Nije nimalo neobično da se glumac, nakon brojnih tuđih replika, odluči napisati nešto svoje niti ne iznenađuje da urednik tuđih knjiga napiše vlastitu, pa je onda gotovo očekivano da netko tko prevodi i proučava antičke tragedije „zagrabi“ u taj svijet i ispiše „slobodne adaptacije grčkih drama“ kako se to prepoznaje u predstavi Trilogija o Agamemnonu 2.0 Lade Kaštelan („prema Euripidu i Eshilu“) u režiji Livije Pandur (Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 7.2.2026.). Trilogija o Agamemnonu je prvi put uprizorena 1995. na istoj pozornici u režiji Ivice Kunčevića, a prema tvrdnji autorice, prva dva dijela su ostala ista, dok je treći dio „preuredila“ što znači da se radi o novom predlošku, ali jer su ostali  isti dramski motivi, zadržan je naslov s oznakom „2.0“ (dramaturginje Mirna Rustemović i Lada Kaštelan).

Prvi dio trilogije naslovljen je Prevara i napisan je prema Euripidovoj (485.- 406.) tragediji Ifigenija u Aulidi (406.) čija je središnja tema Agamemnonova borba između ljubavi prema kćeri i obaveze da je žrtvuje Artemidi kako bi božica poslala povoljan vjetar grčkim lađama da mogu otploviti prema Troji. Supruga njegovog brata Menelaja, lijepa Helena zaljubila se u Parisa i s njim je pobjegla (ili je, kako tvrde neki izvori, oteta) iz Sparte u Troju i da bi je vratili, braća su okupila moćnu vojsku i krenula u ratni pohod na Troju. Ma koliko bila omražena među Grcima, Helena zapravo nije mogla izbjeći odlazak u Troju jer ju je Afrodita obećala Parisu kao nagradu ukoliko on presudi u njenu korist na natjecanju u ljepoti s Atenom i Herom (bogovi na Olimpu su često bili hiroviti i iako njihovi postupci nisu bili uvijek razložni, bili su bezuvjetni pa siroti ljudi nisu mogli raditi što su namjerili, nego što im je bilo namijenjeno; također su se bogovi često preko ljudskih sudbina uzajamno „prepucavali“).

Pozadina Artemidinog obuzdavanja vjetra jest njena ljutnja na Agamemnona jer je on ubio njenu svetu košutu i hvalio se da je bolji lovac od nje i eto ga: „Očevi jeđaše kiselo grožđe, a djeci utrnuše  zubi“. Nakon kraće dvojbe Agamemnon (Živko Anočić) odlučio je žrtvovati kćer jer je za njegovu zapovjedničku čast važniji vojni pohod (dakle, povoljan vjetar) od kćerinog života, pa je supruzi Klitemnestri (Olga Pakalović) poručio da je Ahilej (Filip Vidović) zaprosio njihovu kći Ifigeniju (Tea Ljubešić) i neka je dovede u Aulidu. Onda se pokolebao i po starom slugi (Livio Badurina) poslao pismo kojim poništava poziv, ali bilo je kasno: starca je zaskočio Menelaj (Igor Kovač) i u vojni logor, zbog vjenčanja, dolaze Klitemnestra, Ifigenija i sin Orest (u kolicima).  Susret s Ahilejom otkriva Klitemnestri da nema vjenčanja nego da će Ifigenija biti žrtvovana zbog nastavka ratnog pohoda i Klitemnestra nikada neće oprostiti Agamemnonu tu prevaru. Pijesak prekriva ravni prednji dio pozornice (čemu plastični namještaj?) a u nastavku dominira kosina (scenograf Marko Japelj) i to zajedno djeluje vrlo slikovito (posebno zahvaljujući dizajnerici svjetla Vesni Kolarec ). Stvaranju atmosfere (logora i nelagode) upečatljivo  su doprinijeli prateći zvučni efekti (Stipe Smokrović) i glazba (Branko Rožman), dok su, meni osobno,  kostimi (Leo Kulaš) djelovali prilično konvencionalno. Izvedba je imala nekoliko dirljivih trenutaka poput bacanja Ifigenije u očevo naručje, Klitemnestrin očaj kada shvati da će izgubiti kćer (Pakalović doslovce reži poput zvijeri kada brani mladunče) ili starčevo rezignirano svjedočanstvo koje Badurina bolno iznosi. Ipak, moj je dojam da se težište predstave uglavnom bacilo na prepričavanje sadržaja, a ne na samu izvedbu, što me je podsjećalo na poduke za maturalni ispit.

Težnja jasnoj priči i definiranim odnosima odlikuje i drugi dio Povratak prema Eshilovu (525.- 455.) Agamemnonu, prvom dijelu njegove trilogije Orestija (458.) koja se bavi povratkom Agamemnona u Arg gdje ga, nakon deset godina ratovanja u Troji, čeka vlast i vjerna supruga Klitemnestra. Iako ga ona ljubi strasno pred narodom, situacija ipak nije onakva kakvom se čini: Klitemnestra ima ljubavnika Egista i mužu sprema osvetu jer mu nije oprostila žrtvovanje Ifigenije. Prošlo je desetljeće i svi su stariji, umorniji i opakiji pa iako se i ovdje pojavljuju likovi Klitemnestre i Agamemnon, glume ih drugi glumci: Nina Violić i Goran Grgić. Ona je vehementna i nimalo otmjena (dobro je otpjevala pjesmu You Don't Own Me, ali mene muči pitanje konteksta), a on je ogrubjeli veteran, ratni pobjednik kojem je sve dozvoljeno pa i da kući dovede u ratu stečenu konkubinu, proročicu Kasandru (Ivana Boban). Scenografiji je dodana vertikalna pregrada kojom se razdvaja javni prostor (gdje stražar Marin Stević vreba baklje koje će dojaviti povratak vladara i gdje se na mikrofonu drže govori) od nevidljivog prostora kuće u kojem Klitemnestra ubija muža i Kasandru, a iznosi ih Egist (Damir Markovina) u pomalo plesnoj maniri (koreografkinja Tanja Zgonc). Sve je pravocrtno, jasno, bez pripovjedačkih ili izvedbenih zavrzlama (svjedok je sveprisutni  Badurina) tako da će sve konce uspjeti pohvatati i nestrpljiva generacija Z (nije pohvala!). Izdvojila bih neveliku scenu povratka izgladnjelog i premorenog glasnika Taltibije („sad mogu mirno umrijeti“) kojeg Luka Dragić dočarava na dirljiv način i dok pohlepno jede  opisujući svoje nevolje na putu, obavještava da je nestala Menelajeva lađa (na kojoj je i Helena), pa se treći dio zbiva još osam godina kasnije.

Treći dio je napisan prema motivima Euripidova Oresta (408.) i nosi naslov Šesti dan što označava broj dana od kada je Orest, sada odrastao sin Klitemnestre i Agamemnona, ubio majku i Egista da osveti očevu smrt. Iako se Kaštelan drži odabrane antičke drame, ovaj put je slobodnija u izboru i dopisivanju,  dapače unosi komične elemente (Heleni u usta daje prostačku opasku o odnosu bogova prema ljudima) pa je ovaj treći dio „nešto sasvim drugo“ i takav se nekako „osamostalio“, ali … Počinje s monologom u kojem Helena (Alma Prica) „špekulira“ o svojoj krivnji za Trojanski rat i reda ubojstva u vlastitoj obitelji od kojih je zadnje bilo ubojstvo njene sestre Klitemnestre koju su ubila vlastita djeca, Orest (Ivan Grlić) i Elektra (Jadranka Đokić) jer je ona ubila njihovog oca Agamemnon koji je dao ubiti njihovu sestru Ifigeniju i Helena zaključuje „kakva obitelj“.

Prica djeluje poletno i šarmantno i budi nadu da ćemo se možda konačno sresti sa složenijim dramskim pismom (čak možda i s katarzom). Scenografija je u ovom djelu preokrenuta pa je kosina položena na suprotnu stranu tako da izgleda kao da se likovi kreću ispred nekakvog špiljskog otvora na što me je dodatno asocirao izgled, odjeća i ponašanje Oresta i Elektre: Grlić mahnito maše rukama prikazujući borbu Oresta protiv Erinija (božica osvete), dok se Đokić u ulozi brižne sestre agresivno okomljuje na sve koji nisu skloni pohvaliti njihov ubilački pohod na majku i Egista. Zbog ubojstva čeka ih smrt kamenovanjem, ali se oni nadaju da će ih spasiti rođak Menelaj (prošlo je osamnaest godina i utjelovljuje ga Siniša Popović), no on smatra da se zakon mora poštovati, a isto mišljenje dijeli i njihov djed Tindarej (Franjo Kuhar). Jedini koji je na njihovoj strani je bliski Orestov prijatelj Pilad (Marin Klišmanić) pa kada saznaju da su osuđeni na smrt, no da neće biti kamenovani nego se mogu sami ubiti (uže ili mač) odlučuju napakostiti Menelaju (jer ih nije spasio) ubojstvom Helene i njihove kćeri Hermione (Lana Ujević Telenta) i potom spaliti grad. Uglavnom, mrtvaca bi bilo koliko hoćeš da se nije pojavio deus ex machina: naoko bezazleni starac u plahom liku Livija Badurine prometnuo se u groteskno odjevenog i našminkanog boga Apolona po čijim su uputama učinjene dotadašnje opačine što je i njemu dosadilo te je zadnja ubojstva odlučio poništiti i posložiti donekle sretan kraj (prema njegovim kriterijima). Slobodno obrađena treća dionica o Agamemnonu (u kojoj njega niti nema) stilski je nešto složenija od prethodnih, ali je agresija i duljina same te izvedbe dovela do neravnoteže cijele predstave pa dok je prvi dio (do stanke) blizak publici koju zanima samo priča, ovaj nakon stanke opterećen je ponavljanjima koja puno lakše podnosi papir nego  izvedba na pozornici.

Raduje me da je cjelokupan tekst otisnut u programskoj knjižici jer ću se lako moći podsjetiti na okvirne sadržaje triju drama, ali tvrditi da je na pozornicu postavljen klasičan tekst ne odgovara činjenicama jer nisu sačuvani ni jezik ni ritam ni duh tragedija. Ali barem smo profitirali za dobar izgovor: „Apolon je naredio“.