HNK ZAGREB: "MADAMA BUTTERFLY"
Kako usmrtiti leptiricu
Budući da operu doživljavam kao glazbeno-scensko djelo, očekujem ravnopravni udio viđenog i slušnog pa me čudna vizualna rješenja prilično mogu ojaditi
Objavljeno: 1.17.2020 1:31:43 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Madama Butterfly" / Mara Bratoš

Suradnjom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Fondazione Arena di Verona zagrebačka je publika dobila novo uprizorenje Puccinijeve opere „Madama Butterfly“ u režiji Andrea Cignija (25.10.2019.). Talijanski skladatelj Giacomo Puccini (1858. – 1924.) poznat je po operama u kojima glavne junakinje zbog ljubavi završavaju tragično.  Tako primjerice, u njegovom zrelom stvaralačkom razdoblju pojavljuju se zaljubljene žene Mimi (1896.), Tosca (1900.) i Cio-Cio san (1904.) koje manje-više svojevoljno skončavaju  živote zbog ljubavi.

Tragom istinite priče, a onda i književnih predložaka, libretisti Luigi Ilica i Giuseppe Giacosa napisali su „japansku tragediju u 3 čina“ opernog naslova „Madama Butterfly“. Kad se petnaestogodišnja gejša, silno zaljubljena Leptirica, udaje za časnika američke mornarice Pinkertona, ona nije u potpunosti (?) svjesna da se radi o takozvanom privremenom braku (Pinkerton: „Stoga, sad se ženim po japanskom običaju, na devetsto devedeset devet godina. Ali, s pravom da svaki mjesec ugovor raskinem“) pa se odriče svoje vjere (i predaka), zbog čega je obitelj izopćuje. „Ona je zaljubljena, a on je spreman za seks“ pojašnjava u svojoj redateljskoj bilješci Andrea Cigni. Japanski običaj takvih privremenih supruga bio je  prikrivanje, u ovom slučaju, izbjegavanje prostitucije. Pinkerton obećava da će se vratiti pa mlada supruga i uskoro majka, poznata kao gospođa Butterfly, u očekivanju svog ljubljenog, otklanja bračnu ponudu princa Yamadorija koja bi je izvukla iz siromaštva. Nakon tri godine  Pinkerton se vraća, ali sada je on „ozbiljno“ oženjen svojom zemljakinjom i sasvim je nespreman sresti Čo Čo san (zatečen njezinom vjernošću i ljubavlju). Shvaćajući da je njezina ljubav uzaludna, Čo Čo san odlučuje predati sina ocu, a sama se vraća svojim precima, počinivši samoubojstvo bodežom.

 Nije sasvim jasno zašto je ova nježna ženska ljubavna priča začinjena muškom izdajom (u čemu, nota bene, sudjeluje japanski zakon) na praizvedbi u Milanu 1904. doživjela neuspjeh (napis Jagode Martinčević u programskoj knjižici), no vjerujem da će biti prilično vidljivo zašto se meni zagrebačka predstava nije svidjela.

Navod „Na uzvisini japanske luke Nagasaki (...) unajmljuje kućicu na 999 godina (…)“ pokazuje da je središte zbivanja nevelika kućica do koje se valja popeti, možda kroz šumu. Scenograf Dario Gessati ispunio je pozornicu obiljem naglašeno visokih debala bijele kore pa se nameće pomisao na breze, odnosno ruski krajolik (prihvaćam tvrdnju da sam u tom dojmu usamljena). Čuvena japanska trešnja možda bi bila bliža stvarnosti?! Sama kućica šeće lijevo-desno, odlazeći s pozornice i  vraćajući se na nju, čime valjda pokazuje izmjenu vanjskog  i unutarnjeg (obiteljskog) svijeta. Spomenutu napomenu crpim iz  Cignijevog napisa jer u stvarnosti to izgleda prilično komično, više kao razbijanje statičnosti nego kao metafora promjene (takozvana sim-tam kućica). Ako je mlada Čo Čo san gejša, teško da je odjevena onako priprosto kao što ju je odjenula Valeria Donata Bettella (čak i kasnije, kada živi u teškim uvjetima nakon Pinkertonova odlaska). A o svatovima  i njihovoj odjeći da ne govorim… pretpostavljam da postoji razlog, ali ja ga ne vidim.

Naslovnu ulogu pjeva fantastična Valentina Fijačko Kobić, kojoj puno bolje glasovno pristaje Ljubomir Puškarić ulogom američkog konzula Sharplessa, nego mlaki Pinkerton kojeg pjeva stasiti talijanski tenor Angelo Fiore. Kućnu atmosferu dobro dopunjuje Sofia Ameli Gojić kao sluškinja Suzuki, ali  pojava malenog Viga Ruška u ulozi Leptiričinog sina, ma koliko bila zgodna, potiče pitanje zašto je mališan u to doba noći na pozornici, a ne u krevetiću? Možemo zamisliti njegovo postojanje i bez fizičke pojave, a postoji mogućnost zamjene u obliku lutke, robota…

Dirigent Marcello Mottadelli (ujedno ravnatelj Opere HNK Zagreb) malo se na početku predstave razigrao pa su se pjevači dosta slabo uspijevali „probiti“ kroz glasnu glazbu, ali se to nakon stanke (valjda je zato trajala tako dugo) osjetno poboljšalo. Redatelj Andrea Cigni ispisao je svoje viđenje ove opere kao suvremeno (selfie?) čitanje sadržaja: „Vjerujem kako danas Butterfly trebamo očistiti  od svega što se pogrešno pripisivalo bajkovitu, japanskom svijetu, i ponajprije skinuti odlike otmjenosti s lika Cio-Cio-San koju se predstavljalo kao princezu i lutkicu, čime je bila udaljena od nasilja, surovosti i tuge koji prevladavaju u ovoj majstorskoj priči.“ Je li korak prema tome osvješćivanju njihovo spolno općenje na šumskom tlu (što nedostaje kućici?), uvećane projekcije u pozadini, zmaj u bojama američke zastave ili  padanje lišća i latica kao protok vremena?

Većina  scena u kojima nastupa zbor je statična, pa kakvu-takvu dinamiku unose solistički nastupi, iako bi se ova režija mogla ubrojiti u „nevidljive“. Budući da operu doživljavam kao glazbeno-scensko djelo, očekujem ravnopravni udio viđenog  i slušnog , pa me čudna vizualna rješenja prilično mogu ojaditi. Međutim, vrlo rado  priznajem da Valentina Fijačko Kobić svojim glasom i nastupom nosi cijelu predstavu. Posebno je dojmljiva u završnoj sceni kada izvlači nož iz korica…očito  i ovaj puta umiru najbolji.