Za svoj premijerni nastup Kazališna družina Mašina igre odabrala je vrlo hrabru i izazovnu monokoreodramu „Pod naponom“, u izvedbi Andreje Slame. Već samim izborom nova je družina pokazala čemu teži – važnim i aktualnim temama i istraživačkom pristupu. Kako to već ide kod istraživača, ako su dovoljno hrabri i odvažni, u svojim traganjima neće bježati od pokoje greške, već će je koristiti za daljnje skokove u neznane visine ili dubine. U tom duhu predstava „Pod naponom“ predstavlja vrlo dobar i izazovan početak života nove kazališne družine. Pa krenimo redom…
U žarištu je predstave, kao i prve sezone Mašine igre (razgovor s osnivačicama pročitajte ovdje) žena i njen položaj u društvu koje negira sve za što se moderno doba borilo i izborilo u posljednjih stotinjak godina. Iako zvuči poznato, autorica ideje i koncepta Andrea Slama inspiraciju za predstavu nije potražila ovdje i sad, već se odmaknula u Čile u vrijeme strahovlade Augusta Pinocheta, čijom žrtvom postaje junakinja predstave. Prostornim i vremenskim odmakom (Pinochet je strahovladao od 1974. do 1990. godine) stvoren je fini pomak u univerzalnost i sveprisutnost patnje žena koji u isto vrijeme suptilno priziva aktualnost.
Koncept i ideja inspirirani su tekstovima Ariela Dorfmana i Franza Xavera Kroetza te se Slama, uz redatelja Davora Kovača, mudro odlučila traume junakinje ispričati tijelom i pokretom, ne riječju, bolna sjećanja na šestomjesečna nemilosrdna mučenja pretočivši u slike i kratke scene razdvojene tamom. U tom susretu i sukobu tjelesne patnje i mraka potonji je poprimio dvostruku ulogu – predaha i dodatnog nemira. Ujedno, neplanirano, jednog od problema predstave.
Postavši važan dramaturški element, mrak je svoju ulogu mogao u potpunosti odigrati samo u vlastitom totalu i smrznutosti, no na sceni je bio razbijan zrakama svjetla te pratećim radnjama izvođačice, izlaskom sa scene, vraćanjem, pomicanjem rekvizita… Osim što je ta neželjena dinamika rušila značenjski sloj mraka, razbijala je energiju i emociju izvođačice kojoj je bilo jako teško stalno se vraćati u osjećaj patnje i borbe. Problem bi dobrim dijelom bio riješen naglašenijim čišćenjem radnje i podradnji, maksimalnim odbacivanjem rekvizita te centriranjem pozicije izvođačice na sceni, čime se ne bi puno izgubilo na dinamici, a dobilo bi se na usmjerenosti i posvećenosti igri, odnosno emociji.
Također, opetovana izmjena kratkih slika i tame praćena monotonim zvukom projektora nakon nekog je vremena, umjesto produbljivanja nelagode, počela stvarati laganu monotoniju. Ta izvedbena monotonija bila je u suprotnosti s nemirom koji je trebao izbijati sa scene te bi predstava u drugom dijelu možda bolje funkcionirala u dužim scenama. Slamino dojmljivo slomljeno tijelo u patnji nudilo je te mogućnosti i potencijale.
Uopće, Andrea Slama je vrlo dobro odradila velik i vrlo zahtjevan posao, uspjevši u vlastito tijelo i pokrete upisati boli i patnje jedne žene, žrtve društva koje raste gazeći, zbog gaženja samog. I koliko god nam taj okrutni totalitarizam naizgled djelovao dalekim, ne zaboravimo da živimo u društvu koje rovareći na sve načine želi ženu vratiti u neko mračno doba. Istina, ovi naši današnji udarci nisu toliko agresivni i direktni kao Pinochetovi, no nisu niti bezazleni. Uostalom, rad ispod radara počesto je prodorniji od onog na površini, ma kolikom snagom taj mlatio. I zato je važno igrati ovu i predstave nalik njoj, a nadamo se da će Mašina igre u tome ustrajati.