuje lutkarsvo bez opterećenosti rezultatom već vođeno dječjom maštom, kreativnošću, stvaralaštvom, doista je privilegija.

Radeći s Krunom Tarle imala sam sreću osvijestiti koliko je lutkarski medij širok. Upravo ta širina postaje polaznom točkom u umjetničko-pedagoškom radu s polaznicima. Uz to naglašavamo da je scenska lutka pojam koji se ne može „prerasti“ – naš studio okuplja polaznike od 5 godina do studentske dobi. Prekrasno je s djecom i mladima svakodnevno pomicati granice našeg medija, približavajući ga srodnim umjetnostima, pokretu, maski, igranom filmu, animiranom filmu, stripu, glazbi, scenografiji, likovnoj umjetnosti, uličnom teatru… Važno im je dati prostora ne bi li teme koje ih u određenoj životnoj dobi zanimaju pokušali prevesti u medij lutke.

Kako bi u toj širini definirala osnovnu ideju Lutkarskog studija?

Ideja je kreativno poticati djecu koristeći se najraznovrsnijim materijalima, upoznati ih s različitim načinima njihove obrade, lutkarskom dramaturgijom, osnovnim tipovima lutaka, maskom, teatrom predmeta i objekta, crnim teatrom, teatrom sjena, gigantskom lutkom – uličnim teatrom, art terapijom, lutkarskim filmom…Osim što izrađujemo lutke, maske, scenografiju, mi lutke i predmete i animiramo, gledamo predstave, analiziramo ih, čitamo tekstove o lutkarstvu. Raspravljamo o tome koji je tekst i zašto dobar lutkarski predložak ili radimo predstave bez ijedne riječi. Pokušavamo ono što je Kruna uvijek govorila – lutkarski misliti. Organiziramo radionice umjetnika iz srodnih područja – Miljenko Sekulić i Morana Dolenc stalni su nam gosti.

Nakon svega navedenog nije tako neočekivano da polaznici našeg studija (p)ostaju kreativni mladi ljudi različitih profesionalnih usmjerenja i studenti različitih fakulteta – od medicine, matematike, ekonomije, Akademije likovnih umjetnosti, ADU- filmske režije, grafičkog dizajna, ilustracije… Ako im je zanimanje srodno sadržaju kojim se bavimo u našem studiju, pozivamo ih da i sami vode radionice našim polaznicima. Tako nam je Sonja Tarokić, bivša polaznica, a danas filmska redateljica, održala prije nekoliko godina radionicu Lutkarski film. Bilo je to vrlo zanimljivo iskustvo. Volimo stvarati veze između bivših i sadašnjih generacija našeg studija.

Vratimo li se malo u „profesionalne vode“, koja bi razdoblja ili lutkare istaknula kao ključne točke hrvatskog lutkarstva?

O velikanima hrvatskog lutkarstva koji su djelovali na samom početku mogu govoriti samo iz literature. No izdvojila bih predstave Zlatka Boureka, njihovu estetiku i stil. Sjećam se predstave Meštar Pathelin u ZKM-u koja je bila vrhunski spoj sjajnih dramskih glumaca i lutkarstva. Renea Medvešeka izdvojila bih kao redatelja koji ima lutkarski senzibilitet te su čak i neke njegove dramske predstave prepune lutkarskih elemenata. Kazališna grupa Daska iz Siska u  svojim je predstavama jako dobro i promišljeno koristila lutkarski jezik.

Možeš li istaknuti neke umjetnike s kojima si sama radila, a čiji izraz vidiš kao dobar smjer za budućnost hrvatskog lutkarstva?

Kruna Tarle je veliku pažnju posvećivala edukaciji. Najveću zaslugu za ljubav prema lutkarstvu dugujem njoj. Tako sam imala sam priliku sudjelovati na radionicama vrhunskih umjetnika poput Milane Broš, Sunnyja Suninskog, Emilije Mačković, Leszeka Madzika… Madzika bih posebno istaknula. On je poljski umjetnik čije su predstave sinteza pokreta, materijala, svjetla, zvuka, glazbe koji stavlja materijal i svjetlo u ravnopravan odnos spram glumca na sceni. Predstave su na granici likovne umjetnosti i kazališta, potpuno fascinantne. Pohađala sam i radionicu talijanskog lutkara Fabrizija Montecchija, majstora teatra sjena čije je kazalište Gioco Vita čest gost na PIF-u posljednjih godina. Zanimljiva je bila radionica sa Dudom Paivom koji spaja ples i lutkarstvo koristeći skulptorski obrađene antropomorfne oblike od spužve. One u kombinaciji s tijelom plesača postižu začudnost i humor.

Spomenula bih da sam 2013. i 2017. godine imala mogućnost posjetiti Festival Mondial des Théâtres de Marionettes u Charleville-Mezieresu, gdje sam gledala neke vrhunske lutkarske predstave u rasponu od visoko estetiziranih predstava vrhunskih autora poput Philippa Gentyja, Ilke Schoenbein, Bread and Puppet Theatrea, do nekih mlađih  umjetnika npr. Magali Chouinard (Kanada), La Mue/TTE (Francuska i Argentina), Ali Moini (Iran), Hijnx/Blind Summit (Velika Britanija), Katerine Antonakaki (Grčka), Theatre des 4 mains (Belgija)… Fascinira činjenica da se na festivalu može pogledati presjek svjetskog lutkarskog teatra, od uličnih predstava koje su razmještene po cijelom gradu do vrhunskih, tehnološki vrlo zahtjevnih ansambl predstava.

Bi li mogla definirati fazu u kojoj se nalazi hrvatsko lutkarstvo možda u odnosu na te umjetnike?

Da bih odgovorila na to pitanje trebala bih puno više znati, gledati, čitati, pratiti naše lutkarstvo… Ni tada nisam sigurna da bih mogla dati kompetentnu prosudbu. Nažalost nemam mogućnost sustavno pratiti radove studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, a osim na PIF-u, teško mogu pogledati što se radi u velikim gradskim lutkarskim kazalištima. Vidim da su se na sceni pojavila neka nova imena. Divno je što se otvorio  prostor za nove umjetnike mlađe generacije, ne samo lutkarske redatelje i glumce već i likovne umjetnike. Redovito pratim predstave Morane Dolenc. Gledajući ih primjećujem novi, mogu reći, autorski rukopis koji mi je vrlo blizak. Uz redateljski postupak u njenim predstavama mogu primjetiti i neke nove likovne rukopise za koje su zaslužni tehnolozi i oblikovatelji lutaka koji zajedno s redateljicom zanimljivo promišljaju o funkcionalnosti te realiziraju cjelokupni likovni identitet predstave. Može se uočiti da se dramturgiji tih predstava pristupa iz ideje o samostalnosti lutkarskog medija koji ima vlastite dramaturške zakonitosti.

Možeš li spomenuti pokoji nedostatak suvremenog hrvatskog lutkarstva koji ti je zapeo za oko?

 Ne mislim da nedostataka nema, ali bih, kada o njima govorim, voljela ponuditi rješenje. Teško se pri tome držati „svog dvorišta“ budući da je lakše zaviriti u tuđe gdje se, naravno, nedostaci samo gomilaju. Ako se ipak usredotočim na područje u kojemu sama djelujem, mogu zaključiti da mnogi nedostaci već u sljedećem trenutku postaju prednost. Mislim da bi bilo potrebno više lutkarske edukacije ne samo na izvedbenim umjetničkim akademijama, već i na studijima povijesti i teorije književnosti i estetike. No, kada bi se ta želja ostvarila, bi li to doista rezultiralo sjajno režiranim i izvedenim lutkarskim predstavama o kojima bi se pisale promišljene analize? Već godinama, naime, svjedočimo o nekim sjajnim lutkarskom predstavama koje su realizirali umjetnici koji nemaju puno formalnog lutkarskog obrazovanja. Kad bi lutkarstvo bilo prisutnije, „popularnije“, bi li to riješilo njegove probleme? Bilo bi sjajno da je više lutkarskih predstava za odrasle, no koliko bi iste opstajale na repertoaru nekog kazališta kada se već nakon nekoliko izvedbi ne bi mogla naći publika za njih? Na koncu dolazim do zaključka da su svi spomenuti nedostaci s kojima se lutkarsvo i lutkarski umjetnici susreću naprosto izazovi bez kojih lutkarstvo ne bi bilo tu gdje danas jest.

Koje su njegove jake strane?

Hrvatsko lutkarstvo utrlo je svoj put oslanjajući se na tradiciju velikih gradskih lutkarskih kazališta, a pritom je ostalo dovoljno prostora za razvoj neinstitucionalnog lutkarstva. Vjerujem da će biti uvjeta da se afirmiraju umjetnici koji će se okupiti u manjim lutkarsko-kazališnim trupama koje bi stvarale svoj stil, svoju estetiku, vlastiti autorski rukopis. Nadam se da će taj prostor biti onaj u kojem će autori imati hrabrosti izaći iz zadanih okvira otvarajući se novim medijima i srodnim umjetnostima. Vjerujem da bi multidisciplinarno istraživanje rezultiralo predstavama koje bi bilo teško svrstati u određenu kategoriju. A upravo ta zbunjenost, nemogućnost svrstavanja, čini mi se odlikom modernih izvedbi, onih koje spajaju razne umjetničke sadržaje brišući i približavajući granice među sobom. Vidim lutkarstvo koje se spaja s animiranim filmom, ilustracijom, dizajnom, videom, filmom, glazbom, plesom, cirkusom...

Dakle, budućnost hrvatskog lutkarstva vidiš….

… upravo u toj sintezi umjetnika raznih usmjerenja koji bi predstavi pristupili unoseći specifične elemente u cilju stvaranja inovativnog, orginalnog produkta za sve dobne skupine. Uza sve prethodno spomenute ograde, mislim da bi ipak trebalo biti više predstava za tinejdžere i odrasle.

Koji su najveći problemi s kojima će se susresti na tom putu?

Umjetnost je jako ranjiva, a trenutna društveno-politička situacija nikako joj ne ide u korist. Iako u krizi koja ju je nedavno snašla teško možemo naći nešto pozitivno, mislim da su nam dva mjeseca potpune apstinencije od umjetnosti pokazala koliko nam je ona važna. Kao da smo i nehotice sudjelovali u nekom sociološkom eksperimentu koji se u normalnim okolnostima ne bi proveo. Umjetnost nije neki ukrasni dodatak životu već je bez nje ljudski život nemoguć. Bilo bi lijepo kada bi oni koji o sudbini umjetnosti odlučuju mislili slično.

Gdje su najveće prednosti lutkarstva u ovom vremenu i prostoru u kojemu oni koji odlučuju uglavnom ne dijele tvoje mišljenje?

Ako lutkarstvo definiramo kao materijal u pokretu, tada ga promatramo u rasponu od uličnih „one man band“ predstava do tehnološki i produkcijski vrlo zahtjevnih ansambl izvedbi. Upravo to mu daje priliku prilagoditi se sadašnjim uvjetima te u njima naći čak i neke prednosti. Lutke su otpornije na siromaštvo, bolest, ne trebaju putovnice za prelazak granice, govore sve jezike čak i kad šute, one nastaju na licu mjesta, dovoljan je tek kamen, pijesak, papir, ruka… One nisu tašte niti zahtjevne. Baš ta otpornost i upornost lutaka i lutkara  ohrabruje kada mislimo o budućnosti lutkarstva u neizvjesnoj sadašnjosti.

Ostale intervjue iz Lutkosrijede pronađite na linku.

Najnovije:
LUTKOSRIJEDA: NATALIE MURAT DEAN, LUTKARSKA PEDAGOGINJA
„U lutkarstvu mnogi nedostaci ubrzo postaju prednost“
U šestoj Lutkosrijedi ugostili smo lutkaricu i lutkarsku pedagoginju koja je na počecima svoga lutkarskog puta sudjelovala u jednom od najvažnijih projekata suvremenog hrvatskog lutkarstva – Fasadama, da bi potom svojim velikim znanjem i kreativnošću odlučila bogatiti nove generacije budućih zaljubljenika u lutkarstvo
LUTKOSRIJEDA: IVICA LUČIĆ, GLUMAC, LUTKAR I RAVNATELJ DJEČJEG KAZALIŠTA B. MIHALJEVIĆA U OSIJEKU
„S osječkim studijem lutkari su se riješili kompleksa manje vrijednosti“
U petoj Lutkosrijedi ugostili smo izuzetno dragog gosta i odličnog glumca i lutkara, ravnatelja Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka Ivicu Lučića s kojim smo, uz osmijeh optimizma, pretresli sve ili barem neke, važne lutkarske teme
NAJ(GORI) INTERVJU: IGOR BAKSA I SVEN JAKIR
„Svu bijedu nezavisnog kazališta prikazat ćemo tijelima jer za drugo nemamo novaca“
U ponedjeljak, 12. listopada u Močvari na dug i neopisivo uzbudljiv kazališni put kreće jedan, jedini i sasvim jedinstveni 'Don Quijote od Hrvatske' u kojemu će samo za vas i nas jahati 'zvijezde ugasla sjaja' Igor Baksa i Sven Jakir. Budući da je i prije premijere predstava okarakterizirana najgorom ikad, odlučili smo saznati gdje je, i prije no što je krenula, ukrivo skrenula
LUTKOSRIJEDA: DAVID PETROVIĆ, GLUMAC I LUTKAR GKL-A RIJEKA
„Nedostaje nam hrabrosti da se upustimo u lutkarstvo za odrasle“
U ovotjednoj Lutkosrijedi ugostili smo energetski motor i bombu pozitive Gradskog kazališta lutaka Rijeka, glumca i lutkara Davida Petrovića s kojim smo s osmjesima na licima porazgovarali o lutkarskom jučer-danas-sutra i koječemu još