LUTKOSRIJEDA: LIVIJA KROFLIN
"Spas iz trenutne letargije i samozadovoljstva vidim u osječkom studiju lutkarstva"
Čast da otvori serijal Kritikazovih lutkosrijeda dobila je Livija Kroflin, profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, umjetnička izbornica PIF-a, članica egzekutive UNIMA-e te po vlastitom priznanju punokrvni 'lutkobav'
Objavljeno: 9.7.2020 2:02:54 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Livija Kroflin / Privatni album

Dugo godina si u izravnom kontaktu s hrvatskim i svjetskim lutkarstvom, kao umjetnička izbornica PIF-a, članica egzekutive UNIMA-e te profesorica povijesnih i teorijskih kolegija na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Kako ocjenjuješ dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na europsko? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Ne može se govoriti o europskom lutkarstvu kao o cjelini (iako ima neke karakteristike koje ga razlikuju od lutkarstva drugih kontinenata) jer svaka zemlja ima svoje lutkarstvo, neka razvijenije, a neka vrlo slabašno. Hrvatsko lutkarstvo ne može se mjeriti s tradicijom jedne Češke ili Rusije, velikim bogatstvom izražajnih sredstava velike (geografski i lutkarski) Poljske, i tradicijom odličnih akademija i Češke i Poljske i Bugarske, a pogotovo Rusije.   

U drugoj polovici 20. stoljeća u Europi se dogodilo ono što se nije dogodilo nigdje u svijetu, dogodio se lutkarski boom i lutkarska je scena postala izrazito živa; dogodila se preobrazba cjelokupnog lutkarstva kakvo je dotada bilo poznato, lutkarstvo je od tradicionalne narodne i popularne umjetnosti s jedne strane, kao i od pouke i zabave za djecu s druge strane, postalo umjetnost. U tadašnjem istočnoeuropskom, socijalističkom bloku, niču brojna kazališta lutaka, velikodušno subvencionirana od države, a lutkari smjelo eksperimentiraju i nalaze sve nove i nove oblike nepatvorenog lutkarskog izraza. Hrvatska je imala sreću što se našla u blizini toga bloka, pa su tada i u njoj osnovana javna gradska kazališta lutaka, koja su dala značajne doprinose europskoj lutkarskoj umjetnosti. A onda je došla tranzicija i to ruku pod ruku s ratom, što je bilo pogubno (ne samo za lutkarstvo). Stari, posvećeni lutkari počeli su izumirati, a novi nemaju tako povoljne prilike za razvoj. Međutim, naše najbolje predstave, i u prošlosti i danas, mogu stajati uz bok najboljim predstavama u bilo kojoj zemlji. Mala smo zemlja pa nismo mogli izravno utjecati na lutkarska kretanja u Europi, ali svakako smo imali zvjezdane trenutke.

Koji su po tvom mišljenju najsvjetliji trenuci hrvatskog lutkarstva?

Zagrebačko lutkarstvo ima najdužu tradiciju, ako se o tako kratkom periodu uopće može govoriti o tradiciji. Počelo je prije sto godina i ta je predstava (Petrica Kerempuh i spametni osel), sudeći po sačuvanim izvješćima i kritikama, imala velik uspjeh. No kontinuitet zagrebačkog lutkarstva počinje s Družinom mladih, koju je od 1939. godine vodio Vlado Habunek, a iz koje je profesionalizacijom nastalo današnje Zagrebačko kazalište lutaka. U vrijeme kad se lutkarska kazališta osnivaju dekretima, ili kad se lutkarstvo shvaća kao pedagoško sredstvo, radi skupina kazalištaraca koje nitko nije silio da se bave kazalištem lutaka, nego su ga otkrili kao zanimljivu i inspirativnu kazališnu formu pa su njime eksperimentirali, istraživali sve nove i nove mogućnosti, varirali tehniku i shvatili razlike i potencijale različitih vrsta lutaka. Usudili su se raditi i predstave za odrasle, dapače s njima su i počeli.

Najzvjezdanije trenutke hrvatsko je lutkarstvo imalo u 1970-im i 1980-im godinama, ali i ranije, i to u svim sredinama, Zagrebu, Splitu, Zadru, Osijeku i Rijeci. Rad Zagrebačkoga kazališta lutaka obilježila je u 1960-im godinama suradnja redatelja Davora Mladinova i oblikovatelja lutaka Berislava Deželića. Deželić je donio tada potpuno novo shvaćanje lutke, oslobodivši je mnoštva detalja, odmaknuvši je od imitativnosti i svevši je na čiste geometrijske oblike.

Zadar je godinama prednjačio u inovativnosti lutkarskoga izraza. Neobično, jer to je jedini grad koji nije imao nikakve lutkarske tradicije. Zadarski su lutkari počeli od početka i samostalno istraživali. U Branku Stojakoviću tamošnje je kazalište lutaka dobilo iznimno talentiranog umjetnika, koji je bio podjednako uspješan kao scenograf, oblikovatelj lutaka i tehnolog. U 1970-im godinama u Zadru je djelovao Luko Paljetak, koji je pomaknuo granice lutkarstva i obogatio ga svojom nadahnutom pjesničkom vizijom. Njegovoga Postojanog kositrenog vojnika Dalibor Foretić nazvao je kopernikanskim obratom u hrvatskom lutkarstvu. Kasnije su nastale i vrlo značajne predstave za odrasle: Muka svete Margarite (1990.) u adaptaciji i režiji Wiesława Hejna, Marulićeva Judita (1991.) u režiji Marina Carića, Bogovićev Stjepan, posljednji kralj bosanski (1993.) u adaptaciji i režiji Tomislava Durbešića, Zoranićeve Planine (1997.) u režiji Marina Carića, Cervantesov Don Quijote (1998.) u Hejnovoj režiji i druge.


KL Zadar, Palunko, antologijska predstava u režiji Edija Majarona

Za status lutkarstva u Hrvatskoj osobito je značajan Zlatko Bourek, koji je radio predstave gotovo isključivo za odrasle, čije su lutke drukčije od svih koje su se dotada mogle vidjeti na našim pozornicama, i koji je zadivio publiku u zemlji i inozemstvu svojom verzijom japanske tehnike lutaka na kotačima (kuruma ningyo), koje je prozvao guzovozima, a koju je prvi put primijenio u Shakespeare-Stoppardovom Hamletu u zagrebačkom Teatru &TD 1982. godine.

Hrvatska je nekada imala i jak amaterski lutkarski pokret, ne toliko širok kao na primjer Slovenija, ali svejedno značajan. Od amaterskih skupina valja istaknuti zagrebačko Amatersko lutkarsko kazalište „Kvak“, koje je osnovala i vodila Vlasta Pokrivka i učinila ga poznatim po svojim maštovitim lutkama od tikava, i samoborsko Amatersko lutkarsko kazalište „Lutonjica Toporko“, koje vodi Mirjana Jelašac, usuđujući se istraživati mogućnosti lutkarskog medija i eksperimentirati s različitim lutkama, koje uvijek sama zamišlja i izrađuje.

Možeš li spomenuti neke domaće umjetnike s čijim si se radom susrela, a koji su te se posebno dojmili?

Već spomenuti tandem Mladinov–Deželić, Branko Stojaković, Luko Paljetak, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini (koji je sve do smrti zdušno pratio sve lutkarske predstave i analizirao ih kirurškom preciznošću), Marin Carić, Vlasta Pokrivka, Mirjana Jelašac... Danas s osobitom radošću pratim rad Tamare Kučinović. Ali željela bih naglasiti još jednu profesiju, silno važnu u podizanju svijesti o ljepoti i važnosti lutkarskog izraza, a to su kazališni kritičari. Hrvatsko je lutkarstvo imalo sreću što se za njega zainteresirao jedan od najcjenjenijih kazališnih kritičara – Dalibor Foretić. Njemu nikad nije bilo „ispod časti“ gledati lutkarske predstave; naprotiv, pratio ih je s jednakom pozornošću i uvažavanjem kao i sve druge kazališne predstave te pisao precizne, detaljne, znalačke i nadahnute kritike. Za koje je tada bilo i više mjesta u novinama.

Okrenemo li se od prošlosti prema sadašnjosti, kako bi definirala fazu u kojoj se nalazi hrvatsko lutkarstvo danas?

Kao fazu nade. Studij lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku daje nadu da će se hrvatsko lutkarstvo izvući iz letargije, samozadovoljstva, nemaštovitosti i umjetničke lijenosti u kojoj se našlo. To se već sada može vidjeti po predstavama koje nastaju na akademiji ali i izvan nje.

Što trenutno najviše nedostaje hrvatskom lutkarstvu?

Ono što nedostaje društvu u cjelini i to ne samo našem: volja, predanost, entuzijazam, fokusiranost, spremnost na dug i težak rad bez želje za brzim postizanjem rezultata... A konkretno: lutkarski redatelji, oblikovatelji lutaka i tehnolozi.

S druge strane, Akademiju si nešto ranije istaknula kao njegovu jaku stranu.

Da. Riječ je o studiju lutkarstva za kojim smo godinama plakali i konačno ga dobili, i to u posljednji tren. I sada se vidi koliko je formalni studij važan. Nekada su se lutkari obrazovali u kazalištima, najprije su prolazili obuku a tek bi onda stali na scenu. I bilo je vremena i volje za istraživanjem. Danas u kazalištima toga nema. Ali u tri godine odnosno pet godina studenti se svakodnevno susreću s lutkarstvom na razne načine, shvate što to jest, dobiju širok pregled i niz vještina koje su im potrebne. Nauče ga cijeniti, ali i procjenjivati predstave koje vide. Kritična masa već sada postoji i pomaci u hrvatskom lutkarstvu se vide.


AUK, Duga

Gdje vidiš budućnost hrvatskog lutkarstva?

Bojim se da se već ponavljam, ali i opet kažem: u akademiji. To je jedino mjesto gdje zainteresirani (pa i oni koji su u početku nezainteresirani!) mogu shvatiti što lutkarstvo zapravo jest, gdje mogu, barem na snimkama, vidjeti bogatstvo i silnu raznolikost lutkarskih formi, o čemu nisu mogli ni sanjati, gdje su njihovi nastavnici  predane i posvećene osobe koje će sve dati za svoje studente i za lutkarstvo. Sada je osnovan i toliko potreban studij lutkarske režije, pa nam i to daje nadu. Vidjet ćemo koliko je moguće tako zahtjevnu disciplinu svladati u dvije godine (studij režije trebao bi trajati barem pet godina, a toliko i traje u Sant Peterburgu). To je ta užurbanost i nestrpljivost današnjeg svijeta i svođenje pravog studiranja na tečajeve.

Posljednjih godina imamo divne lutkarske predstave, pa vjerujem da ćemo ih imati i dalje. Mi smo srećom i Slaveni („slavenska duša!“) i Mediteranci, pa vjerujem da nećemo upasti u zamke hladnog formalizma zapadne Europe. Lijepo je i potrebno istraživati nova izražajna sredstva, korisno je progovarati o društveno relevantnim temama, i tome nas zapadna Europa može poučiti, ali ako to ostaje na površini, nećemo promijeniti ni sebe ni svijet. Treba raditi predstave koje se publike tiču.  

Koji su najveći problemi s kojima će se na tom putu susresti?

S nedostatkom razumijevanja za lutkarstvo. Ono se još uvijek smatra nečim marginalnim. Prema shvaćanju većine ljudi, lutka služi da dijete uspavaš ili ga malo nasmiješ, možda ga nečemu poučiš, a, misle, lagano je – uzmeš lutku i malo mašeš njome po zraku. Ni u nekim kazalištima lutaka nema razumijevanja za dobru animaciju i pravo lutkarstvo. Vlada nezainteresiranost, užurbanost, trka za zaradom, želja da se predstava sklepa što brže, što jeftinije, što lakše, bez truda i razmišljanja, a tako se ne stvara pravo lutkarstvo niti ikakva prava umjetnost.

Gdje ipak u tom svijetu užurbanosti i površnosti vidiš prednosti lutke i lutkarstva?  

Lutkari su uvijek bili izdržljivi i fleksibilni i svašta su znali preživjeti. Budući da su navikli na timski rad, čak i kad su solisti, jer uvijek imaju partnera – lutku, znaju se prilagoditi i nisu bahati. Zapravo je i dobro da u lutkarstvu nema crvenih tepiha, oscara ni milijunskih honorara. Onaj tko je usprkos tome dovoljno lud da se zaljubi u lutkarstvo, taj je zaljubljen, a onda sve može, ništa mu nije teško, postaje inventivan i kreativan. Lutkari su baš takvi. Jednom kad ih „uhvati“, teško ih pušta! A lutka je čudesan medij. Zapravo mi je teško razumljivo da se još nije shvatilo koliko je lutkarstvo izražajan medij, kako se mnogo njime može reći. Zašto se, uostalom, lutka tako uspješno koristi u terapiji? Zato što dodiruje nedodirljivo, spušta se u najdublje dubine čovjeka, razgovara s njegovom podsviješću. I čini to nježno, nenametljivo i mudro. Umjetnici koji razumiju lutku, mogu progovoriti o svemu i dodirnut će dušu svoje publike.

Najnovije:
IVAN MEDIĆ, GLUMAC I LUTKAR GKL SPLIT
„Hrvatsko lutkarstvo posljednjih su godina obilježile i osvježile četiri velike žene“
U ovotjednoj Lutkosrijedi vodimo vas u Gradsko kazalište lutaka Split, gdje smo porazgovarali s jednim od njegovih stvarnih junaka – odličnim glumcem i lutkarom te izuzetno promišljenim lutkomisliocem Ivanom Medićem!
LUTKOSRIJEDA: PETRA ŠARAC, GLUMICA I LUTKARICA GKL RIJEKA
„Sinergija mladosti i iskustva podiže letvicu lutkarstva“
U ovotjednoj Lutkosrijedi ugostili smo silno vrijednu i kreativnu glumicu i lutkaricu neodoljivog scenskog šarma i energije te jedan od ključnih motora GKL-a Rijeka u uzletu u kvalitativne visine i uronu u srca malih i velikih gledatelja – Petru Šarac!
JURAJ ARAS, GLUMAC I LUTKAR KL ZADAR
„Snažne predstave ne smiju biti iznimke i prolaziti ispod radara“
Jubilarnu desetu Lutkosrijedu ugostili smo junaka zadarske kazališne scene – jednu od ključnih karika Kazališta lutaka Zadar i zadarske nezavisne i alternativne scene. On je glumac, lutkar i umjetnik koji u lutkarstvu i izvedbenim umjetnostima vidi vječni izazov i beskrajne mogućnosti… on je – Juraj Aras!
LUTKOSRIJEDA: SARA LUSTIG, GLUMICA I LUTKARICA KAZALIŠTA VIROVITICA
„Nužno je da struka konačno prizna lutkarstvo kao nešto više od predstava za djecu“
U devetoj Lutkosrijedi ugostili smo sadašnjost i budućnost hrvatskog kazališta u jednoj osobi – odličnoj mladoj glumici i lutkarici Sari Lustig koja svojim glumačkim i animacijskim šarmom zavodi Virovitičane i sve ostale zaljubljenike u kazalište, a čiju viziju budućnosti lutkarstva potpisujemo isti tren