Zahvaljujući programu 10. ljetnih noći Teatra Exit u Muzeju za umjetnost i obrt (27.6.-3.8.2019.) zagrebačka je publika imala prilike vidjeti neke gostujuće predstave koje su svojim angažiranim pristupom (u najboljem smislu te riječi) pokazale kako kazalište mora nešto poručivati, na nešto ukazivati odnosno o nečemu promišljati. Među takve predstave svrstala bih dva splitska gostovanja, predstave izvedene u dvorani F22 (Frankopanska ulica 22) poznatoj kao „druga“ scena zagrebačke Akademije dramske umjetnosti: diplomski rad, monodramu „Domaši“ Ane Marije Veselčić (tekst, režija, gluma) nastalu suradnjom GKL Split i splitske Umjetničke akademije (Igorovu kritiku pročitajte ovdje) i predstavu „Obitelj“ Dennisa Kellya u režiji Ivana Plazibata i izvedbi HNK Split (8.7.2019., premijera 9.3.2019.).
Ivan Plazibat u svojim predstavama, na žestok i izravan način, nastoji predočiti određeni problem i o njemu govoriti (prisjetimo se „Kroćenje goropadnice“ W. Shakespearea na 33. Gavellinim večerima) pa se tako prihvatio propitivanja statusa imigranata i lokalne sredine (izgleda da je to vrlo slično u svim zemljama, pa tako i u nas). U jednom razgovoru prije nekoliko godina, vezanom uz sličnu temu, Plazibat je izjavio kako „imigranti postaju svojevrsna boksačka vreća na kojoj se iskaljuju“, aludirajući na zapadnjake koji se netrpeljivošću i agresijom prema useljenicima (s naglaskom na izgledom i svjetonazorom drugačije) pokušavaju osloboditi „vlastitih strahova, frustracija i gnjeva“ (Plazibat). Predstava „Obitelj“ počinje naoko idilično: mladi bračni par Danny (Goran Marković) i Helen (Ana Marija Veselčić) u svojem skromnom stanu (scena Ozren Bakotić, kostimi Ana Marin) uživaju u druženju koje prekida dolazak njezinog brata Liama (Stipe Radoja). Brat posjeduje ključ njihova stana jer je on njezina „jedina obitelj“. Dramatično je, međutim, što je on izbezumljen i krvav, a njegov opis događaja zbog kojeg je krvav postupno se mijenja: od pružanja pomoći ranjenom čovjeku do ranjavanja nožem „šugavog Arapina“. A ranjenika se valja riješiti… dakako, ne pružanjem bolničke pomoći!
Svojim agresivnim nastupom i ubrzanim isprekidanim govorom Radoja dočarava grubijana kojeg „izazivaju“ svi drugačiji i on iskonski nasilno reagira. Međutim, strašnije od ovog aktivnog nasilja jest ono koje ga podržava, kako to na miran i promišljen način dočarava Goran Marković: njegovi postupci nisu spontani i nagli već izazvani vlastitim probitkom, odnosno zaštitom „obitelji“. Mada različito karakterno i nasljedno strukturirani, obojica se slažu u nužnosti djelovanja pa iako su im, barem u početku, postupci različiti, vrlo brzo se nađu na istoj strani, strani nasilja. Balansirajući između moralnih vrijednosti i agresivnog brata, Ana Marija Veselčić kao Helen mijenja raspoloženje nudeći paletu najrazličitijih pristupa rješenju problema, a atmosferu naglašava dobro osmišljena glazba Damira Šimunovića. I dok mi poneki redateljski zahvati na razini očekivanog nisu nužni, glumačkoj postavi nemam što prigovoriti.
Moj temeljni osjećaj nakon odgledane predstave bila je mučnina spoznajom da su ovakvi slučajevi sastavnica moje sredine (to što ih nisam vidjela na djelu nimalo ne mijenja spoznaju) i da tek poneki „glas vapijućeg u pustinji“ ukazuje na porast negativnih djelovanja oko nas.
Natpis koji prati predstavu „Obitelj“ upozorava da, zbog nasilja i psovki nije za one mlađe od 16 godina. Meni se čini upravo nužnim da se mladi ljudi u kazalištu upoznaju s agresijom sredine u kojoj odrastaju jer kada je sretnu na ulici, bit će prekasno (a vjerojatno im nitko neće objasniti u čemu je „kvaka“).