TEATAR &TD: TEATAR MAŠINA IGRE, "VAŽNIJE POLOVICE"
Bile smo si bestačice
Bez obzira na primjedbe, izvedba 'Važnije polovice' Teatra Mašina igre pripada među one dobrodošle predstave koje pokušavaju odgovoriti na vječno generacijsko pitanje: 'Što nam se dogodilo (i zašto)'?
Objavljeno: 1.9.2020 10:51:47 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Važnije polovice" / Promo

Nakon vrlo potresne monodrame Pod naponom“ (KNAP, 2018.) Teatar Mašina igre nastavio je s produkcijom predstava u kojima se  propituju emotivna stanja pa je tako u suradnji s Teatrom &TD postavljen autorski projekt „Važnije polovice“ (27.11.2019.). Dramaturginje predstave su Beatrica Kurbel i Mirna Rustemović, dok se u režiju upustila glumica Paola Slavica, koja zajedno s Juditom Franković Brdar pred publiku donosi prikaz druženja dviju prijateljica.

Scena ispunjena razbacanim stvarima, namještajem i dominantnom slikom cvijeća (Studio Borčić/Luka Borčić)  prikazuje različite životne prostore dviju prijateljica. Nekada su se intenzivno družile („Bile smo si bestačice“), onda su živjele drugačije živote, da bi se ponovo počele nalaziti svake srijede. Jedna je postala majka (Franković Brdar) „koja se vratila u pogon“, dok druga (Slavica) živi sama. Pri tome su obje na neki način ustrašene da propuštaju nešto važno u onom drugom, drugačijem, nedohvatnom dijelu života. Sama izvedba odvija se kao niz naizmjeničnih ispovjedi koje se (srijedom) pretapaju u zajednički razgovor. Kroz njihove riječi  prepoznajemo da, bez obzira na različite načine života, posjeduju slične strahove, nadanja i želje.

Tekst je zgodan i duhovit (svoje anksioznosti zovu Štefica i Deprica, popis izgovora kojima se mogu služiti za vrijeme porodiljnog dopusta je dug i komičan, a opažanja sitnica koje ih jade ili vesele pronicljiva), no vremenom postaje monoton, jer nema nikakvih iskoraka. Osobito ne u režijskom postupku,  jer „vožnja“ sobnim biciklom, presvlačenje, „bildanje“ telefonskom slušalicom ili opsesivno hranjenje nisu učinkoviti pomaci. Rezultat bi vjerojatno bio bolji da se režije prihvatio netko iskusniji, a da se mlada Paola Slavica usredotočila samo na glumu. Jer, kao što sam napomenula, tekst je uvjerljiv i dobro funkcionira (malo kraćenja nikada nije na odmet), situacije su prepoznatljive i  aktualne, a Judita Franković Brdar je, zahvaljujući širokoj skali pokazanih osjećaja, doista izvrsna.

Bez obzira na primjedbe, izvedba  „Važnije poloviceTeatra Mašina igre pripada među one dobrodošle predstave koje pokušavaju odgovoriti na vječno generacijsko pitanje: „Što nam se dogodilo (i zašto)“?