Titrava snimka davno snimljene predstave „Kraljevna na zrnu graška“ emitirana je u predvorju kazališta Mala scena (6.12.2019.) uoči obilježavanja tridesete obljetnice osnutka ovog  prvog nezavisnog zagrebačkog (i hrvatskog) kazališta.  Gledajući spomenutu snimku, svjesna proteklih godina, rekla je svjedokinja vremena: „Samo je sanduk ostao isti“.

Dana 6. prosinca 1989. točno u podne (kao da su se spremali na obračune sa zagrebačkim kazališnim životom), nakon uređenja prilično derutnog prostora u susjedstvu kultnog  kluba „Đuro“, otvorena je dvorana novog kazališta. Pri  osnivanju i radu kazališta u kojem se promišljala jedna nova, malo drugačija kazališna estetika sudjelovalo je četvero ljudi povezano prijateljstvom i ljubavlju prema kazalištu: glumački i životni par Vitomira Lončar i Ivica Šimić, alfa i omega kazališta namijenjenog djeci Zvjezdana Ladika i svestrani kazališni čovjek Roman Šušković Stipanović.

Ladika je preminula (2004.), Lončar, Šimić i Šušković Stipanović  prepustili su se nekim novim iskušenjima, a na istom su mjestu ostali Mala scena i – škrinja ispunjena pričama. U spomenutoj škrinji (istoj koju je za prvu izvedbu izradio Šimić stariji) pohranjena je priča o kraljevni kojoj smeta zrno graška bez obzira na broj madraca na kojima leži.

U svojim počecima (1986.) predstava se prikazivala kao „Pričalo i Malena“, da bi kasnije  preuzela današnji naslov. Duhoviti priču o napornim kraljevskim roditeljima, neodlučnom kraljeviću i vrckastoj kraljevni ispisali su Ivica Šimić i Zvjezdana Ladika, glazbu na Ladikine  stihove napisao je Šimić, a protagonisti u više od 1500 izvedbi bili su Šimić i Lončar. U međuvremenu se pojavila Buga Marija Šimić (1993.) pa kako očito krv nije voda, postala je pjevačica i glumica, odlučivši  zajedno s glumcem Ivanom Colarićem oživjeti ovu predstavu.

Veliki dio predstave čine animacija prilično velikih lutaka (Ana Kraljević, Danira Matošić) i suradnja s djecom u gledalištu, što znači svakog trenutka biti spreman na neočekivane događaje (a nisu baš ni odrasli predvidljivi). Ukratko, oboje su vrlo vješto svladali sve moguće kazališne zamke: glumački su izvrsno surađivali ostavljajući si uzajamno dovoljno prostora, lijepo su pjevali i odlično angažirali publiku. Posljedično tome, barem meni, zagarantirali su dobar nastavak kazališnog postojanja Male scene, što podrazumijeva, uz gostujuće predstave za djecu i odrasle, obilje vlastitih predstava za bebe, djecu i mladež. Nemam potrebu  smišljati poruku za kraj ovog tekst o budućnosti Male scene i o odlično oživljenoj  predstavi, već ću navesti riječi Buge Marije  Šimić : „To nije ljubav. Ljubav je preblaga riječ. To je strast.“ Tako govoraše i roditelji njezini, ah!