LGL I SMG: "SEDAM PITANJA O SREĆI"
Plava ptica ili bubamara sa sedam točkica
Krstarenje prostorom LGL-a u predstavi 'Sedam pitanja o sreći' neiscrpno je u pružanju fizičkih, čime podrazumijevam vizualnih i slušnih promjena, ali sadržajna sličnost scena i obilje rečenica odjednom su mi prestale nuditi draž istraživanja
Objavljeno: 3.5.2020 12:30:03 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Sedam pitanja o sreći" / Jaka Varmuž

Predstava „Sedam pitanja o sreći“ u dramaturškoj obradi i režiji Tomija Janežiča nastala suradnjom Kazališta lutaka Ljubljana (Lutkovno gledališče Ljubljana) i Slovenskog kazališta mladih (Slovensko mladinsko gledališče, Ljubljana) premijerno je izvedena 10. siječnja 2020. u Kazalištu lutaka Ljubljana i traje sedam sati (osvrt na izvedbu 12.1.2020.). Sklona tražiti simbole u brojevima, ne mogu odoljeti pomisli da je upravo imenovanih sedam pitanja u naslovu potaknulo  sedam sati trajanja predstave koja se zbiva na četiri pozornice, u dva predvorja i u tunelu kazališne zgrade na Krekovom trgu u središtu Ljubljane (LGL), a 14 protagonista u predstavi  čine sedmero iz LGL-a (Lovro Finžgar, Sonja Kononenko, Maja Kunšič, Jure Lajovic, Iztok Lužar, Gašper Malnar, Nina Skrbinšek), četvero iz SMG (Boris Kos, Anja Novak, Matej Recer, Matija Vastl), dvoje nezavisnih „gostiju“- glumica Nataša Keser i redatelj Daniel Day Škufca  te napokon sam Tomi Janežič

Simbolika broja sedam je izuzetno jaka u različitim religijama, ali je srećemo također u umjetnosti (sedam glazbenih nota, sedam svjetskih čuda Staroga svijet, sedam rimskih brežuljaka i napokon ljupka Snjeguljica koju okružuje sedam patuljaka) i prirodi, poput recimo sedam duginih boja, sedam dana u tjednu, sedam (neophodnih) sati sna i omiljene bubamare, insekta kojeg poistovjećujemo sa srećom a površinu crvenih krila najčešće resi sedam crnih točkica. Janežič (1972.) je u svojoj novoj predstavi posegnuo za  dramom „Plava ptica“ (1908.) belgijskog književnika, predstavnika simbolizma, Mauricea Maeterlincka (1862.-1949.) u kojoj brat i sestra (Tyltyl i Mytyl) prolaze kroz dvanaest različitih situacija odnosno slika u potrazi za plavom pticom koja će pomoći bolesnoj djevojčici. Nije sasvim jasno zašto oni pristanu otići na to putovanje, tim više što ne znaju kamo valja poći, a jedina im je pomoć Dijamant čijim okretanjem mogu vidjeti suštinu (duh) stvari. Nazivajući predstavu kazališnim putovanjem prema motivima „Plave ptice“, Janežič je literarne slike reducirao  na sedam različitih mjesta  zadržavši naslove pojedinih dramskih slika. Pri tome je  djelomično očuvao likove odnosno duhove predmeta, čak i doslovni tekst koji je proširio autorskim tekstovima glumaca u predstavi.

Važni suradnik pri osmišljavanju pojedinih prostora  bio je scenograf (ujedno autor lutaka) Branko Hojnik, dok su cjelovitosti vizualnog i auditivnog ugođaja doprinijeli kostimografkinja Marina Sremac te brojni suradnici pri oblikovanju svjetla, zvuka (glazbu su odabrali glumci) i dodatnih efekata (recimo snježne vijavice). Uspoređujući  Maeterlinckove  literarne i Janežičeve kazališne slike mogla sam uglavnom prepoznavati što i kako, ali ne uvijek i zašto pa mi je za to izvrstan obrazac replika Svjetlosti: „Treba vjerovati da Plava ptica ne postoji; ili da mijenja boju čim je netko stavi u kavez.“ (str 149., prevela Željka Čorak, MH 2001.).

Koordinator i tumač cijele predstave je Janežič pa tako prve napomene dobivamo ulaskom u skučeni prostor gdje sjedimo pred složenim „zemljovidom“ međuljudskih odnosa koje ćemo pratiti sljedećih sati. Dok slušamo snimku o bolesnoj  djevojčici, otvaraju se vrata i promatramo stančić u kakvom  (a ne kojem) se nešto događalo pri čemu Janežič inzistira na kombinaciji pravih i lažnih predmeta odnosno ispreplitanju istinitih i literarnih zbivanja. Država uspomena (Zemlja sjećanja, Ž.Č.) smještena je u Tunelu, mističnom scenskom prostoru kazališta lutaka, a do prostora za igru dolazimo kroz polumrak i snježnu vijavicu (hladnoća tunela je ionako prirodna pojava). K nama uskoro pristižu brat Boris (Kos) i sestra Anja (Novak) u potrazi za Plavom pticom (koju također tu nalazimo u vidu marionete ). Zahvaljujući sjećanjima, pokojnici ostaju živi u našim životima pa tako slušamo priču o djedi Juri i njegovoj seobi ilustriranu prisutnošću Renaulta 5 i prikolice. Uz glumce, u pripovijedanje se uvode lutke brata i sestre, a Maja Kunšič se prisjeća dugogodišnjeg lutkara Petra Dougana (1935. – 2019.) koji je preminuo u listopadu prošle godine.

Pojava oštećene marionete u obliku plave ptice vodi nas u godinu 1964. kada je kultni slovenski redatelj Jože Pengov (1916.-1968.) u suradnji sa slikarom Francetom Miheličem (1907.-1998.) i skladateljem Urošom Krekom (1922.-2008.) postavio ovo Maeterlinckovo djelo kao marionetsku predstavu i postigao veliki uspjeh. U spomenutoj predstavi likove bake i mačke animirao je Dougan, inače lutkar koji se pojavio slučajno 1951. u Pengovljevoj predstavi „Loptica hopsica“ („Žogica marogica“)i  koju je zadnji puta odigrao 2016. U tih 65 godina Dougan je odigrao više od 160 uloga, a bio je izuzetno cijenjen jer je lutkama  „ovladavao do perfekcije uz istančane osjećaje“ (posebno marionetama). Dirljivo sjećanje naglasila je izuzetno upečatljiva tužaljka  praćena zvucima trube.

Nakon tunela, i dalje  praćeni vijavicom i polumrakom, upućujemo se u Palaču noći  gdje saznajemo za razne pošasti (bolesti, ratovi strahovi), za teške živote, za mrtvo dijete (Anjinog brata blizanca Lovru) zbog kojeg je majka zanemarila svoju živu djecu, gdje naslućujemo  da „svatko u sebi ima noć“… Prije odlaska u sliku pod nazivom „Šuma“ koja se nalazi na najvišoj pozornici, onoj nazvanoj „Pod zvijezdama“, u predvorju Velike dvorane zajedno jedemo kruh i skutu, dok nam duh Kruha priča priče (iako je pauza, glumci nas niti na trenutak ne napuštaju). U Maeterlinckovoj slici nazvanoj „Šuma“ stabla mrze djecu zbog njihovog oca koji je sjekao stabla, a njihovu mržnju bodri mačka. U Maeterlinckovoj drami mačka je negativan, razarajući element, ali u predstavi se odvija daleko okrutnija priču o ubojstvu mačke…

Nakon kraćeg izlaska na terasu (izlazak iz umjetnog kazališnog svijeta u stvaran svijet je omiljena Janežičeva intervencija života u umjetnost) vraćamo se na Pozornicu pod zvijezdama koja sada postaje Vrt sreće  (Dvorac sreće, Ž.Č.). U tom je djelu Janežič gotovo potpuno poistovjetio izvedbeni i dramski tekst jer nabraja „krupne sreće“, „kućne sreće“ i „velike radosti“, pri čemu publika i glumci leže kružno  na podu stvarajući zajednicu čija se slika  odražava na staklenom stropu i stvara privid beskonačnosti. Među srećama nalaze se ona u „iću i piću“ pa nas na licu mjesta hrane (jotom) i potom poje u kavani Šentjakobskog kazališta, nakon čega na njegovoj pozornici ulazimo u Kraljevstvo budućnosti (Janežič je odjeven u kostim Zeca, a Matej Recer Čarobnjaka?!) gdje svjedočimo obiteljskim nesuglasicama. Silazimo u predvorje Velike dvorane  (Rastanak, Ž.Č.) gdje se duhovi predmeta opraštaju od nas (dok jedemo kolač), a Janežič se sentimentalno  prisjeća kazališne kritičarke, dramaturginje i publicistice Mani Gotovac (1939.-2019.), koja je preminula mjesec dana nakon lutkara Dougana. 

Lovro (umrli Anjin brat blizanac) Finžgar, nakon igre „zabijanja“ sa Škufcom, liježe u lijes i odnose ga na posljednje mjesto ovog traganja za srećom, u Veliku dvoranu. Tu  srećemo vile (grbave i nakaradnih nosova) koje pričaju o bolesnoj djeci i njihovim snovima, vijavica ispunjava i zakriva prostor, ponovo odjekuje poznata tužaljka kao glazbeni lajtmotiv budeći tjeskobu i slutimo da smo izvojevali pobjedu u  borbi protiv sreće. Naime, Janežič je u svojim izjavama naglašavao današnji društveni imperativ sreće, praktički  obavezu da budemo sretni i ukoliko nismo takvi, osjećamo krivicu kao da smo podbacili u nečemu općeprihvaćenom i važnom.

Posegnuvši za ozbiljnim i  tužnim temama poput nasilja u obitelji, smrti djeteta ili okrutnosti, Janežič ne relativizira i ne bagatelizira ljudske osjećaje. On vidi mogućnost  prepoznavanja ili pronalaženja Plave ptice u zajedništvu kao načinu komuniciranja i životu samome. Među doista dirljivim pričama je ona  o djeci koja su, držeći se za ruke, istovremeno dotrčala do košare sa slatkišima i skupa ih pojela jer ako je samo netko od njih zakasnio i postao nesretan, sreća nije potpuna.

Predstava „Sedam pitanja o sreći“ na sličnom je umjetničkom tragu kao i Janežičeva predstava „Još nema naslova“ iz listopada 2018. U obje je predstave tekst nastao   kombinacijom zapisanog teksta i glumačkih autorskih tekstova,  sadržaj priče je prilično fluidan, različiti scenski prostori ispunjeni su zanimljivim slikama i publika se mora  premještati, duljina trajanja pojedinih scena kao i duljina cjelokupne predstave je neuobičajeno duga, dok je sama  izvedba nabijena emocijama čiji intenzitet varira. Moram reći, uspoređujući  ove dvije predstave, da mi je „Još nema naslova“ , iako dulja i fizički napornija, bila intenzivnija i potresnija. Krstarenje  prostorom LGL-a u predstavi „Sedam pitanja o sreći“ neiscrpno je u pružanju  fizičkih, čime  podrazumijevam vizualnih  i slušnih promjena, ali sadržajna sličnost scena i preobilje rečenica odjednom su mi prestale nuditi draž istraživanja. Mogu prihvatiti ideju o dugačkoj predstavi kako bi se sve moglo  artikulirati bez nervoze, ali mi se  u jednom trenutku učinilo da je dugotrajnost postala sama sebi svrhom. Ili možda ja jednostavno  ne prepoznajem plavu boju ptice?!