Glazbenik i ljubitelj detektivskih fikcija Anthony Ernest Pratt (1903.-1994.) dizajnirao je 1943. (uz pomoć supruge Elve) društvenu igru koju je nazvao Murder (Ubojstvo), onda je postala Clue (Trag) da bi je proizvođač igara „Waddingtons“ preimenovao u Cluedo (kombinacija „clue“ i latinske riječi ludo – igram) uoči masovne proizvodnje 1949. Sve popularnija autorica detektivskih romana Agathe Christie (1890.-1976.) godine 1939. objavljuje roman koji je poznat pod dva naslova Ten Little Niggers i And Then There Were None (hrvatski prijevod Deset malih crnaca) čiji zaplet sliči onom u „Clue“  pa nije isključeno da je roman inspirirao igru. Prepoznavši u društvenoj igri materijal za film, glumac, scenarist i redatelj Jonathan Lynn je snimio film Clue (1985.) a prema tom je scenariju glumica i dramatičarka Sandy Rustin napisala djelo za kazalište naslovljeno Clue: On Stage koje je praizvedeno 2017. u režiji Huntera Fostera (Kazalište okruga Bucks, New Hope, Pensilvanija). Redateljica Nina Kleflin je tu kazališnu adaptaciju prevela i adaptirala te je pod nazivom Cluedo – društvena igra na sceni postavila na pozornicu Satiričkog kazališta Kerempuh (19.12.2025.). A evo o čemu se radi…

Jedne mračne noći (godina je 1954.) za trajanja nevremena (dizajn svjetla Vesna Kolarec) na poziv gospodina Boddyja u prostrano starinsko zdanje (scenograf Stefano Katunar ambijent stvara pomoću pomičnih kubusa velikih dimenzija) stiže šestero ljudi koji se međusobno ne poznaju niti im se pri dolasku otkrivaju imena, nego svaki od njih dobiva pseudonim (ostavljen u izvornom obliku) koji u pet slučajeva znači neku boju a u šestom „paun“, što odjeća ističe (kostimografkinja Sara Lovrić Katić). U zdanje jedno za drugim stižu pukovnik Mustard (Filip Detelić), gospođa White (Mia Begović), gospođa Peacock (Ana Maras Harmander), gospodin Green (Matija Šakoronja) i sasvim slučajno, u isti čas, gospođica Scarlet (Tanja Smoje) i profesor Plum (Marko Makovičić). Dočekuju ih batler Wadsworth (Domagoj Ivanković) i sobarica (francuska) Yvette (Ornela Vištica), što zbunjuje goste jer su očekivali domaćina, gospodina Boddyja (Dražen Čuček). Nakon večere saznaju zašto su pozvani: svi su počinili kažnjivo ili nemoralno djelo zbog kojih ih je gospodin Boddy ucjenjivao (izdavali su tajne, uzimali mito, lažirali radne dozvole, bili politički nelojalni, rješavali se na čudan način muževa), ali on ih sada obavještava: ili će podvostručiti ucjenu ili će pozvati policiju. Oni su zgroženi (svatko se pravda da je nevin, ali nisu baš uvjerljivi) no Boddy im nudi nagodbu: iznos ucjene neće podići ako gosti ubiju batlera jer je batler manipulator kojem on mora davati polovicu iznosa. I podijeli im oružje: francuski ključ, uže, bodež, olovnu cijev, svijećnjak i revolver no ugasi se svjetlo i oni nalaze Boddyja mrtvog. Gosti se prestraše i počnu se uzajamno sumnjičiti, jure mahnito iz prostorije u prostoriju (koreograf Damir Klemenić, glazba Tomislav Babić) i počnu se redati leševi: nalaze ubijenu kuharicu (Anica Kontić), netko ubija motoristu (Čuček) koji je došao telefonirati i policajca (Jakov Zovko) koji je provjeravao tko je ostavio motor, Yvette je zadavljena, a poštarica (Kontić) je usmrćena na pragu kuće. Zatvoren sustav (devet prostorija) iz kojeg gosti ne izlaze postao je poprište ubojstava i oni su uspaničeni, ali ne naziru ubojicu. Cijeli razvoj situacije, od dolaska gostiju do pada zadnjeg ubijenog, duhovito i brzopotezno prikazuje batler Wadsworth kojeg je utjelovio zaigrani i neumorni Ivanković i odjednom se otkrije da nije sve onakvo kakvim se činilo. Naravno, neću otkriti u čemu je „kvaka“ jer bi to bilo grubo kršenje običaja da se ne odaje rasplet kriminalističke priče.

U kazališnom programu dramaturginja Dora Delbianco piše: „Već nakon prvih nekoliko prizora, posve je jasno zbog čega je ovaj tekst toliko igran po cijelom svijetu. Njegov neodoljiv scenski šarm verbalne, ali i slapstick komedije, osvaja na prvu i ujedinjuje nas u transcendentalnom kazališnom doživljaju i eskapizmu kakav nudi samo humor“, pa sam sjela na svoje mjesto, gledala i čekala da se obistine njene riječi. I doista, tekst je zgodan (osobito ako se donekle  poznaje politička pozadina koju sam, moram priznati, otkrila čitajući tekst, ali ne i pri gledanju predstave), glumci pokušavaju igrati u „petoj“ brzini, ali im to stalno izmiče jer glume kao inače samo možda malo užurbanije (slapstick ima drugačije zakone), a profiliranje karaktera nije uvjerljivo. Recimo, Detelić je sklon dosjetkama i „blentavost“ njegovog pukovnika Mustarda upravi vapi da se razmaše, ali ništa od toga nije došlo do mene. Slično je bilo s psihijatrom bez licence čije su replike „dušu dale“ za prikaz liječničke bahatosti, ali Makovičić kao da je stao na pola puta (od onoga što zna i može). Šakoronja je dosljedno gradio svoj lik (iako se otkrilo da nije onaj koji je) što nije bilo loše, ali je zapravo samo Ivanković uspio predočiti komiku ovog komada i podići tempo izvedbe (primjećujem da se počeo ponavljati). Ženski su likovi bili plošni što nikako nije krivica glumica… Glumačka jurnjava ne znači da je tempo izvedbe brz, a kada se još situacije ponavljaju, lako dolazi do pada ritma (kao što je bilo u ovoj predstavi).

Meni su promakle najavljene glumačke bravure, slapstick komedija, sve nijanse teksta i šarm uprizorenja društvene igre pa sam ja u kazalištu „Kerempuh“ samo sjedila i gledala, ali po svemu sudeći, uzalud čekala…