LUTKOSRIJEDA: TAMARA KUČINOVIĆ, REDATELJICA, GLUMICA, LUTKARICA I DOCENTICA NA AUK
„Kroz lutkarstvo treba govoriti glasno, da nas svi čuju!“
Ovog smo tjedna u našoj Lutkosrijedi ugostili istinsku lutkarsku čudotvorku Tamaru Kučinović – jedinu diplomiranu lutkarsku redateljicu u Hrvatskoj, autoricu neodoljivih scenskih čarolija te docenticu na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je prvi kotačić u jedinstvenom studiju lutkarske režije
Objavljeno: 10.20.2020 10:34:44 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Tamara Kučinović / Goran Guksić

Draga Tamaro, kako iz svog širokog lutkarskog kuta ocjenjuješ dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na europsko?

To je pitanje koje mi se postavlja već skoro deset godina, otkako sam se vratila iz Rusije. Odgovor na njega se mijenjao s godinama. Kako se mijenja lutkarstvo i kako se mijenja moja poetika i odnos prema teatru. Sada mi se čini da je to pitanje pomalo apsurdno. Ne razumijem zašto uopće imamo potrebu da se uspoređujemo, mjerimo i natječemo. Možda bi hrvatsko lutkarstvo doživjelo svoj preokret i procvat kada bismo krenuli nekim drugim putem koji nam je namijenjen. Mislim da je pogubno za svaku naciju da se komparira. Umjesto komparacije, možda je spoj posebnosti mentaliteta i problematike našeg društva put ka nekom novom lutkarstvu. Ka hrabrijem, progresivnijem lutkarstvu koje će imati moć u tome da govori kroz osjećanje društva jer osjećanja su najbolji prijatelji lutkarstvu. Tako ga ja vidim i osjećam. Na osjećanjima leži snaga, povezanost sa životom i publikom. Mi smo temperamentni, puni krvi, života, drame, tuge, radosti. Europljani su drugačiji mentalitetom, oni imaju svoj put. Mi ovako između Europe i Balkana ne znamo kuda pripadamo, i stalno se bavimo time kome pripadamo i kome sličimo. I tako zapadamo u letargiju. Ovaj narod treba probuditi, a ne uspavati. Želim reći, umjesto da pokušavamo biti netko drugi, bilo bi bolje da osjetimo neke svoje aspekte koje nosimo, svoje dubine, svoje probleme, svoje životne nedaće i daće (znam, ta riječ ne postoji, ali odlično pristoji kontekstu), da uđemo u sebe i o sebi progovorimo. A pod sebe smatram svaku jedinku koja živi u ovim društvenim aspektima.

Bez obzira na tvoj jasan umjetnički stav o nepotrebnosti komparacije, u ovom prigodničarskom kontekstu (slavimo sto godina lutkarstva) ona dobro dođe kako bismo valorizirali stvari i podvukli neke crte. Posebno nama povjesničarima i teoretičarima koji živimo (i) od njih. Zato, usprkos napisanom, nastavljam dalje istim putem – jesmo li u toku s okolinom, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Pokušavamo biti u toku, ali to nam rijetko uspijeva. Zbog milijun razloga. Iako se nešto potiho mijenja, razvija i otvara, na žalost, trebat će još puno volje i truda da se promijeni mišljenje o lutkarstvu kao marginaliziranoj umjetnosti ili umjetnosti isključivo za djecu, da bi se potom počeli u nju ulagati ozbiljniji novci i tako dalje. To su dugotrajni procesi. Oni ne idu preko noći. Ali osjeti se promjena u zraku. Samo treba otvorenih očiju gledati kud dalje i kako. Treba osjetiti društvo, ljude, potrebe, rane, zadovoljstva, tihe patnje, glasne patnje, široke osmijehe, lagane povjetarce, jako sunce, duboku vodu (podsvijest). Sve to i još puno toga treba osjetiti i o tome govoriti.

Koji su iz tvog iskustva i prikupljenih informacija najsvjetliji trenuci hrvatskog lutkarstva?

Sigurno su to trenuci ulaganja u obrazovanje lutkara, redatelja, mladih umjetnika koji će otvarati vidike. Na mladima svijet ostaje. Ako doživim procvat hrvatskog lutkarstva do penzije, bit ću sretna,smiley. A oni će onda kreirati.

Već si desetak godina jedna od najvažnijih obrazovnih karika na studiju lutkarstva, a od prije godinu dana i lutkarske režije na osječkoj akademiji. Kako ti se čine nove generacije studenata u odnosu na ranije, posebice u pogledu motivacije i pristupa lutkarstvu?

Svakako su drugačije. U jednom se trenutku dogodio ogroman i ozbiljan skok u vremenu, u smislu međusobnog razumijevanja i generacijske razlike. Generacije se jako brzo mijenjaju, utjecaj tehnologije se osjeti. Djeca se sve teže otvaraju, sve im je teže doprijeti do sebe. Mislim da nije problem motivacija, već ta djeca jednostavno nisu navikla znati što žele i osjećaju. Njima je to strano jer im je sve ponuđeno. Imaju internet. Imaju neograničen pristup informacijama. I mašta nekad kiksa, i osjećanja, i stavovi. Ali oni imaju neke druge prednosti koje ćemo za par godina tek moći raspoznati. Poznavanje tehnologije je njihova prednosti. Tehnologija je nešto što nas sve čeka ubrzo u velikom valu, a oni će puno bolje komunicirati s njom i razvijati neke nove dimenzije kazališta.

A kako bi definirala fazu u kojoj se nalazi hrvatsko lutkarstvo trenutno? Dojma sam da je ovo u svim umjetnostima vrijeme svojevrsnih traženja i gubljenja. Kako je u lutkarstvu?

Mislim da je smo u fazi koju bih nazvala razvojnom. Fazom traganja i posezanja za samim sobom, fazom otkrivanja vlastitog identiteta, fazom puberteta, kako god. Ali svakako nismo u zrelim godinama.smiley

Kad bi mogla birati uzore tom lutkarskom pubertetliji, koga bi izabrala? Možeš li istaknuti neke umjetnike s čijim si se radom susrela, a koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?

Jao, to je jako teško. Ima toliko prekrasnih umjetnika koji otvaraju mnoge svjetove i prostranstva koja mi za sada još uvijek možemo samo sanjati. Umjetnici poput Jamesa Thierreea, Yoanna Bourgeoisa, Jane Tumine, Ruslana Kudashova, Axe grupe... svi su oni postigli nešto što je za mene fascinantno. Izbrisali su granice između umjetnosti i sveli kazalište na kazalište. Sukus umjetnosti u njihovom stvaralaštvu kreira jedno zajedništvo koje mene u teatru interesira. U tom trenu kazalište postaje mjesto izražavanja i gladne potrebe da se o nečem progovori, na koji god način, otvarajući mogućnosti tamo gdje nismo ni sanjali. Meni se čini da je put upravo u tome da krenemo spajati umjetnosti: dramu, pokret, cirkus, lutkarstvo, vizualne umjetnosti i tako dalje. Da otvaramo vidike, umjesto da pokušavamo debatirati o tome da li je neka predstava lutkarska ili nije. To nema smisla. Koga to zanima? Publiku to ne zanima. To zanima samo naš ego. Publiku zanima naša duša i naša misao. Sve ostalo je forma.

Gdje, uz nedovoljnu otvorenost ili zrelost da se otvori, vidiš ključne nedostatke našeg lutkarstva?

Nedostaje mu potrebe da se kroz njega govori, da se iskoristi sve njegove segmente, da ga se razotkrije, da ga se do kraja zavoli kao jedan prekrasan medij kroz koji čovjek može progovoriti o važnim stvarima poput duše, života i društva. Lutkarstvo ima snagu koju mi još uvijek ne želimo do kraja razumjeti. Što ga više istražujem sve mi je jasnije da je direktno povezano nekim magičnim nitima za najdublja ljudska osjećanja, da do njih dopire, okolnim putem, suptilno, kroz materijal, kroz pokret, predmet, kroz sve, da čovjek i ne shvati kako je došlo do tamo. To je njegov put, da razotkrije, ogoli, pokaže istinu, onu tamo, unutra, da je prodrma, skupi, rastavi na komadiće, pa opet skupi, natjera na razmišljanje. Kroz njega treba govoriti, glasno, da nas svi čuju. To još nismo shvatili. Treba mu dati velike teme, ozbiljne teme, snažne teme, široke poteze, i duboke osjećaje. Ono time najbolje barata.

Budući da kroz svaki tvoj odgovor prodire gotovo magična opčinjenost lutkarstvom, volio bih da razgovor zaokružimo još ponekim adutom kojim te lutkarstvo te u potpunosti zavelo.

Najveće bogatstvo lutkarstva je njegova ogromna poetičnost, beskrajni začudni svjetovi ljudske unutrašnjosti, mogućnost da se izrazimo na milijune načina, njegova širina, raznolikost, sposobnost prilagodbe današnjem svijetu... kod mene je ljubav prema lutkarstvu najveća upravo zbog toga što otvara glumce i publiku na začudne načine, i to zbog samo jedne ogromne prednosti – s njime se svi osjećamo sigurno. Jer govorimo kroz nekog ili nešto drugo. Glumci se kroz materijal puno brže otvaraju jer nisu u direktnoj vezi sa samim sobom, ego ne smeta, ne radi nered. To ih čini zaštićenima, sigurnijima, imaju nešto kroz što se mogu izraziti, imaju neko mjesto na kojem smiju osjećati. U tome je veličanstvenost lutkarstva, u jednostavnosti i neposrednosti.

Ostale Lutkosrijedine razgovore pročitajte ovdje. 

Najnovije:
IVAN MEDIĆ, GLUMAC I LUTKAR GKL SPLIT
„Hrvatsko lutkarstvo posljednjih su godina obilježile i osvježile četiri velike žene“
U ovotjednoj Lutkosrijedi vodimo vas u Gradsko kazalište lutaka Split, gdje smo porazgovarali s jednim od njegovih stvarnih junaka – odličnim glumcem i lutkarom te izuzetno promišljenim lutkomisliocem Ivanom Medićem!
LUTKOSRIJEDA: PETRA ŠARAC, GLUMICA I LUTKARICA GKL RIJEKA
„Sinergija mladosti i iskustva podiže letvicu lutkarstva“
U ovotjednoj Lutkosrijedi ugostili smo silno vrijednu i kreativnu glumicu i lutkaricu neodoljivog scenskog šarma i energije te jedan od ključnih motora GKL-a Rijeka u uzletu u kvalitativne visine i uronu u srca malih i velikih gledatelja – Petru Šarac!
JURAJ ARAS, GLUMAC I LUTKAR KL ZADAR
„Snažne predstave ne smiju biti iznimke i prolaziti ispod radara“
Jubilarnu desetu Lutkosrijedu ugostili smo junaka zadarske kazališne scene – jednu od ključnih karika Kazališta lutaka Zadar i zadarske nezavisne i alternativne scene. On je glumac, lutkar i umjetnik koji u lutkarstvu i izvedbenim umjetnostima vidi vječni izazov i beskrajne mogućnosti… on je – Juraj Aras!
LUTKOSRIJEDA: SARA LUSTIG, GLUMICA I LUTKARICA KAZALIŠTA VIROVITICA
„Nužno je da struka konačno prizna lutkarstvo kao nešto više od predstava za djecu“
U devetoj Lutkosrijedi ugostili smo sadašnjost i budućnost hrvatskog kazališta u jednoj osobi – odličnoj mladoj glumici i lutkarici Sari Lustig koja svojim glumačkim i animacijskim šarmom zavodi Virovitičane i sve ostale zaljubljenike u kazalište, a čiju viziju budućnosti lutkarstva potpisujemo isti tren