Draga Anđelo, iako još uvijek mlada, jedno si od najjačih i najproduktivnijih domaćih kritičkih pera. Između ostaloga, u posljednje vrijeme pratiš i lutkarstvo pa me zanima kakav si dojam dobila o njemu u odnosu na druge izraze izvedbenog čina?

Lako je otvoriti intervju komplimentom, ali i nama vječno grintavima godi. A taman na radiju u pozadini dok razgovaramo odjekuje glas Livije Kroflin. Za mene osobno lutkarstvo je dugo bilo dijelom kazališta koji sam uz suvremeni ples „izbjegavala“ zbog klasičnog štreberskog straha da o tome jednostavno premalo znam. No uz Olgine i tvoje nagovore, ali i sve duže boravke u Osijeku, teško ga je bilo ignorirati. Institucionalno kazalište, bilo za djecu ili odrasle, rijetko poznaje rizik. A tu se nalazi as u rukavu medijski potpuno zanemarenog lutkarstva koje se, što smatram iznimno bitnim za zdravo odrastanje, ne boji tabua i emocija. Načinje teme jednako bolne djeci i odraslima te nije robom komercijalnih konfeta.

Nakon ovog odgovora drago mi je da smo ustrajali u nagovaranjima. Možeš li istaknuti umjetnike s čijim si se radom susrela, a koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?

Vjerojatno je ovo već mnogo puta rečeno, no možemo biti sretni što imamo Tamaru Kučinović i Ljudmilu Fedorovu, ali i sve bolje animatore koji se razvijaju od Osijeka, Rijeke do Splita. Ono što bih voljela jest da se dramsko kazalište ne boji lutaka, sjena i mogućnosti spajanja više tehnika u jednoj predstavi. Ukratko, odavno je vrijeme za lutkarsku predstavu za odrasle.

Prije toga, možeš li iz svoje perspektive definirati fazu u kojoj se u posljednje vrijeme nalazi hrvatsko lutkarstvo, možda u usporedbi s kazalištem za djecu?

Lutkarstvo postaje sve propulzivnije i slobodnije, posebno izvan Zagreba. Valjda zato što je izvan reflektora pa ne pati toliko izraženo od šablone i nametnutih tematskih diktata. S druge strane, kazalište za djecu općenito nerijetko završi s lošom dramaturgijom, u slijepoj ulici dociranja i s nepromišljenim korištenjem tehnologije.

Što lutkarstvu najviše nedostaje?

Kronično više školovanih redatelja. Prepoznavanja izvan uskih krugova. Ozbiljnog i kontinuiranog praćenja, odnosno kritike. No s kritikom i u tzv. velikoj drami odavno imamo problem s recepcijom koji je dvosmjeran.

Nakon slabosti, red je na isticanju jakih strana, a te su…

… sloboda i velika mogućnost razvoja, iskoraka, eksperimenta, ako se naravno to izvan umjetničkog impulsa institucionalno i prepozna.

Gdje vidiš budućnost hrvatskog lutkarstva i kazališta općenito?

U današnjem kontekstu teško mi je govoriti o budućnosti, posebice ako uzmemo u obzir koliko kazališta ispaštaju zbog trenutnih mjera. No bez kazališne neposrednosti ne mogu ni djeca ni odrasli pa ćemo vidjeti kako će se naše uprave domisliti svim tim izazovima. U anglofonom svijetu, barem dijelu kojeg pratim, budućnost umjetnosti ne prepušta se tako lako slučajnostima kao kod nas.

Što će se dogoditi kad popuste trenutne mjere?  Gdje vidiš ključne probleme s kojima će se lutkarstvo susresti u bliskim i daljim budućnostima?

Najveći će problem biti publika, bez obzira na našu imanentnu potrebu za bliskošću i živom riječi. Navika odlaska u kazalište teško se stječe, no lagano gubi, pa ako kriza potraje, morat će se izvan digitalne sfere domisliti načini približavanja. A ta domišljatost treba prije svega biti promišljena i kvalitetna. Dječja publika nije ništa manje zahtjevna, iako bi mnogi možda podcjenjivački zaključili suprotno.

Zaokružimo ovaj razgovor u pozitivnom duhu i pozitivnim aspektima, odnosno prednostima, koje bi mogle odvesti lutkarstvo u ipak svjetliju budućnost.

Najveća prednost lutkarskog kazališta je raspirivanje mašte. Da, to možemo reći za kazalište u cjelini, no povezivanje zvuka, vizualnosti, sitnih trikova svjetlosti i sjene, mogućnost da od lutke na koncu tehnikom radite nevjerojatne stvari i da pritom začudite dijete do sebe i u vama, a sve dok pričate neku priču… I dalje me zapanji spontano oduševljenje kad, primjerice vidim da od jedne rukavice nastane šišmiš. U tehno eri sve je manje nepoznanica, no male stvari su tu da nas vrate smislu kad zabrazdimo.

Ostale Lutkosrijedine razgovore potražite ovdje.