Na početku razgovora možete li mi reći što je Mašina igre?

Paola: Nova nezavisna kazališna družina koja je nastala na moju i inicijativu nas nekoliko mladih umjetnika u želji da otvorimo svoj vlastiti prostor za kreativnost, stvaranje i izražavanje te djelovanje.

Kako je došlo do imena koje na prvu loptu ne nudi odgovore, već otvara pitanja?

Paola: Ime koje smo jednoglasno izabrali odražava upravo našu misiju, viziju i cilj – pokrenuti umjetnički stroj u svoj svojoj punoj snazi i uvijek ga ostaviti otvorenim za nadogradnju. Želimo se igrati sa svim elementima procesa, tragati iz poznatog i usvojenog u nepoznato i novo. Želimo razmontirati taj veliki stroj i sve njegove elemente kako bismo igrom, greškom, eksperimentom došli upravo do novih pitanja ili neočekivanih odgovora koji nas pokreću dalje. Igramo se, pitamo se, istražujemo, pozivamo vas da nam se pridružite. Mašina igre, zvučno zar ne ? :)

Tako je. Ujedno, slaže se s mojim pogledom na kazalište kao prostor propitkivanja (i na izvedbenom i na tematskom planu), a ne nuđenja gotovih rješenja na pladnju. Na koji način u tom smislu vi vidite izvedbeni čin?

Paola: Na tematskom planu smatram da je zaista velika odgovornost upravo izbor teme, a zatim izazov kako tu temu preslikati na izvedbeni plan da ona uvijek donosi promjenu i širinu. Ono što sigurno znamo jest da izvedbeni čin kao nekakav rezultat danog radnog procesa nije uvijek i isključivo scenska izvedba ili završena, zatvorena cjelina. Utoliko se zajedno s našim sadašnjim i budućim suradnicima te publikom i sami bacamo na jedno igrivo istraživanje i eksperiment. U tom pogledu želja nam je organizirati i seminare i radionice kao dodatnu edukaciju nas samih i naših budućih suradnika, kao i svih onih koji nas žele pratiti.

Iako je riječ o „mašini“, ideja koncepta je, koliko mogu iščitati iz promotivnih materijala, otvorenost, kako u pogledu izvedbenih medija, tako u pogledu tema, žanrova, pristupa. Imate li neku temu kojom ćete započeti rad?  

Paola: Trenutno je zajednički nazivnik našem tematskom planu pozicija žene u društvu. Sama inicijativa Mašine igre krenula je upravo iz pozicije žene u traganju za vlastitim prostorom i vlastitom autonomnošću u radu. Ta pozicija žene danas, u širem smislu, čini mi se aktualnija no ikad.

Itekako izazovnu poziciju žene u konkretnom društvenom okruženju tematizirate i u prvoj predstavi Mašine igre. Možte li nam ukratko predstaviti predstavu „Pod naponom“ čija premijera će biti u subotu u KNAP-u?

Andrea: Predstava prikazuje čileansku djevojku iz vremena Pinochetove diktature u bolnom procesu ponovnog stjecanja identiteta i prevladavanja trauma nastalih stravičnom psihofizičkom torturom. U središtu naše priče je djevojka suočena sa svojom mučnom prošlošću koja nas, obuzeta emocijama koje su ostavile i još uvijek ostavljaju vidljive povrede, uvlači u svoje najskrivenije misli, u trenutak odluke i suočavanja sa surovom realnošću.

Andrejo, kako si došla na ideju za predstavu „Pod naponom“?

Andrea: Dugo sam imala želju raditi Dorfmanovu dramu „Smrt i djevojka“, ali spletom različitih okolnosti nikako nisam imala priliku za postavljanje iste. Veliki dio procesa posvetila sam upravo iscrpnom istraživanju drame te povijesti Čilea, Pinochetovoj diktaturi, torturu… U isto vrijeme kolegica mi je preporučila Kroetzov libreto „Request concert“ i tako, inspirirana strahotama diktature, politike i ljudske psihologije, došla sam na ideju kako bi bilo sjajno spojiti dijelove tih dvaju komada. Kao osnova nametnulo se to izmučeno tijelo, živo ali u konstantnoj borbi i pokušaju prevladavanja nanesene štete. Iz toga je postalo jasno da je neverbalni teatar idealan za realizaciju ovakve teme.

Riječ je o izvedbeno izazovnom konceptu – intermedijalnoj koreodrami. Jesu li vizualni mediji partneri u tvojoj igri ili je junakinja, bez obzira na njih, sama u svojoj patnji?

Andrea: Vizualni mediji su tu kako bi pojačali taj unutarnji svijet junakinje, kako bi što vjerodostojnije prikazali njezine traume, podržali cjelokupnu atmosferu, dočarali prostor kojem se ona uvijek i iznova vraća, koji je snažno upisan u njeno tijelo. Suigra je utoliko što su upravo mediji okidači koji pokreću junakinju, izazivaju emociju ili doprinose njezinoj promjeni. Ona jest sama, ali nas kroz cjelokupni doživljaj uvlači u vrlo realnu situaciju koja se već dogodila i koja se danas događa, u različitim oblicima, ali možda više no ikad. Ne dopušta nam da skrećemo pogled.

Koliko ti je bilo teško i(li) izazovno stvarati jedan tako zahtjevan lik bez suigrača?

Andrea: Mogu reći da mi je do sada ovo najizazovniji projekt kojeg sam se dotakla. Za početak bih rekla da je vrlo teško uopće iz same ideje stvoriti (izgraditi) cjelovitu priču. Tema je uistinu kompleksna i nudi bezbroj slojeva, a najveći izazov je bio donijeti odluke koje slojeve želimo. Nakon toga je uslijedio laboratorij kako ih preslikati na scenu.  Kroz raznorazna istraživanja, s naglaskom na tjelesna, redatelj Davor Kovač i ja postupno smo stvarali lik kojeg igram. Svaka proba nosila je bezbroj promjena, promišljanja, fizičkog treninga. Upravo zbog prirode samog procesa, nikada nisam osjećala nedostatak suigrača, jer ga junakinja itekako ima – samu sebe. To je, rekla bih, najteži suigrač. Osjećala sam tu borbu i kao izvođačica i kao lik kojeg igram. Dakle Andrea u višestrukim ulogama je uistinu moj najteži partner do sad.

Tu slojevitu junakinju, premreženu emocijama, gradiš uglavnom pokretom. Koliko ti je to izazovnije od građenja priče i emocije riječju? Zašto si izabrala koreodramu?

Andrea: Ovo mi je prvi projekt ovakve vrste. Zapravo, osim teme, koja mi je sama po sebi bila privlačna i izazovna, željela sam istraživati svoje glumačke sposobnosti kroz  tjelesni izričaj. Uostalom, priča je prepuna emocija koje ta djevojka nosi sa sobom i u sebi te je neke doista nemoguće verbalizirati. Tu se tijelo nametnulo kao sjajan instrument za ono što trebamo. Kroz cijeli sam proces, ujedno, osvještavala tijelo na puno izazovniji i širi način nego što sam dosad ikad imala priliku.

Što pokret ima, što nema riječ? Gdje vidite slabije točke tog progovaranja kroz tjelesnost?

Andrea: U tom pomicanju vlastitih granica vidim apsolutnu prednost u izvedbi koja je lišena govora. Slaba točka je možda u tome što postoje mjesta koja su na trenutke vrlo apstraktna pa je pitanje kako će prebaciti na van. S druge strane upravo to je ideja Mašine igre, otvarati pitanja, a ne nuditi gotove, zaokružene odgovore.

Paola: Verbalno je često docirajuće i ograničavajuće dok žive slike i intermedijalnost otvaraju prostor za promatranje, suočavanje u nadi za aktivnim djelovanjem.

Vratimo se malo na Davora Kovača. Koliko ti je, Andrejo, njegovo vanjsko oko značilo u usamljenom poslu stvaranja monokoreodrame?

Andreja: Davor ima već sličnih iskustava te mi je zapravo bio jako velika pomoć. U samom procesu stvaranja i istraživanja njegovo oko je bilo izrazito važno jer mnogih sjajnih trenutaka koji su se otvarali nakon višesatnih probi ja se ne bih ni sjećala jer su se događale kao refleks, impuls i lančana reakcija. On je sve to marljivo pamtio, pisao, snimao i tako radio dramaturgiju. Bez njega mi ne bi bilo moguće stvoriti predstavu iz same ideje.

Odmaknimo se od prvog projekta prema budućnosti. Imate li u ideji već sljedeći projekt?

Paola: Imamo. Sljedeći projekt smo zamislili kao futuristički prikaz žene u žanru komedije. Dakle ista pozicija, a potpuno drugi pristup. Iz sadašnjosti se osvrćemo na ono što nam se već dogodilo i upozoravamo na ono što je vrlo moguće. Otvaranjem različitih žanrova želimo si proširiti prostor izvođenja i publike.

Kako ćete birati teme i suradnike? Imate li već neke u planu?

Paola: Sukladno projektu, no svakako kroz Mašinu igre želimo stvoriti prostor mladim kolegama  redateljima, glumcima, dramaturzima, dizajnerima, kojih je danas više no ikad. Trudit ćemo se biti što raznolikiji i uvijek svježi. Valja naglasiti kako intenzivno razmišljamo i o programu za djecu i mlade.

U promotivnim materijalima družine ističete komunikaciju između izvođača i konzumenta uz diskretno prešućivanje redatelja. Kako planirate stvarati predstave, kao autorske projekte?

Paola: Trenutno intenzivno radimo na cjelokupnom identitetu same organizacije i kako je naš naglasak upravo na radnom procesu i istraživanju, svakako više naginjemo autorskim projektima, no ne isključujemo kvalitetne predloške uz moguću dramatizaciju iz koje će proizaći forma kojom se želimo baviti. Kada je jasno definirano na koji način želimo istraživati, puno je jednostavnije odlučiti koga želimo kao dio ili vodstvo tog istraživanja.

Gdje vidite tu pojačanu ulogu publika?

Paola: Publiku prije svega želimo zaintrigirati, želimo se poigrati njenom pozicijom, uključiti je u pojedine dijelove procesa kako bi bili aktivni dio u donošenju odluka o samom rezultatu. komunikacija s publikom trebala bi biti puno više od pukog pasivnog promatranja. Trudit ćemo se mijenjati im prostor a samim time i doživljaj i perspektivu.

Paolo, krenula si kao lutkarica, a trenutno te najčešće gledamo u predstavama za djecu. Ovo je važan iskorak u tvojoj karijeri. Kako si se odlučila za taj korak i gdje vidiš pozitivne aspekte toga?

Paola: Želja o nekom vlastitom prostoru izražavanja je oduvijek bila prisutna, tako da je ovo, rekla bih, moj logičan iskorak. Ja sam dijete stasalo upravo u nezavisnoj kulturnoj sceni, a zatim je slijedila naobrazba na osječkoj akademiji koja je uistinu opširna i koja me puno naučila ne o samoj glumi, već o svemu što kazalište jest. Oduvijek sam osjećala da više želim biti autor, a ne samo naručeni izvođač. I dosad sam se kroz različita iskustva često petljala u sve segmente radnog procesa, čak ili pogotovo kada se to od mene nije tražilo (hahaha). Očekivati od postojećih kazališnih institucija da postanu ono čemu težim ili što me ispunjava je nerealno, treba preuzeti inicijativu i početi stvarati, svjesno birati sredinu za koju želiš da te odgaja kao umjetnika. Da nije lako, nije, ali „lako“ i prečice koje su dostupne na svakom koraku nikad me nisu zanimale. Zanima me i pokreće ono izazovno, nepoznato, dugoročno.

Što tebe, Andrejo, pokreće i privlači u kazalištu?

Andrea: „Nema granica mojim željama˝. Koliko god samu sebe uvjeravala i trudila se da me zainteresiraju neke lijepe i šaljive teme, zapravo uvijek prevagne da su mi izazovnije mračne i teške teme, što se vidi iz priloženog. Političke, socijalne i društvene teme, raznorazni takozvani tabui nešto su sa čime se volim loviti u koštac. Mašinu igre smo Paola i ja osnovale jer bismo se voljele teatrom baviti van klasičnih okvira, skrenuti pozornost na malo pomaknut način rada, s naglaskom na više istraživanja i eksperimentiranja. Mašina igre za mene je također još jedna škola za građenje sebe i brušenje glumačkih alata.