Dramski pisac Ivor Martinić (1984.) svoje likove uglavnom smješta u mirno obiteljsko okruženje, no već nakon prvih rečenica, obično potaknutih nekim nemilim povodom, postaje jasno je da se radi o prividnom miru i da su nezadovoljstvo i predbacivanja dugo tinjali zapretani duboko ispod površine.  Izgovorene rečenice zvuče komično, ali predstavljaju izravne optužbe što u drame unosi satirični (a nerijetko i apsurdni) naboj pa nije neočekivano da su drame Moj sin samo malo sporije hoda, Dobro je dok umiremo po redu i Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute nagrađivane na Danima satire Fadil Hadžić koje od godine 1976. organizira Satiričko kazalište „Kerempuh“ u Zagrebu.

Ivor Martinić je upravo za Kazalište „Kerempuh“ napisao komediju Mama se opila ko majka koja je izvedena u režiji Marine Pejnović (27.2.2026.). U žamoru prije predstave iznad zastora prolaze rečenice koje najavljuju da se 52-godišnja majka troje djece odlučila napiti nakon TV Dnevnika na dan 9. ožujka 2025. uz napomenu da je taj dan odabran nasumično (oni koji dulje pamte, vjerojatno se sjećaju proslava Dana žena nakon koje su se u sitne sate vraćale domovima, a ti su sitni sati zadirali u 9. 3. pa se možemo, doduše jako nategnuto, pozvati na „kolektivno sjećanje“).

Na pozornici se pojavljuje Marina (Tanja Smoje) s bocama različitih pića ispred sebe i lijepo uređenim stanom iza sebe (scenografkinja Liberta Mišan) i opisuje što će piti i kako će se strašno opiti, a kostimografkinja Petra Pavičić, suradnik za scenski pokret Pravdan Devlahović i autor glazbe Adam Vid Hribar ostvaruju prikladnu, „domaću“ atmosferu. Suprug Zoran (Hrvoje Kečkeš) nudi joj pomoć u organizaciji (treba li prekriti namještaj i skloniti čaše jer nitko ne zna kako će se ona, strašno pijana, ponašati) jer Marina nije nikada pila („nije joj bilo fino“) i svoje opijanje doživljava poput nekakvog „projekta“.  Svi oko nje više-manje piju i ona se osjeća „drugačijom“ pa se želi  uklopiti. Osim toga, pijanim se ljudima ne uzima za zlo kada kažu nešto neuljudno ili opako, pa u svom pijanstvu vidi šansu da svima kaže čime je nerviraju (a oni joj neće zamjeriti). Za početak se Marina povjerava publici zdvajajući nad prekratkim zavjesama koje doživljava kao osobni poraz.

Promjena svjetla (dizajn Zdravko Stolnik) pri prelasku stvarnosti u zamišljaj (crveno svjetlo) izvedena je oštrim rezovima što prijelazu daje neuvjerljivost (simpatična je, ali prizemna dosjetka izlazak dima iz Marinine glave kada joj prekipi). Prvi svjedoci Marinine namjere su kći Tea (Anica Kontić) i njen momak Tom (Jakov Zovko) pa im ona, uvjerena da je pripita, iznosi sve negativno što misli o njima, ali oni je ne slušaju. No, Marina nastavlja piti (Amaro 18 Isolabella) i dočekuje susjede s kojima si je, stjecajem okolnosti, „uvijek bila dobra“, Klaru (Mia Anočić-Valentić) koja si „voli popiti“ i muža Miru (Vedran Mlikota). Klara se veseli što više neće piti sama („Samo da ti se svidi“, kaže Marini) budući da Miro ne pije jer mu je otac bio pijanac o čemu im priča dosadno i na dugo (uvjerljivi Mlikota).

I dok oni jedu, pijuckaju i čavrljaju, izbija na vidjelo da im se politička uvjerenja dijametralno razlikuju što dovodi do svađe i susjedi odlaze. Marina shvaća da su zbog mirnog života uvijek šutjeli čak i kada im se nešto nije sviđalo: „šutnjom smo kupili mir, a to košta“. No, Klara se vraća s popisom s kojeg čita što sve Marini zamjera, a vrhunac su prekratke zavjese (za vrijeme tirade muževi „iskaču“ kroz prozor; šteta da nerealni prizori nisu naglašeniji i zaigraniji jer bi to vjerojatno „popunilo“ ovaj prilično plošan tekst). Početni razgovor Marine i Zorana bavio se ružnom slikom koju im je poklonila Marinina majka a oni je, iz pristojnosti, nikada nisu maknuli, ali sada kada je majka (Branka Trlin) došla posjetiti pijanu kćer, Marina se odvažila i uništila sliku (nakon što je  majka spomenula prekratke zavjese). Tea se vraća i objavljuje da je ostavila Toma jer je glup (Marina zaključuje: „Djevojčice su pametne, one znaju same. Muškarce treba odgajati“) i njih tri zadovoljno nazdravljaju „Amarom“. Ali neočekivano se  otkrije da „Amaro“ uopće nije „Amaro“!

 Završni govor s porukom kako se istina mora govoriti uvijek i bez straha (a ne samo kada se opiješ) odvukla je predstavu u sferu pedagogije pa smo umjesto zabavne predstave kakva je mogla biti (a povremeno je i bila) dobili prodiku koju ni zbog čega ne zaslužujemo ni mi ni glumci.