Napomena: intervju je izvorno objavljen na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa

Dragi Medo, nisi još ni pedeseti rođendan proslavio, a već si dobio nagradu za životno djelo. Kako se osjećaš?

Iznenađeno. Mislio sam da to dobivaju ljudi u mirovini ili pred mirovinom, ljudi koji su odradili svoj glumačko-lutkarski staž, tako da me jako iznenadila nagrada. S jedne strane drago mi je, s druge čudno.

Pitanje koje je meni palo na pamet, a siguran sam i tebi, kako i kamo dalje?

Ima tu još puno toga za istraživanje. Ostalo mi je još petnaestak godina do uobičajene mirovine iako, ako doživim te godine, ne vjerujem da ću se instant umiroviti. Mislim da ću se na ovaj ili onaj način baviti lutkarstvom i kazalištem jer osjećam da bez takvog angažmana neću moći. Lutkarstvo te pomlađuje, pa se nadam da će u tim godinama i moje tijelo pratiti psihu.

Bunt protiv nepravde

Nakon skoka u budućnost, vratimo se na početak tvojeg glumačko-lutkarskog puta 1997. godine. Kako si došao do lutkarstva i Gradskog kazališta lutaka Split?

Javio sam se na audiciju za školu za glumca-lutkara u GKL-u Split. Ta škola, kad smo je mi upisivali, imala je tendencije pretvoriti se u akademiju i pripojiti Sveučilištu u Splitu kao studij glume i lutkarstva. Tražile su se dopusnice i prolazilo se formalnu fazu, tako da smo imali jako intenzivnu godinu s dosta profesora i puno rada na predstavama. Među ostalim, radili smo na kultnim predstavama Oluja Edija Majarona te Kato, Kato, moje zlato i Sveti Juraj Zlatka Boureka.

To su predstave koje su nastale s prvom generacijom škole?

Da, s generacijom u kojoj su, između ostalih, bili moje drage kolege Andrea Majica i Branimir Rakić.

Za razliku od njih, vaš studij nije prošao glatko.

Tako je. U nekom su trenutku svi studenti, a bilo nas je desetak, zaključili kako nas tadašnji ravnatelj i voditelj škole obmanjuje i da je preko nas “mladih” glumaca odlučio povesti rat protiv “starih” glumaca zaposlenih u kazalištu te ih na koncu zamijeniti nama. Mi smo odlučili stati na kraj tome te smo otišli u Feral Tribune, u kojem je izašla velika duplerica naslova “I Pinokio bi se ovoga sramio”, u kojoj su novinari iznijeli sve te nepravde.

Što ste sve zamjerali tadašnjem ravnatelju Ratku Glavini?

Bilo je tu svega. Slao nas je na put u inozemstvo kao vozače furgona, tehničare, i sve ostalo, a ako bismo zakasnili pet minuta na sastanak, ostavljao bi nas bez obroka. U svakom slučaju, provodio je neljudske metode. No, da se ne vraćam na to, nakon svega odustao sam od lutkarstva. Srušio mi se svijet i nada koju sam polagao u taj studij i posao.

Iz posljednje rečenice mogu zaključiti da si već na studiju jako zagrizao za lutkarstvo.

Zagrizao sam, da, i to baš na studiju jer do tada nisam imao pojma što bi to trebalo biti.

Kako se sve raspetljalo u tvoju korist i na sreću našeg lutkarstva?

Istodobno s nama i ansambl GKL-a krenuo je u bitku s Glavinom te je nakon nekoliko godina gradska politika prepoznala njegovu bahatost i neljudskost i onda je kao ravnatelj morao otići. Na mjesto vršitelja dužnosti došao je kolega glumac Srđan Brešković, te im je trebalo muških glumaca za uskočiti u predstave u kojima je glumio, ali i za neke nove predstave. Tako sam prvo počeo honorarno, pa su raspisali natječaj, pa sam se zaposlio.

Možeš li nas malo uvesti u svoje profesionalne početke?

Prva mi je uloga bila stražnjica konja u Bijelim kočijama Ivice Tolića. U predstavi Zid od brašna u režiji Lawrencea Kiirua napravio sam, smatram, nekoliko odličnih uloga i vjerujem da mi je to pomoglo da me prepoznaju kao sposobnog lutkara i prime na audiciji. Kad su me zaposlili kao pripravnika glumca-lutkara, morao sam, osim na predstavama, raditi na sebi, učiti različite tehnike animacije i slično.

Zlatno razdoblje splitskog lutkarstva

Kakvo je tada, početkom 2000-ih, bilo lutkarstvo u Splitu, koliko ste išli izvan Splita, Hrvatske…?

Kad sam došao u ansambl, dosta se putovalo na festivale i u Hrvatskoj i vani. Uvijek su tu postojali SLUK i PIF, ali putovali smo i u Iran, Egipat, Poljsku, Mađarsku. Tamo smo, u vrijeme kad nije bilo mnogo toga kod nas, mogli vidjeti strane predstave. Nešto prije mene išli su i u Meksiko. Sve to danas je utopija jer nema dovoljno novaca. Očito su se prije lakše izvlačili novci iz Ministarstva kulture.

Iz moje teorijske perspektive početak 2000-ih čini se lutkarski jak u Hrvatskoj. Kako ga ti vidiš?

Iz današnje perspektive čini mi se da je u Splitu bio jak u tradicionalnom smislu lutkarstva. Imali smo jako lijepe, vodljive lutke. U tom se pogledu najviše istaknula Vesna Balabanić, koja je mnogo izrađivala lutke za nas jer su je kao suradnicu dovodili gostujući redatelji poput Joška Juvančića, koji je često režirao kod nas. Vesna Balabanić bila je ključni faktor u likovnosti i tehnologiji lutaka. Njezine lutke bile su animabilne, estetski posebne i karakterne te sam na njima i učio lutkarstvo. Evo, iako je u penziji, nedavno je napravila lutke za našu predstavu Nije pas beštija u režiji Gorana Golovka.

Kako ti je kao mladom glumcu i lutkaru bilo raditi s Joškom Juvančićem?

Juvančić je bio jako dobar za učenje. Bio je veliki kazališni autoritet. Imao je specifične metode. Često se znalo dogoditi da se izdere na tebe, uvrijedi te na sceni i svašta ti kaže da ostaneš paf. I na kraju dobije što želi.

Tko ti je još ostao u sjećanju od redatelja i pedagoga iz te tvoje rane faze?

Od starijih redatelja zanimljiv mi je bio Ladislav Vindakijević. Napravio je krasne predstave kod nas. Miševe i mačke naglavačke oblikovao je kao mali mjuzikl za koji je TBF napravio glazbu. Kao redatelj bio je zeznut jer ga je bilo teško razumjeti. Teško bi se izražavao, ali ja sam ga dobro kužio. Mnogo smo surađivali s Goranom Golovkom, a i par predstava s Lawrenceom Kiiruom, koji mi je ostao u sjećanju kao simpatičan i drag.

To su bile predstave koje su nastale između 2003. i 2013., u vrijeme ravnateljevanja Zdenke Mišure. Kakva ti je bila kao ravnateljica?

Zdenka Mišura voljela je pomicati granice, dovoditi interesantne joj redatelje kako bi napravili nešto drugačije. Već je i njoj bio problem koje lutkarske redatelje dovoditi. Zbog toga je bila jedna od onih koji su se zalagali za stipendiranje školovanja Tamare Kučinović u Rusiji. Za njezina ravnateljevanja postavljale su se i predstave koje nisu lutkarske. Neke jako dobre oblikovane su s elementima lutkarstva. U toj fazi bilo mi je jako zanimljivo raditi sa Slavčom Malenovim. Kod njega sam prvi put uzeo pravu drvenu marionetu u ruke. To je bilo 2006./2007.

Učenje od starijih kolega

Koliko si imao vremena za učenje novih tehnika i specifičnih lutaka? Kako je to bilo na primjer kod Malenova?

Svaki lutkar mora se upoznati s novom lutkom i ponekad učiti kao da mu je prvi put. Naravno da je lakše onima koji su se već susreli sa sličnim tipom lutaka. No kod nas u kazalištu bila je takva klima da su stariji uvijek pomagali mlađima i usmjeravali ih. Tako da su mi u to vrijeme svi bili mentori. Upijao sam njihove savjete da bi ispalo što bolje. Kod Malenovljevih marioneta bilo je specifično što ne trpe brzinu i naglost i jako im je važna poza. Tako da sam puno naučio i od kolega, i od Malenova. Bilo je tu i sjajnih uloga s njim.

Koga bi od lutkara u toj fazi istaknuo kao najveću potporu?

Tada sam možda, ne godinama, ali iskustvom bio najmlađi. Od starijih sam dobivao najviše savjeta. To su u prvom planu bili Sanja Vidan, Alin Antunović, Andrea Majica i Srđan Brešković kao tada najstariji glumac. Još starija generacija otišla je u mirovinu, ali i dosta se promijenio način animiranja i glume od njih do nas. Koliko znam iz povijesti našeg kazališta, dugo smo imali razdvojene recitatore i voditelje lutaka, a marionete su bile najzastupljenija lutkarska tehnika.

Kakva je tada bila klima u tadašnjem pomlađenom ansamblu, a kakva je sada?

Sjećam se da smo kao ansambl ponekad nervirali pokojnu Zdenku Mišuru kompaktnošću i zajedništvom. Danas su prilike drugačije, mlađi glumci možda nemaju više toliki osjećaj vezanosti uz ansambl i samo kazalište. Kao akademski obrazovanim glumcima formalno im se pruža i mnogo više mogućnosti za poslovnu mobilnost. Meni su se, kao nekom komu se na drugačiji način pružila prilika ući u lutkarski svijet, u tom momentu ispunili snovi i vidio sam upravo svoje kazalište kao mjesto gdje želim rasti i lutkarski živjeti.

Vratimo se malo Zdenki Mišuri. Prije ravnateljevanja kritički je pratila splitsku plesnu scenu. Je li poznavanje i interes za ples upisivala u vaše produkcije?

Upisivala je. Posebno mi je u sjećanju ostao Tigrić Perica, koji smo radili u koprodukciji s Poljacima. Dovela je poljskog redatelja Krystiana Kobyłku, koji je bio dosta diskretan, ali je imao super suradnika za pokret. Nije znao ni riječi engleskog, ali nam je tijelom pokazivao što želi. Umirali smo od smijeha s njim. Drago nam je bilo surađivati s Marcinom Mirowskim, skladateljem na predstavi, koji je u Poljskoj bio poznat po filmskoj glazbi. Sudjelovao je na probama i kad je kod nas sve glazbeno postavio, otišao je u Poljsku snimiti glazbu s orkestrom. Rezultat je bio glumačko-lutkarski mjuzikl s pjevanjem uživo, što mi je bila jedna od težih stvari. Jedna naša kolegica rekla je za predstavu da se osjećala kao na Broadwayu. Ubrzo nakon premijere Zdenka Mišura saznala je da je redatelj kopirao svoju stariju predstavu i skinula ju je s repertoara.

Njezin potez zvuči prilično odlučno, posebice iz današnje perspektive kad je “kopiranje” vlastitih predstava u našim susjedstvima prilično uobičajeno.

Jako se naljutila i odmah skinula predstavu jer je trebala biti autentično djelo, a ne kopija. Bila je čvrsta i svojeglava. Znali smo imati problema s njezinom svojeglavošću. Kad bi si nešto zacrtala, brzo bi planula. S druge strane, nitko joj nije mogao ništa u poglavarstvu i gradu. Lupila bi šakom o stol i sve riješila. Bila je veliki autoritet.

I danas zvuči tako. Kao čovjeku izvana, nakon njezine prerane smrti stvorila mi se slika o njoj kao iznimno važnoj točki GKL-a Split.

Ona jest bila važna osoba našeg kazališta, ali se pomalo i stvorio kult ličnosti. Po mojem mišljenju, u splitskom kazalištu to je bio Ivica Tolić, pa nitko, nitko. Istina je da je pomicala granice, no mnogo je surađivala s redateljima koji nisu lutkarski i dosta se toga radilo bez lutaka. Ali tu se opet vraćamo problemu dobrih lutkarskih redatelja u to vrijeme.

Marija Tudor nastavila je na njezinu tragu.

Repertoarno je nastavila sličan put. Kombinirala bi pokoju lutkarsku i koju glumačku predstavu.

Tradicija i odmaci od nje

A glumačke bi igrom slučaja malo povukle i nametnule se. U čemu se ti ugodnije osjećaš?

Mnogo se bolje i ugodnije osjećam s lutkom. Možda jer mi fali akademskog obrazovanja, posebice u pogledu tijela.

Kakav ti je osjećaj biti na sceni s lutkom?

Jao, ne znam. Lutka je doslovce produljenje mene. Kad je uzmem u ruku, moram je pokrenuti. To nešto što se događa u meni mora izaći van kroz nju. Jasno, ima lutaka koje su užasno teške za baratati, ali ako mi je lutka dobra i ako sam uvježbao njezinu animaciju, onda imam taj osjećaj produljenja.

Pričao si mi jednom prigodom da Sanja Vidan što god da primi u ruke, oživi. Imaš li ti taj osjećaj za sebe?

Ne na taj način jer bolje promatram i vidim druge nego sebe.

Što ti bolje stoji u rukama, klasične lutke ili predmeti i materijali?

Malo smo radili na predstavama s predmetima i materijalima i žudim za time.

Što misliš zašto ste malo radili na tome?

Mislim da nismo na izvoru redatelja koji tako rade.

Stavimo onda redatelje malo na led i okrenimo se predstavama. Koja ti je predstava ostala u najboljem sjećanju kao tvoj vrhunac ili vrhunac kazališta u ovih tvojih dvadeset pet godina?

Lepeza mladosti Joška Juvančića jedna je od klasičnih lutkarskih predstava koja je ostvarila velike uspjehe i dobivala nagrade na festivalima. Bili smo s njom i vani, u Subotici, Ljubljani, Teheranu. S druge strane, meni je užasno draga predstava Mali plamen Roberta Waltla. Bila je to vizualno jako dojmljiva predstava s elementima lutkarstva prema tekstu Dubravke Ugrešić i u dramatizaciji Ivice Buljana. Super su mi bili i spomenuti Miševi i mačke naglavačke, koji su bili svojevrsni potpuri svega. Bila mi je jako draga i Snježna kraljica Golovka i Tolića, za koju sam i ja dobio nekoliko nagrada za animaciju. Od glumačkih predstava dosta uspješna je bila Did i repa Anice Tomić i Jelene Kovačić, a sjajan je bio i Glazbatorij Ksenije Zec i Saše Božića. Iz novijeg vremena ne mogu ne spomenuti divnu i toplu predstavu Ljudmile Fedorove Mali Rakun, a jako mi je drago bilo i Ukradeno sunce Tamare Kučinović s monumentalnim drvenim lutkama Alene Pavlović, od kojih je svaka skulpturalno bila malo umjetničko čudo.

Kad smo kod uspješnosti, kazalište u prvom redu postoji radi publika i za njih. Koliko je, po tvojem mišljenju, u vašem kazalištu prisutno prilagođavanje publikama? Kako mali Splićani reagiraju na novine? Jeste li ih naviknuli na iznenađenja ili, možda, malko uljuljkali prepoznatljivom poetikom?

Ne bih rekao da smo ih uljuljkali, no mislim da im dosta podilazimo. No to se i očekuje od nas, jer smo gradsko kazalište i imamo okvir predstava koje moramo odraditi na godišnjoj razini i kojima moramo opslužiti sve vrtiće i niže razrede škola u Splitu. Samim time, svi od nas očekuju predstave koje će zadovoljiti te publike.

Kako prolaze pomaci?

Kad smo davali predstave koje su malo drugačije, ili za malo stariju populaciju, ne bi upalile kod naše publike i veoma brzo bi bile skinute s repertoara. Tipičan primjer je Ukradeno sunce Tamare Kučinović. Bila je previše mračna i nije se davala vrtićima. I to ne priča, već je samo osvjetljenje bilo premračno za našu publiku. Ponekad me to užasno nervira, ali na neki smo način osuđeni na svoju publiku i ona na nas.

Kad bi se na trenutak oslobodio zadanosti repertoara, publike, očekivanja i dobio apsolutnu slobodu u stvaranju, što bi volio stvarati?

Volio bih izlaziti iz sadašnjih okvira. Naravno da mi je drago raditi s “klasičnim” lutkama, ali mi je drago napraviti i pomake, prelaziti granice. Ali nisam siguran koliko to možemo ostvariti u institucionalnom kazalištu poput našeg. S drugačijom organizacijom posla možda i možemo, ali bismo to onda trebali ciljano raditi kao predstavu koja nije za našu publiku, već za nas i festivale. No tu dolazimo do problema velikog broja izvedbi i malog broja glumaca u ansamblu. U nekom prosjeku imamo 260 izvedbi na deset glumaca. Dodaju li se tome probe za četiri premijere, možemo zaključiti da stvarno mnogo radimo.

Škljocanje starih lutaka i lutkarski izazovi

Da dobiješ tri bianco-kartice, s kojim bi redateljima volio surađivati?

Svakako s Vanjom Jovanovićem, Matijom Solceom i ne znam tko bi bio treći. Volio bih predstavu s pjesmom i plesom na sceni. Nešto slično imamo u Stonogi Gogi.

Za ulogu u Gogi dobio si nagradu na prvom Inputu, a nagradu za animaciju dobio si i na ovogodišnjem SLUK-u. Čini mi se da si ih u ovih dvadeset pet godina skupio popriličan broj. Koliko ti znače?

Potvrde ti da je to što radiš ispravan smjer i da je tvoj trud prepoznat.

Koliko, često skriven mrakom, osjetiš da ljudi prepoznaju da si napravio dobru animacijsku ulogu?

Ne znam. Ovisi o tome koliko me ljudi poznaju pa tako prepoznaju što sam napravio. Iako, sviđa mi se i kad me ne prepoznaju. U predstavi Tajni život splitskih lutaka nisu prepoznali da, između ostalih likova, animiram starca. Najdraži i najtopliji lik u toj predstavi mi je Duje. To je lutka Ivice Tolića stara pedeset godina. Mehanizam škripi i tuče kao da lupam po mašini. Kako otvaram usta, tako se čuje škljocanje. Divno je animirati te stare lutke. Izvučene odnekle, dobivaju novi život. Ako ih promatraš kao artefakt koji ima svoj tajni život, dajemo im priliku za neki novi život.

Osjećaš li razliku u kvaliteti između lutaka Ivice Tolića i Vesne Balabanić te lutaka današnjih tehnologa?

Mislim da se prije mnogo više pozornosti davalo estetici lutke, ali i tehnologiji, dok su danas lutke možda karakterističnije u nekim stvarima. Nekoć su lutke bile bolje, vodljivije, estetski su izgledale kako treba i odmah si vidio što mogu. Posljednjih smo godina imali iskustava s mladim oblikovateljima lutaka. Donese ti lutku i ništa ne možeš s njom. A ni ne izgleda dobro. Fasciniralo me kad bi Malenov donio lutke iz Bugarske. Na njima odmah vidiš koliko je vremena utrošeno u izradu. Toliko je sitnica na lutki koje se neće vidjeti iz publike. Ima i male naušnice, ma sve. Tek kad je vidiš izbliza, skužiš da ima dijamant oko vrata, našminkane oči, prsten oko prstića. Te sitnice kao da su rađene za lutkara i samu lutku, a ne za publiku jer ih ona iz gledališta ne može vidjeti.

Na kraju razgovora odbacimo sjećanja i okrenimo se današnjici s pogledom na sutra. Nedavno ste Renatom Carolom Gaticom završili rad na upravo onom što si malo prije spomenuo kao želju – lutkarskom mjuziklu. Kako ti je bilo raditi na predstavi? Riječ je o predstavi nastaloj prema karikaturama Tisje Kljaković Braić, koje u potpunosti izviru iz Splita. Koliko te njezine karikature pogađaju i koliko ti odgovaraju kao materijal za predstavu?

Uvijek mi je zabavno raditi s Renatom Carolom Gaticom, a sad je k tomu još i splitska priča u igri. S ilustracijama Tisje Kljaković Braić davno sam se upoznao i mogu reći da sam njihov fan jer smo generacijski bliski i zato što mi vraća u sjećanje neke zaboravljene, ali jako autentične prizore iz djetinjstva. Posebno u zbirci ilustracija Oni. Ona oživljava duh splitske familije na jedan emotivan i duhovit način.

S Renatom ste radili predstavu prema Tisjinoj slikovnici Pita moja mama imate li jedno jaje.

Da, sjajna je podloga za poigrati se tekstom i samim likovima u predstavi. Drago mi je što je autorski tim išao u smjeru otvaranja slikovnice i tih zabavnih ilustracija publici. Songovi su primamljivi i mislim da predstavi daju dobru dinamiku i začinjuju je splitskim veseljem. Moji likovi na neki su način izazovni i zabavni za kreaciju, a u svemu mi je nadraže što se kao "pravi Splićani” možemo rugati splitskim stereotipima, naravno, koliko nam redateljica to dopusti, hehe.

Dragi Medo, želim ti odlučne ruke i mnogo oživljenih lutaka i predmeta, likova i svjetova u ovoj i u predstavama pred tobom.