KAZALIŠTE KNAP: BINOCULAR TEATAR, "GOSPODIN KOLPERT" I TEATAR ERATO, "ISKRICA"
Dvije večeri u KNAP-u
Usprkos zamjerkama na račun predstava 'Gospodin Kolpert' i 'Iskrica', svakako valja pozdraviti pojavu novih dostupnih dramskih tekstova
Objavljeno: 12.18.2019 12:50:20 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Gospodin Kolpert" / Ines Stipetić

Kazalište KNAP postaje sve važnijim mjestom za „bezdomna“ kazališta pa se osim predstava nastalih u vlastitoj produkciji  tamo često mogu vidjeti gostujuće predstave. Ta izvedbena „živahnost“  znakovito može potkrijepiti prijevod riječi „knap“  (prema njemačkoj riječi „knapp“) kao jedva ili tijesno. Vremenom se zaboravilo da ova četiri slova zapravo znače Kazalište na Peščenici (mada se svojedobno, iz milja, nazivalo  Kazalište na periferiji, budući da je zagrebačka četvrt Peščenica nemalo odmaknuta od središta grada) pa budući da su naslovi obećavajući (često praizvedbe), publika sve ozbiljnije pohodi ovaj kazališni prostor.  

U KNAP-u su u prvoj polovini mjeseca studenog  nastupili Binocular teatar s predstavom „Gospodin KolpertDavida Gieselmanna u režiji Borne Armaninija (7.11.2019., prijevod Dubravka Torjanca) i Teatar Erato s predstavom „Iskrica“  Branimira Farkaša u režiji Ivice Kunčevića (13.11.2019.).

Njemački dramatičar David Gieselmann (1972.) napisao je svoju morbidnu i šašavu komediju „Gospodin Kolpert“ tijekom rezidencijalnog boravka u londonskom Royal Court Theatre  gdje je sljedeće godine (2000.) premijerno izvedena, a ubrzo potom i u berlinskoj Schaubuehne am Lehniner Platz. Priča počinje bezazleno: bračni par Ralf (Ivan Horvat) i Sarah (Antonija Stanišić Šperanda) očekuju goste, drugi bračni par Edith (Natalija Đorđević) i Bastiana (Ivan Bošnjak), u namjeri  da se na njihov račun neslano našale. Naime, odlučuju ih zaprepastiti objavom da u velikoj škrinji postavljenoj nasred sobe leži ubijeni gospodin Kolpert, inače šef Sarah i Edith. Naravno da ta informacija uzrujava goste, ne smiruje ih niti izjava da se radi o šali pa raste napetost između četvero ljudi, posebno nakon što dostavljač pizze (Borna Galinović) donosi pogrešnu narudžbu. Pretjerana Bastianova razdražljivost  kulminira kada povjeruje da u škrinji doista leži mrtav Kolpert i da su domaćini ubojice, pa ih vezuje, što izbezumljuje dostavljača pizze koji se vraća s ispravnom narudžbom. Otvaranjem škrinje, koja je prazna, Bastian shvaća da je žrtva šale, a Sarah mu tumači kako su se dosađivali, pa su se tom izmišljotinom htjeli zabaviti. Međutim….

Iako je ovaj susret trebao potaknuti druženje četvero blaziranih ljudi, čiji su životi lišeni istinskih osjećaja i koji mare isključivo za svoj  društveni položaji, poigravanje s idejom usmrćivanja posve bezazlenog gospodina Kolperta, predstavlja mračnu stranu ljudske psihe. Doista zastrašuje  spoznaja iz naših svakodnevica da su obične, standardne  pojave postale iznenađujuće, dok je nešto izvan konteksta normalnosti (poput ubojstva iz zabave) postalo prihvatljivo (normalno). Budući da je tekst prilično ekstravagantan, čini mi se da bi osjetno žešći i manje realističan redateljski pristup  omogućio glumcima šire mogućnosti za prikaz  „dubokog crnila“ njihovih likova.

Zahvaljujući prirodi svojeg posla, novinar Branimir Farkaš (1970.) susreće više ljudi negoli predstavnici nekih drugih profesija pa mu je možda zato tako bliska tema njegove  drame: osamljenost zbog prezauzetosti ili još češće, zbog straha od neuspjeha u budućim ljubavnim vezama. Iako bi izravni susret mogao u startu poništiti određene sumnje, dvoje ljudi, Karmen (45) – Ana Vilenica i Žarko (60) – Siniša Popović okreću se Iskrici -„vodećem online servisu za upoznavanje novih ljudi koji traže partnera za vezu ili brak“. Oni se u svojim porukama opisuju boljima no što jesu, a u prikazu njihovih stanova Miljenko Sekulić je vrlo funkcionalno podijelio prostor, tako da zajedno imaju namještaj za cjelovitu sobu. Nakon susreta, Karmen i Žarko su vrlo zadovoljni jedno drugim pa odnos uspješno napreduje što dovodi do osjetnih promjena u njihovim životima. No, jedan naoko nevažan  prešućeni podatak unosi nepovjerenje i idila se nepovratno narušava.

Tekst lijepo balansira između osjećajnosti i „običnih“ tema, a ne bi bilo na odmet da je nešto kraći. Međutim, stanke i zatamnjenja između pojedinih scena usporavaju radnju što  dovodi do monotonije, čak zasićenja. Šteta, jer je ova predstava izvrstan prikaz suvremene tehnologije u službi ljudskosti i prilika za čistu glumačku igru. Ovo potonje, za razliku od Vilenice, Popović je maksimalno iskoristio.

Moje zamjerke predstavama su samo jedno od mogućih viđenja, jer  se ukusi i poimanje razlikuju. Ono što, međutim,  svakako valja pozdraviti jest pojava novih dostupnih dramskih tekstova