Drage cure, 1974. godine premijerno su zaigrali Pozdravi, a sad, 50 godina kasnije, Pozdravi Pozdravima. Zašto baš Pozdravi Pozdravima? Kako ste došli do ideje?
Anja: Polako i temeljito! Imala sam sreću da su Ici Boban, Željko Vukmirica i Mladen Vasary bili profesori na ADU u Zagrebu i odmah mi je bilo jasno da me privlači njihov način rada. Bili su vrlo različiti kao profesori, ali vodili su nas k istoj ideji – glumca kao izvođača koji objedinjuje i igra se svime što mu njegovo tijelo kao instrument nudi. A kako sam na akademiju došla iz plesnog svijeta, to sam prepoznala kao svoj put. Tijelo, riječ, misao, smisao – igra. A u Pozdrave sam se zaljubila na prvi pogled, i zapravo od kad sam ih vidjela želim ih vratiti na scenu i nastaviti tu igru kojom su oni 1970-ih maltene osvojili svijet. Imam i tu sreću imati ovakve dvije prijateljice, kolegice s kojima sam krenula u ovu avanturu Pozdrava Pozdravima. A s nama je i naša draga prijateljica redateljica / plesačica / koreografkinja Natalija Manojlović Varga. Definitivno grupa žena u kojoj se osjećam sigurnom za ovakav veliki pothvat. Mi njih stvarno istinski pozdravljamo, pozdravljamo to što i kako su radili, što su nam ostavili i želimo im na tome zahvaliti i nastaviti s pozdravima 50 godina poslije… sada i ovdje.
Selma: Sjećam se kada sam kao mlada studentica glume i lutkarstva u Osijeku pogledala predstave Sutra (ni)je novi dan i Kako misliš mene nema? u režiji Ivice Boban i pomislila kako mi se radi takav tjelesno i društveno angažiran, a opet duhovit teatar. Kada je moja tadašnja profesorica iz scenskog pokreta (danas dugogodišnja suradnica i prijateljica) Maja Đurinović 2015. godine organizirala simpozij o kazališnom i pedagoškom radu Ivice Boban, tada sam prvi put vidjela Pozdrave. Oduševila sam se. U to vrijeme aktivno sam pohađala razne radionice vezane za rad na tijelu i izvedbenost uopće i prošla studiozni rad na svojoj diplomskoj monokoreodrami Krležina Saloma. Sjećam se da sam tada Anji rekla: „Što ne bismo mi napravile žensku verziju?“ Odmah nam se svidjela ideja, i onda smo tražile tko bi mogla biti treća. Bilo je nekih opcija, ali nikad se nismo ozbiljno prihvatile tog posla, više smo ga tretirale kao želju koja će se nekad valjda i ostvariti. I onda valjda kad glumice uđu u 30-e shvate da je to to, sad ili nikad! Šalu na stranu... Maja nas je upozorila da je prošlo 50. godina od premijere Pozdrava i to nam se učinila kao savršena prilika i motivacija da se prihvatimo posla. Marijana se savršeno uklopila u priču kao vrlo fizička izvođačica, ali iz neke sasvim druge (suvremeni cirkus) priče, jer i Anja i ja smo se prije bavile plesom. Iako se Marijana i ja poznajemo još od studentskih dana, pa i kao kolegice jer smo i pedagoginje na kolegijima iz scenskog pokreta, za Pozdrave Pozdravima nas je okupila Anja. Budući da Marijana ima svoju umjetničku organizaciju Teatar Cirkus Punkt, znale smo i da imamo neki „krov“ nad glavom, a kada je &TD pristao na koprodukciju, više nije bilo povratka. Ekipu je zaokružila Natalija koja je nepresušna inspiracija za uprizoravanje života, bilo da se radi o koreografiji ili o dramskoj situaciji. Najčešće je oboje i u tome je majstorica.
Marijana Matoković: Neke ideje se kuhaju dugo, a neke dođu brzo. Kao što su cure rekle, želju za stvaranjem ove predstave imamo već godinama, samo nismo ni znale da imamo iste želje dok se nije dogodila jedna kavica na kojoj smo razgovarale o tim genijalnim Pozdravima i kako je to dobro što su dečki radili tako mladi, ludi, zaigrani, i da bismo baš i mi voljele napraviti nešto po svom guštu. Kuhalo se dulje, ali je odluka došla brzo. Tako je i krenulo, neopterećeno, ajmo probati, prijaviti najprije na rezidencije, malo istraživati, pa vidjeti kud će nas odvesti. I evo, dovelo nas je do premijere. Točno 50 godina nakon dečki, jer evo i oni su s premijerom u ITD-u izašli na jesen 1974.
Kako vi sebe vidite u Pozdravima, a kako Pozdrave u sebi? Što je, po vašem mišljenju, ta predstava i grupa dala našem izvedbenom prostoru i umjetnosti?
Anja: Ja u Pozdravima i Pozdravi u meni… pozdravi u meni su me valjda odvukli u Pozdrave Pozdravima. Morali su van, odnosno unutra!:) A Kazališna radionica Pozdravi veliki je i važan dio hrvatske kulturne baštine. Fenomen koji se 70-ih dogodio s Pozdravima sada mi se čini neuhvatljivim: preko 600 izvedbi u 100 gradova diljem svijeta, 40-ak svjetskih festivala, oduševili su i samog Ionesca kad ih je gledao u Dubrovniku… taj teatar nije ni plesni ni dramski, ni komedija ni tragedija, toliko je i suvremen i svevremenski i podsjeća nas da se ne smijemo zaboraviti igrati!
Selma: Da. Pozdravi su otvorili kreativni prostor za istraživanje veze tijela i riječi. Ako pitate neke od naših renomiranih glumaca koji su bili dio Kazališne radionice Pozdravi, oni će vam bolje opisati atmosferu tog vremena i prostora. Sjećam se govora Slavice Knežević na spomenutom simpoziju. S fotografijom (sebe u skoku) u ruci i osmijehom na licu opisuje osjećaj slobode koji su tada imali prilikom rada u KRP. Danas neki mladi kolege i ne znaju za cijelu tu priču i njene aktere, a mislim da oni itekako zaslužuju pozdrav. Naša predstava, između ostalog, daje i neke informacije o njihovim uspjesima i (nadam se) intrigira za daljnje istraživanje. No, iako se naša predstava bavi temom i pričom koja nije toliko poznata široj publici, ona je skrojena tako da je se može gledati iz drukčijih kutova: s više i s manje informacija.
Marijana: Pozdravi su predložak, prostor za igru, okvir unutar kojeg se igramo. Mislim da su ih tako i dečki doživljavali, na svoj način, a tako i mi gledamo na njih. Razlika kod nas je u tome što smo htjele u dramaturški okvir uklopiti i činjenicu da su dečki to radili i koliko je to bila važna predstava u 1970-ima za naše prostore. Bilo je to neuobičajeno, svježe, mlado, nabrijano. S više strana čuli smo svjedočanstva da je to bila predstava zbog koje se odlazilo ranije iz škole, da su ljudi po desetak puta išli gledati i uvlačili se na stražnji ulaz samo kako bi je još jednom pogledali. U to je vrijeme prof. Ivica Boban donijela nov pristup kreiranju dramskog sadržaja i bio je revolucionaran. A za nas oni su motivacija, inspiracija da pronađemo u sebi taj isti duh i želju za traganjem. Da si dozvolimo prostor za raditi predstavu koja u startu nije klasična, nego u svom obliku svevremena, predstava koja ne ulazi niti u jedan žanr isključivo, nego ima mogućnost promjene.
Kako danas izgleda predstava Pozdravi iz 1974. godine?
Marijana: Svaki put kad smo pogledale snimku, ostale smo iznenađene koliko je toga i danas aktualno. Valjda smo zato i prepoznale potencijal da to radimo u 2024. Čarolija tog komada je što se radi o ljudskosti, a ne periodu u kojem se događa. Ne postoji jasna linearna priča, tako da nije bilo problema u prilagodbi na današnje vrijeme.
Je li poetika Pozdrava ušla u mainstream ili vam se i dalje čini da je dio rubnog izraza?
Anja: Ne bih rekla da je ušla u mainstream, čini mi se da tjelesni/fizički teatar još uvijek uspješno gravitira k rubu. „… Too body body. Too bodily body to be theatre and too entertaining to be taken seriously.“ (iz pisma Wendy Houston Nigelu Charnocku, jednom od osnivača DV8-a, korištenom u predstavi Best regards Marca D'Agostina koja je prije par godina igrala na Tjednu suvremenog plesa).
Marijana: Kad smo kod suvremenog plesa, kod nas je plesni teatar puno hrabrije od glumačkog zagazio u ovakve vrste predstava.
Selma: Da. Također, iako danas taj kazališni izraz nije neobičan, u brzini proizvodnje uvijek novih projekata, izvođači rijetko kada imaju privilegiju uzeti si toliko vremena da bi pripremili predstavu tog tipa. To zahtjeva dugotrajan, istraživački, teorijski i praktični rad. Mi smo sretne što smo si stvorile tu priliku.
Sad je pravi trenutak da se okrenemo aktualnim Pozdravima Pozdravima. Kako gradite svoju predstavu u odnosu na izvedbeni predložak? Kakav stav zauzimate prema njemu? Na koji će način vaši pozdravni Pozdravi pozdravljati originalne Pozdrave? Kao dio velike prošlosti, dio žive sadašnjosti ili možda, još uvijek kao dio i budućnosti?
Marijana: Sve navedeno, hahaha. Koristimo se predloškom Ionesca, baš kao što su i dečki, međutim proširili smo ga dodatno s malo poezije (Szymborska, Kišević, Miholjević), autorski pisane o situacijama na temu pozdrava te smo uklopile čak i video i audio isječke koje su dečki izvodili. Jer za nas su ovi Pozdravi ujedno i prilika za proslavu te obljetnice. Naša predstava i kreće iz te polazišne točke; da smo se svi zajedno okupili da proslavimo rođendan.
Selma: Gradimo predstavu kao proslavu 50. rođendana koja nam je jako važna. Unutra ima puno veselja ali i nostalgije. Teško je gledati tu snimku bez suze u oku. Dirljiva je njihova mladost, fascinantna energija, sposobnost i talent.
Anja: Tako je. Oni su nam početna motivacija i temelj na koji se referiramo te koji izmještamo u neko drugo vrijeme, podsjećamo na njih, razgovaramo s njima, etabliramo, vraćamo ih, nastavljamo tamo gdje su oni stali sa sviješću da su oni bili tri mlada glumca u svojim 20-ima, a mi smo tri mlade(?) glumice u svojim 30-ima. Ali pozdravstveni sustav je napredovao. (Srećom). I kroz to zapravo izlažemo sebe – naše strahove, želje, snove, neuspjehe, srećice….
Marijana: Nadamo se da smo uspješno postigli isprepletanje naših i njihovih Pozdrava, da se vrijeme stopi u jedno i da više ne postoji ono od prije, ono od kasnije, nego, jedno, zajedno.
Anja: Ja, slično, vjerujem da je vrijeme i nelinearno, i da je nekad moguće supostojati, izmiješati prošlost i sadašnjost, a možda i budućnost.
Anjo, spomenula si da su oni bili dečki u dvadesetima, a vi cure u tridesetima. Što će Pozdravi dobiti vašom ženskom izvedbenom energijom?
Anja: To je možda na publici da procjeni? Mi smo se stvarno naglavačke bacile u materijal i svjesne smo da se vidi puno više toga nego što mislimo. A možda i nismo svjesne koliko. A možda i bolje da nismo! Hahaha! A možda Natalija sve vidi pa se smije i neće nam reć'! A možda…
Marijana: … dobit će nova tijela, novu energiju, nove vidike. Nije nam želja kopirati stare Pozdrave, nego ih oživiti – za one koji se sjećaju predstave, podsjetiti ih, a za one koji prvi put gledaju, uputiti ih, uspostaviti komunikaciju, inspirirati. Pronaći način da funkcioniraju u 2024. i da dopru do publike.
Selma: I obogatiti ih svakako jednom kaotičnom, posloženom, strpljivom, nestrpljivom, energičnom, kostobolnom, empatičnom i romantičnom notom.
Uz ove boljke pravi je trenutak da vam kažem kako mi se jako sviđa cijela ideja ovog projekta! Ujedno sam malko iznenađen što nema više takvih projekata koji stvaraju novo s pogledom na ono najbolje iza nas i u nama. Koliko se vama čini važnim ponovo čitati velikane izvedbenih umjetnosti? Što je vama donijelo dosadašnje čitanje Pozdrava i igranje njima?
Selma: Mislim da je jako važno razgovarati s tom prošlosti. Ali ne radi razgovora samog. Važno je osjetiti poziv za razgovor od nekog materijala kako to ne bi bilo veličanje radi moranja.
Nama su Pozdravi otvorili prostor za mnoge teme vezane uz taj (široki) pojam, ali neke su baš htjele izaći pred publiku i razgovarati, plesati, šepati, potući se pjevati i zagrliti.
Meni osobno, Pozdravi su donijeli razgovor sa sobom kao ženom, kćerkom, djevojčicom, staricom i umjetnicom. Volim kad mi predložak na kojem radim (pod predložak ovdje mislim na njihovu predstavu) protrese unutarnji svijet i provocira stvaranje materijala koji i mene samu iznenađuje.
Anja: Važno je ne samo ne zaboraviti, nego i uvažiti sve što je bilo prije nas. Duboko vjerujem da to samo može nadahnuti i proširiti kreaciju. Nekako su ljudi često skloni smatrati da svijet počinje od njih, a taj se svijet već dugo vrti. I bilo je puno ljudi koji su radili i dobre i lijepe stvari. Ipak sam ja kći svoje mame Maje Đurinović koja je inicirala spomenuti Simpozij posvećen Kazališnoj radionici Pozdravi i Ivici Boban, ali i koja već toliko dugo uz aktivno praćenje i podršku svega što se događa na plesnoj sceni radi i na spašavanju povijesti plesa i fizičkog teatra u Hrvatskoj od zaborava. Te možda najkrhkije i najneuhvatljivije umjetnosti.
Marijana: Vjerujem da je važno biti otvoren, prepoznavati što se događa oko vas i tražiti ono što možete svijetu prenijeti kao umjetnik. Čini mi se da je danas to jedan od najvećih izazova, upravo zbog brzine života kojim živimo. Sve mora biti naj – najbolje, najluđe, najposebnije… da bi se nekako istaknulo u masi informacija. Ne samo kazališnih, nego svega što se događa. Danas se u kazalištu borimo da publika odvoji komadić svog slobodnog vremena koje je predragocjeno. Ljudima se sve manje ide u kazalište, ako ono nije prostor gdje je razbibriga, i odmor. Čini mi se da je ranije bilo drugačije. Da je kazalište ipak više bilo prostor za komunikaciju, otvaranje tema problema s kojima se susrećemo, da je bilo nekako hrabrije. Ali opet, radi se o osjećaju stečenom prema pričama starijih kako pričaju da je nekad bilo.
Vratimo se malo Marijaninim riječima o današnjoj borbi za svaki komadić slobodnog vremena publike. Mladen Vasary, Željko Vukmirica i Darko Srića s predstavom Pozdravi osvojili su domaće gledatelje i obišli svijet. Je li moguće danas kod nas napraviti nešto tako revolucionarno da obiđe svijet poput Pozdrava ili nešto mlađeg Bourekovog Hamleta?
Selma: Vjerojatno je moguće, ali uvijek je pitanje što je to. Danas je gotovo nemoguće biti inovativan, nov i drugačiji. A opet, gledala sam toliko neobičnih, kreativno ludih i pametnih predstava, ali naprosto živimo u vremenu kada su ljudima dostupniji sadržaji tako da je teško postići toliku količinu interesa za kazališnu predstavu. Osim ako nemate Orašara na repertoaru.
Mislim da su sve te kultne stvari, pogotovo u prošlosti kada ljudi nisu toliko baratali pojmovima kao što su marketing, produkcija i slično, nastale iz velike kreativne inspiracije, puno rada i prstohvat sreće na pravom mjestu u pravo vrijeme. Tako smo se i mi u ovaj projekt dale sa svime što smo sada imale a ostalo prepuštamo: neka nam odzdravi tko želi!
Anja: Ja se bojim da nije moguće. Bojim se da ovo vrijeme ne podržava takvu dugotrajnost, makar sam u taboru onih koji se ne snalaze u ovoj brzini i koji pristupaju stvarima „natenane“.
Marijana: Jako je teško ulaziti s takvom premisom u bilo koji projekt. Da će neka predstava/projekt biti taj koji će postati revolucionaran. Kako se kaže, za uspjeh preko noći potrebno je 10 000 sati vježbanja. Hehehhe, možda i više, ili manje. Ali sigurno ne ide brzo. Dapače da bismo voljele da nam se takvo nešto dogodi, potpisujem odmah! Ali idemo korak po korak, najprije premijera, a onda svijet. Hahaha. Ovom poslu treba pristupati cijelim bićem, glavom i srcem, a sve ostalo će se posložiti. A za takav pothvat kao što su oni napravili, danas je potrebna i podrška s više strana, od publike, produkcije…
Što je bila neka vaša ideja i neki cilj kad ste ušli u stvaranje ove predstave?
Anja: Ne znam. Put bi trebao biti cilj, zar ne? Presretna sam da se ovo sad stvarno događa. Krenule smo same i putem skupile podršku tolikog broja divnih ljudi… Divno je shvatiti da je moguće realizirati poriv koji osjetiš u nutrini. Ali da, cilj je i igrati se Pozdrava Pozdravima što duže!
Marijana: Tako je. Igrati predstavu što više, tražiti i otkrivati nove nijanse svakim igranjem. Imati priliku igrati predstavu koja nije klasičnog oblika te doprijeti do što većeg broja publike. Podsjetiti na stare Pozdrave, oživjeti ih i udahnuti život u nove Pozdrave Pozdravima.
Selma: … i ponovno razgovarati s tobom nakon 500-e izvedbe. A kad si već spomenuo Hamleta, on o svrsi glumljenja kaže: „... kojemu je cilj, kako nekoć, tako i sada, bio i jest, držati tako reći zrcalo prirodi; pokazati vrlini njezino lice, preziru njegovu vlastitu sliku, a samom razdoblju i biti vremena obličje i otisak.“ Pozdraviti prošlost, sadašnjost, a možda i budućnost.
Pa, cure moje, do sljedećeg susreta za 500 izvedbi, želim vam da ta petstota bude tek prvi u nizu naših ponovnih susreta i Pozdrava.