HNK VARAŽDIN: "NEBO OD GUME"
Nije lako na grijesima sjediti
Predstava 'Nebo od gume' nije iznevjerila tekst, glumci nisu iznevjerili publiku, ja se nisam pokajala što sam otišla u Varaždin
Objavljeno: 26.11.2019. 16:08:32
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Nebo od gume" / hnkvz.hr

Nagrada za dramsko djelo „Marin Držić“ godišnja je nagrada koju  Ministarstvo Republike Hrvatske od 1991. dodjeljuje  radi poticanja hrvatskog dramsko i kazališnog stvaralaštva. Stručno povjerenstvo odlučuje o tri nagrade, što ne znači da se uvijek mora dodijeliti pojedina nagrada, odnosno da je samo jedno djelo nagrađeno određenom nagradom. Također postoji mogućnost sufinanciranja ukoliko se neko od nagrađenih djela postavi na kazališnu pozornicu. Tiskanjem  nagrađenih drama, zagrebački nakladnik „Disput“ (urednik Josip Pandurić) omogućava dostupnost drama bez obzira na njihovo uprizorenje. Nagrada „Držić“, kako se kolokvijalno naziva spomenuta nagrada, predstavlja dobrodošlo obogaćivanje hrvatske dramske književnosti i popunjavanja repertoara hrvatskih kazališta.

Godine 2015. tročlano Povjerenstvo (Helena Sablić Tomić, Jelena Miholjević, Mario Kovač) dodijelilo je osječkom književniku Davoru Špišiću (1961.) 2. nagradu za dramu „Na gumama su…“ zapisavši: „Crnohumorna komedija koja smješta upitno religijsko čudo u neprimjeren prostor vulkanizerske radionice. Usprkos naizgled politički nekorektnom humoru autor uspijeva cijelo vrijeme ostati s ove strane dobrog ukusa te nam prikazati čitavu paletu prepoznatljivih likova iz naše svakodnevne sredine. Ova komedija će nesumnjivo pronaći put do domaćih pozornica.“  I pronašla je, pa je pod naslovom „Nebo od gume“ u režiji Aide Bukvić postavljena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu (15.11.2019., osvrt na izvedbu 16.11.2019.).

Spomenuti „nekorektan humor“ odnosi se na izravni prikaz licemjerja, pohlepe, naznačene pedofilije i homoseksualizma  crkvenih dostojanstvenika, od župnika Augustina (Tomislav Krstanović) preko biskupovog tajnika Franje (Karlo Mrkša) do samog biskupa  Kolomana (Stojan Matavulj): što viša pozicija, to veći grijesi (jer je i dostupnost veća). S druge strane su ateisti, poput vulkanizera Pavla (Ljubomir Kerekeš) i njegovog oca Ilije (Zdenko Brlek), iskreni vjernici poput Pavlove žene Mile (Sunčana Zelenika Konjević) i sina Borka (Ognjen Milovanović) te rubni likovi poput fanatične Daše (Gordana Slivka) i prostodušne, lukave župnikove domaćice Zdenke (Mirjana Sinožić). Treća su skupina, „karika koja nedostaje“ u metaforičnom značenju, bankar Edo (Ivica Pucar) i njegova djevojka Tara (Hana Hegedušić), suvremeni „poslovni ljudi“, istovremeno manipulatori i manipulirani.

Dok svećenici, licemjerni i pohotni biskup Koloman kojeg  uvjerljivo prikazuje Stojan Matavulj i njegov podređeni župnik Augustin čiju snishodljivost  precizno i dozirano dočarava Tomislav Krstanović, izgovaraju cijele traktate, vulkanizerska se obitelj razgovara kratkim i jezgrovitim rečenicama. Tenzija između bogobojazne, ali razumne supruge i majke Mile i njezinog ateističkog supruga Pavla nikada ne prelazi u svađu jer iako su njihove replike odraz njihovih svjetonazora, oni su prije svega obitelj, zajednica  koja pokušava preživjeti. Mila je pomirljiva i dobronamjerna, a on je poštenjačina koji u ironiji pokušava naći odušak nevoljama. Njihovi su dijalozi smiješni na razini vica,  svećenički su razgovori komični zbog prenavljanja, bankarov govor sastoji se od gomile nerazumljivih riječi bez značenja, dok je domaćica Zdenka prava predstavnica žilavog puka.

Zamjerke da se tekst ne bavi ozbiljnije načetim problemima, a to su biskupovo zlostavljanje djece koje ostaje nekažnjeno (umjesto da postane kardinal, umirovljuju ga) i bankarske prijetnje deložacijom (jer su zakasnili dva sata s uplatom rate) koje se preinačuju u daljnju otplatu kredita (bez sankcija za banku) tek su ovlašno razmišljanje. Budući da su svi navedeni motivi itekako prisutni, a praksa pokazuje da se ništa od navedenog ne kažnjava, drugačije organiziran tekst bio bi utopija, a ne komedija.

Ljubomir Kerekeš se, u svojoj kako navodi kazališni program 110. premijeri, odlično odupro  potrebi za pretjerivanjem (na što ga je uloga itekako vabila) i odlično je prikazao takozvanog malog čovjeka u borbi protiv sustava. S druge strane, kada se na zidu radionice „prikazao“ lik Gospe, nije mogao odoljeti zovu marketinga, televizije i svjesnog upuštanja u prevaru. Svojim iskrenim zgražanjem i bogobojaznim izrazom lica, odličnu protutežu čini Sunčana Zelenika Konjević jer je  upravo minimalizam grimasa sjajna pozadina njegovoj  naglašenoj aktivnosti. Na tom tragu stišanosti vrlo se dobro uklopio Ognjen Milovanović kao sin Borko, dok je Zdenko Brlek kao njegov djed Ilija uz bok sinu Pavlu. 

Scenograf Miljenko Sekulić nakrcao je pozornicu gumama (što baš nije sasvim logično jer oni su bez posla i jedva životare), a zid Gospina ukazanja natkrio je svodom nalik onima u crkvenoj apsidi. Jako je zabavna sauna (u župnikovoj kući) gdje se kroz zamagljeno staklo naziru zbivanja, budući da u tim krugovima ništa nije „transparentno“. Nepotrebna, ali meni baš jako, jako smiješna scena bila je kada se potpuno odjeven biskupov tajnik u sauni onesvješćuje od vrućine: Mrkša je izveo pravi mali shaw!

Odjeća (Irena Sušac, Petra Dančević Pavičić) vrlo funkcionalno opisuje likove, njihov status i promjene (mada je to zadano u tekstu), a Gospina pojava je puni pogodak. Naime, Mila kao iskrena vjernica osuđuje halabuku oko lažnog prikaza Gospe, pa njoj u posjetu dolazi prava Gospa u liku Beti Lučić. Crnokosa, kakva jedino može biti (kosa joj divno miriše od ozona), debelo odjevena („Gore je takva štenara da ću više izludit. Pogledaj kakve bucke nosim, hulahopke, troje čarapa, a noge su mi vječno sleđene. I to cijele godine. Mislim, strava“), sklona traču – prava naša cura. Zahvaljujući njoj, Mila saznaje gadosti o biskupu i spašava radionicu i kuću (je je  biskup za svoj dom poželio baš to zemljište i potaknuo banku na ovrhu) pa nakon što muškarci odlaze „za poslom“, njih dvije ostaju čavrljati.

Vrlo malo zadirući u tekst drame (izbacila je prvu scenu na groblju i odmah ušla u vulkanizersku radionicu, koja i jest ključno mjesto zbivanja) redateljica Aida Bukvić osigurala je prirodan ritam zbivanja i pretapanje scena bez agresivnih svjetlosnih promjena (Miljenko Bengez). Izvedba nije iznevjerila tekst, glumci nisu iznevjerili publiku, ja se nisam pokajala što sam otišla u Varaždin.