ŽAR PTICA: "KAMENI SVATOVI"
Izgubljeni u bezidejnosti
Umjesto vječne mladosti i scenskih potencijala Šenoine povjestice, predstava 'Kameni svatovi' ukazala je na nužnost jasnog dramaturškog i redateljskog koncepta bez kojega dolazi do raspada
Objavljeno: 2.7.2020 12:27:32 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
"Kameni svatovi" / Žar ptica

Dva su osnovna scenska čitanja klasične literature – osuvremenjeno i vjerno originalu. Dok prvo nove generacije suočava s novim vremenima, testirajući njihovu svevremenost, drugo im omogućuje upoznavanje s originalom (što počesto djeluje kao jeftin alibi). Oba su puta, jasno, opravdana, ako je rezultat dobar. Kako kazalište ne poznaje stroge podjele, između njih provlači se bezbroj pristupa i putova, dobrih i promašenih, svjesnih i nesvjesnih. Jedan od potonjih put je lutanja – to je onaj u kojemu redatelj ne zna odakle i kamo ide, niti kako stići dotamo. Nažalost, redateljica i autorica dramatizacije predstave „Kameni svatovi Frana Marija Vranković zaputila se pa zalutala upravo tim putem.

Glavni motiv za postavljanje lektirne Šenoine povjestice njen je 150. rođendan, što je sasvim opravdano, no nikako i dovoljno. 150 godina utjecalo je na „Kamene svatove“ koji još uvijek funkcioniraju na papiru, okruženi požutjelošću vlastitih stranica i sviješću o vremenu u kojemu su nastali, no na sceni stroga podjela na dobre i loše, pretjerano naivne i tvrdoglavo zlobne, djeluje umjetno. Umjesto da ih pretvori u punokrvne likove, Vranković je zadržala tu artificijelnost pretočivši je u teatar u teatru s glumačkom družinom kao okvirom. Time je stvorila mogućnost odvlačenja priče u prostor parodije ili pak ozbiljnosti, no nije izabrala jedan jasan smjer, već je lutala od jednog do drugog. U ključnim odnosima – između zaljubljenih Branimira i Janje te sukobljenih Branimira i majke Dragice zadržala je na plošnosti, dok je ostatak likova prepustila neujednačenoj karikaturi. Samim time svrha igre teatra u teatru svela se tek na jeftine osmijehe, poništivši time vlastite potencijale, dok glumci, prepušteni sami sebi, nisu funkcionirali kao dijelovi cjeline, a taj dojam pojačao je izostanak ritma i kompaktnosti igre. Dodatni problem bio je dramaturške prirode – svi ključni događaji u predstavi, poput Branimirovog tajenja da je vlasnik mlina u kojemu radi Janja, stizali su do gledatelja kroz prepričavanje, umjesto igru, dok je pomirenje ljubavnika djelovalo poput loše kopije predvidljivih holivudskih raspleta.

U takvom konceptu najviše su profitirali sporedni likovi, a najbolju mjeru između papirnate literature i žive scene pronašli su Ante Krstulović i Marko Hergešić. Krstulović je finim pomakom prema karikaturi stvorio odmjereno duhovitog Branimirovog prijatelja Teodora, dok je Hergešić Branimirovog i posebice Janjinog oca oblikovao kao vrlo zgodne i kontrolirane karikature. To nije uspjela Nataša Kopeč, pretvorivši Agatu u pretjeranu parodiju. Berislav Tomičić predradnika je oblikovao korektnim, dok mu je okvirni glumac bio forsirano ljut, a Vesna Ravenšćak Lozić Branimirovu je zlu majku oblikovala usamljenom borkinjom za vlastitu pravdu, pridobivši tom borbom moje simpatije koje su dodatno rasle u odnosu na plošne likove Branimira i Janje. Iz njih Bogdan Ilić i Tena Pataky nisu mogli izvući puno, potpunu ispravnost vlastitih likova podcrtavši stalnim osmijesima, dodatno ih time scenski umrtvivši.

Nije im na ruku išla niti glazba Damira Šimunovića koja se više naslonila na ritam, nego melodiju i emociju. Scenografkinja Marta Crnobrnja prepustila se doslovnosti, „klasno“ podijelivši scenu na one iznad i ispod, u Šenoinom svijetu zle i dobre, a jasnu podjelu stvorila je i kostimografkinja Anamarija Filipović Srhoj, naivnu dobrotu glavnih junaka podcrtavši narodnim nošnjama.

Zaključno, umjesto vječne mladosti i scenskih potencijala Šenoine povjestice, predstava „Kameni svatovi ukazala je na nužnost jasnog dramaturškog i redateljskog koncepta bez kojega dolazi do raspada.