GK JOZA IVAKIĆ U VINKOVCIMA: "ŠTAJGA"
31.1.2020. 11:38:13h
Nostalgična priča s bodljama
Umjesto da kroz predstavu nostalgično pratimo slike prošlosti, slušamo sadašnje tužaljke napuštenih roditelja i žalimo željezničare, možda su se Ivana Šojat i Jasmin Novljaković mogli 'obračunati' s 'nejunačkim' vremenom
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Štajga" / GK Joza Ivakić

Velika industrijska postrojenja koja danas zjape prazna, a nekada su predstavljala simbole pojedine sredine, mogu potaknuti izuzetno zanimljiva umjetnička ostvarenja poput kazališne predstave o zeničkoj Željezari Selvedina Avdića   „Moja fabrika“u režiji Selme Spahić, potresne izložbe „Zenička trilogija“ Danice Dakić na Venecijanskom bijenalu 2019. ili  projekata neumornog Marijana Crtalića u propitivanju ostavštine sisačke  Željezare. Ma koliko su sjećanja nepouzdana, obično su itekako živa.

Prema tvrdnjama arheologa, Vinkovci su najstariji europski  grad, a unatrag gotovo sto i pedeset godina njegov je život bio vezan uz željeznicu jer praktički nije bilo obitelji u kojoj  barem netko nije bio njezin zaposlenik. Srednjoškolci su na satovima zemljopisa poput papagaja ponavljali da je to „najveće željezničko čvorište u ovom dijelu Europe“, no to im  je značilo daleko manje od činjenice da su Vinkovci sastavnica zbivanja u kriminalističkom romanu Agathe Christie (1890.-1976.) „Ubojstvo u Orient Expressu“ (1934.). Vlak spomenutog imena (kasnije nazvan Simplon Orient Express) povezujući Pariz i Istambul prolazio je kroz Vinkovce, a tu se negdje, prema autorici, dogodilo ubojstvo!  

Pruga (99.5 km)  koja je povezivala Dalj – Vinkovce – Slavonski Brod sagrađena je 1878. za manje od tri mjeseca i prvi je vlak u vinkovačku stanicu ušao 23.11.1878. Prizemna zgrada željezničke stanice nalikovala je na brojne slične željezničke stanice izgrađene  u drugoj polovici 19.stoljeća, a zanimljivo je da su je Vinkovčani popularno zvali „štajgom“. Korijen riječi je nesumnjivo njemački i vjerojatno je vezan uz riječ (der) Bahnsteig što znači platforma vlaka ili peron, pa se u skraćenom obliku sačuvao samo drugi dio riječi.

Povod mojoj znatiželji  o tom nazivu za željezničku stanicu ili željeznički kolodvor (Bahnhof) leži u spoznaji da su Vinkovci jedini, meni poznati, grad u čijem žargonu „štajga“ znači željezničku stanicu. Većina drugih (susjednih) urbanih žargona (zagrebački, beogradski) pod pojmom „štajge“ podrazumijeva okupljalište uličnih prostitutki (njemački der Steig znači put,  ali u austrijskoj varijanti pločnik). Današnja željeznička stanica sagrađena je 1965. nešto zapadnije od mjesta prijašnje (koja je potpuno porušena) vjerojatno preuzevši njezin naziv jer se one stare malo tko sjeća (osim po maketi smještenoj u nevelikoj željezničkoj zbirci na samoj stanici).  

Predstava „Štajga“ izvedena u Gradskom kazalištu „Joza Ivakić“ u Vinkovcima (24.1.2020.) prema tekstu Ivane Šojat u režiji Jasmina Novljakovića posveta je vinkovačkim željezničarima i njihovim obiteljima, njihovu radu i frustracijama, slavnoj prošlosti i nesigurnoj budućnosti. Scenografija je vizualno fantastična i izvedbeno funkcionalna jer je Davor Molnar sve postavio na tračnice, pojedine scene smjestio u „kutije“ nalik dijelovima vagona i sve obavio dimom (uostalom dugo su vozile parne lokomotive) uz promišljeno svjetlo Tomislava Kobije i decentnu glazbu Igora Valerija. Budući da su muški likovi u predstavi uglavnom željezničari u uniformi, kostimografkinja Jasminka Petek Krapljan pozabavila se haljinama, posegnuvši za jednostavnim krojevima jer su i supruge bile obične, jednostavne žene.

Priča prati tri naraštaja željezničara i dok je najstarija generacija naznačena (čudnim) maskama, otac (Ivica Lučić) i sin (Vladimir Andrić) uspoređuju svoja dva željezničarska života, nekadašnji i sadašnji. Prijelazi između prošlosti i sadašnjosti potkrijepljeni su postojećim dokumentarnim snimkama, arhivskim podacima (autorica je pohodila arhivara Landeku i garantira za podatke) i istinitim pričama (na predstavi je, prema tvrdnji mojih sugovornika, sjedio željezničar kojem se dogodio incident ispričan na pozornici: on je htio Tuđmanu otvoriti vrata vagona, ali nije uspio; razlog tome nije bio, kako je glasila duhovita opaska, predsjednik koji je s druge strane držao rukom vrata, nego su vrata  zabunom ostala zaključana!).

Vrlo je poetična  scena Lucije u vjenčanici (Matea Marušić)  čija pojava simbolizira sve samoubojice jer je istinska mora svakog vlakovođe da će nekoga pregaziti („To je poziv koji te kad-tad pretvori u ubojicu“). Redaju se scene u kojima  gledamo željezničare na poslu i doma, ono što im se događa ili im se dogodilo, a puno toga ih čini izbezumljenim i iscrpljenim. Vjerujem da su opijanja, posebno na dan isplate, bila temeljita i strašna (za obitelj čak pogubna), ali na pozornici je to djelovalo groteskno (pitala sam se, u šali, da li da se sutradan vraćam kući vlakom?!).

Bez obzira na pretjerano veliki  broj prikazanih  pijančevanja, same scene su bile vjerodostojne: predani konobar (Zorko Bagić) i sjajna kavanska pjevačica (Selena Andrić) okruženi su željezničarima koje predvodi notorni pijanac (Miroslav  Čabraja) i koji ne odlaze kući jer se moraju nekako osloboditi svih nagomilanih strepnji i nelagoda. Osim spomenutih glumaca koji dolaze iz nekoliko kazališta (Vladimir Andrić, Matea Marušić i Zorko Bagić iz  vinkovačkog kazališta, Miroslav  Čabraja iz HNK Osijek, Ivica  Lučić iz DK Branka Mihaljevića u Osijeku), imamo mlade snage s osječke Akademije za umjetnost i kulturu, Selenu Andrić, Matka Duvnjak Jovića te Vedrana Dakića kojega posebno izdvajam. Dakić se pojavljuje u nizu uloga, odlično se preobražavajući i uživljavajući u svaki lik.

Osim što gledamo (uglavnom nostalgično) kako je to nekada bilo (1911. kroz stanicu je prošlo 1 030 511 putnika, 2017. svega 254 444), u predstavi se izriču kritički tonovi o razlozima propadanja željezničkog prometa, smanjenju radnih mjesta (godine 1981. na vinkovačkoj željeznici radilo je 3000 ljudi) i postupnom iseljavanju. Budući da je opće poznato da se u modernizaciju naših pruga minimalno ulaže, da su vlakovi spori i neuredni, a zbog katastrofalnih redova vožnji  poluprazni te da za stizanje na odredište željeznicom (uz izuzetak Slavonije) treba puno više vremena nego cestom, moglo se malo jače „zagrepsti“ po tome… Jer konstatirati kako je nekada bilo i slegnuti ramenima, nije poanta ove poticajne i inteligentne priče, važne ne samo za Vinkovčane nego i puno šire. Umjesto da kroz predstavu nostalgično  pratimo slike prošlosti, slušamo sadašnje tužaljke napuštenih roditelja i žalimo željezničare, možda su se Šojat i Novljaković mogli (govoreći metaforično) „obračunati“ s „nejunačkim“ vremenom. Za takav  su pristup imali sve uvjete: odlične glumce, korisne scenske suradnike i uvjerena sam, dovoljno  vlastite hrabrosti i  znanja za čvršću, dinamičniju i jaču predstavu.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2020, All rights reserved