33. GAVELLINE VEČERI
24.1.2019. 1:39:05h
Možda bi valjalo raspravljati o ukusima?!
Koliko ljudi, toliko ćudi i ukusa, pa ako mi se nešto nije svidjelo na 33. Gavellinim večerima, ipak je dobrodošlo kao informacija. Čak i kada traje predugo!
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Kroćenje goropadnice" / hnk-split.hr

Zagrebački kazališni festival „Gavelline večeri“ utemeljen 1973. trajao je do 1991., da bi se obnovio 2005. kao festival  najboljih hrvatskih dramski predstava prema kriterijima  selektora/ice. Od 2014. postaje festival dramskih predstava iz regije i uz izuzetak te godine (2014.) i ove (2018.) zbiva se u mjesecu listopadu. Nisam saznala razloge za pomak prema kraju godine, ali 33. Gavelline večeri trajale su od 1.-14.12.2018. , a članovi Programskog vijeća (Sonja Kovačić, Hrvoje Klobučar i Boris Svrtan) su, nesumnjivo oduševljeni repertoarom matičnog kazališta, izabrali čak tri predstave (od 11 natjecateljskih) iz DK „Gavella“: „Slikari rudari“, „Kralj Rikard III.“ i „Ponovno ujedinjenje dviju Koreja“. Iz zagrebačkih kazališta došle su  još tri predstave: „Tit Andronik“ ZKM, „Govori glasnije“ SK „Kerempuh“ i „Ciganin, ali najljepši“ HNK, tri su doputovale „s mora“: „Kroćenje goropadnice“ HNK Split (4.12.2018.), „Woyzeck“ HNK Ivana pl. Zajca Rijeka i „Dugo putovanje u noć“ HNK Zadar (12.12.2018.), iz susjedstva dvije takmičarske: „Dantonova smrt“ MGL (Slovenija,8.12.2018.) i „Pet života pretužnog Milutina“ Atelje 212 (Srbija, 10.12.2018.) i jedna izvan konkurencije „Povratak Filipa Latinovicza“ Hrvatsko kazalište Pečuh (Mađarska, 14.12.2018.)

O zagrebačkim i riječkoj već je pisano pa ću se zadržati na gostujućim predstavama, no prije toga evo nagrada (žiri su činili glumica Branka Cvitković, redateljica Marina Pejnović i pisac Dino Pešut): nagrađeni glumci su Rakan Rushaidat za ulogu Arona u predstavi „Tit Andronik“ (ZKM) i Tena Nemet Brankov za nekoliko uloga u predstavi „Ponovno ujedinjenje dviju Koreja“ (DK Gavella), dok su predstava „Kroćenje goropadnice“ i njezin redatelj Ivan Plazibat (HNK Split) dobitnici nagrada za najbolju predstavu i režiji.

Shakespeareova komedija „Kroćenje goropadnice“ (poznata i kao „Ukroćena goropadnica“) govori o dvije sestre, starijoj prgavoj, svojevoljnoj, dapače divljoj Katarini i mlađoj  umiljatoj, ljupkoj Bianci, koje se moraju udavati kronološki, pa otac pokušava naći prosca za Katarinu (uz obilan miraz) kako bi udomio i mlađu. I, za pare, našao se neobuzdani Petruccio koji izgladnjivanjem i sličnim akcijama „kroti“ na prijevaru vjenčanu Katarinu, da bi dobio smjernu suprugu. Ako malo promotrimo Shakespeareove ženske likove, možemo uočiti da im veliki bard uglavnom nije sklon pa je njemu zlostavljanje žene smiješno, kao uostalom i njegovoj publici (godina je 1594., a publika je s ceste).

Svakako da se ovo djelo može postaviti kao komični igrokaz, no redatelj Plazibat, potpomognut dramaturginjom (s pretjeranom adaptacijom Bogdanovićeva prijevoda) Milom Pavićević, prikazuje prilično mučnu sliku zlostavljanja na nekoliko razina: Katarina (Katarina Romac) gnjavi Biancu (Ana Marija Veselčić), Katarinu „obuzdavaju“ petorica muškaraca (Marjan Nejašmić Banić, Luka Čerjan, Nikša Arčanin, Stipe Radoja, Pere Eranović) vežući je, Petruccio (Goran Marković) izgladnjuje Katarinu, a kada joj nasilno zatvara usta, svi odvraćaju pogled itd., itd… no, u završnoj sceni, usprkos monologu prepunom pokornosti, Katarina se prkosno smije! Iako Bianca naoko bolje prolazi, beskrajno je uvredljiva scena cjenkanja prosaca s njezinim ocem (Filip Radoš).

U splitskoj izvedbi razlike u ponašanju sestara nisu tako drastične, mada odjeća (Ana Marin) podvlači njihove razlike, kao i doslovna izoliranost (scenograf Ozren Bakotić) iz muškog svijeta. Scenski pokret (Damir Klemenić) povremeno je suviše agresivan, ali se ne može poreći silna glumačka energija cijelog ansambla kojem još valja dodati Nenada Srdelića i Vicka Bilandžića. Budući da mi je drag princip „manje je više“, ova bi predstava s manje larme i agresije te kraćim trajanjem (dva i pol sata) bila upečatljivija (čini mi se da gomilanjem scena i riječi inteligentno osmišljen otklon od komedije gubi na homogenosti).

Čuveni tekst američkog dramatičara Eugena O'NeillaDugo putovanje u noć“ u režiji Dražena Ferenčine i produkciji zadarskog Hrvatskog narodnog kazališta istinska je glumačka poslastica, što u ovoj izvedbi nije u potpunosti realizirano. Naime, glomazna scenografija (Ljerka Hribar) s dominantnim   ostakljenim prostorom koji nudi pogled na plažu, sputava kretanje glumaca, pa se oni gotovo „provlače“ između pokrajnjih soba u kojima borave sinovi James (Alen Liverić) i Edmund (Ivan Vukelić) i zajedničkog dnevnog boravka gdje se susreću s roditeljima (Jasna Ančić, Davor Jureško), a ulazak služavke (Žana Bumber) je na granici naguravanja s namještajem. Nisam svjesna da bi zadarska pozornica bila tako prostrana, pa ova scenografija, usprkos dekorativnosti, doista ometa kako glumce, tako i gledatelje (jer neprestance čekamo da se tamo nešto dogodi!).

Radi se o četveročlanoj obitelji u kojoj si svi nešto uzajamno  predbacuju i za nešto se sumnjiče, pretjerano piju (otac i stariji sin, obojica imenom James) ili uživaju opijate (majka), dok je mlađi sin labilan (ujedno bolestan od tuberkuloze, tada praktički neizlječive bolesti). Njihovi su životi zatvorene petlje: živeći u prošlosti, iluziji nekog sretnog razdoblja, oni svoje neispunjene želje liječe alkoholom / morfijem, čime doprinose daljnjoj vlastitoj propasti. Iako se njihovi likovi ne razvijaju (radi se o jednom danu u životu obitelji Tyrone), ipak  bi trebalo biti nekih varijacija, čega ima vrlo malo: jedini doista uvjerljiv u kreaciji svojeg lika, starijeg sina je Alen Liverić, povremeno to uspijeva Jurešku kao ocu i Vukeliću kao mlađem sinu, Ančić je bez ikakvih pomaka s nekim čudnim glasovnim iskoracima, dok je Bumber sasvim neuvjerljiva. A i promjene scena su se mogle drugačije riješiti, a ne sirenom za maglu, klavirskom svirkom i zatamnjenjem.

Mestno gledališče ljubljansko (Ljubljansko gradsko kazalište) nije nepoznato zagrebačkoj publici, a zahvaljujući direktorici Barbari Hieng Samobor profiliralo se u vrlo dobro kazalište, pa je tako sa zanimanjem dočekano gostovanje predstave „Dantonova smrtGeorga Büchnera u režiji Aleksandra Popovskog. Scenografija (Nastja Miheljak) i kostimi (Jelena Proković) naoko nude vizualizaciju iz doba Francuske revolucije (1789.-1794.), cvjetnim uzorcima na odjeći i perikama, kako bi krvava sudbina glavnih sudionika, suradnika i protivnika Dantona (Matej Puc) i Robespierrea (Jure Henigman) bila još potresnija. Prema onoj krilatici, da čega nema na televiziji, kao da se i nije zbilo, Popovski prikazuje sudbine revolucionara kroz TV show u kojem voditelje (praktički važniji od gostiju) glume Mirjam Korbar i Milan Štefe. Iako bi taj postupak imao opravdanje kao primjer  sveopće estradizacije, nisam sigurna da je to prikladno čitanje  Büchnerovih  ideja…

Groteska Milene MarkovićPet života pretužnog Milutina“ u režiji Aleksandre Milavić Davies i izvedbi omiljenog beogradskog kazališta „Atelje 212“ bilo je jedna velika zbrčka – niti se zna tko niti zašto… U jednom sam se trenutku uhvatila da mi prestaje biti važno razumijevanje zbivanja i veze među likovima, pa iako prepoznajem neke situacije (prema naznaci u programu, glavni junak putuje kroz vrijeme, mijenjajući kulturno-povijesne kontekste srpske i/ili balkanske povijesti od vremena Turaka do našeg doba) nekako mi je svejedno!

Zadnjeg dana 33. Gavellinih večeri, nakon dodjela nagrada nastupilo je Hrvatsko kazalište Pečuh, kazališna kuća koja samostalno djeluje od 1994. Nakon 2014. preuređuje se i dograđuje  stara zgrada pa je za svečanost otvorenja nove zgrade odabran Krležin roman „Povratak Filipa Latinovicza“ u dramatizaciji i režiji Nine Kleflin. Pečuh je prekrasan grad i njegova arhitektura zadivljuje pa je za vjerovati da su njome inspirirani arhitektonski dijelovi scenografije (Balazs Horesnyi), ali tri velike kulise guše prostor, posebice kada  se u drugom dijelu predstave dopune sobama (samo krevetima, ali ionako je sve pretrpano i bez toga). Krležina rečenica je duga i slojevita pa ju valja pažljivo izgovarati, posebice kada nije pisana za scenu, što glumcima baš nije uvijek polazilo za rukom tj. jezikom. Sama dramatizacija je dosta banalna, događaji se na čudan način slažu, koji puta nije baš sasvim jasno odakle izviru likovi, a prijelazi među scenama najčešće su povezani s pretjeranom glazbom (Neno Belan) i mrakom (pa se čuje i naslućuje naguravanje predmeta i ljudi koji se s njima „bakću“). Ne poznajem veličinu pozornice u Pečuhu, ali kada se vidi da će predmeti „pojesti“ glumce, treba  se nešto reducirati – može lik proći i praznom pozornicom umjesto kroz otvor glomazne arhitekture!

Filipa Latinovicza utjelovio je Matija Kačan, pa iako scenski zgodan, bio je suviše mlak, a kada se uzrujavao, uzrujavao se bez veze. Njegovu majku igrala je Vlasta Ramljak, fatalnu Bobočku Nela Kocsis, Kyrialesa Damir Lončar (sve troje su članovi zagrebačkih kazališta), Ballocsanszkog je  glumio Slaven Vidaković (ravnatelj Hrvatskog kazališta Pečuh), njegovu pokojnu suprugu Monika Berberović, dok su ostale uloge glumili Stipan Đurić, Dejan Fajfer, Gyula Beri, Eva Polgar i četvero mladih ljudi (bez riječi i uglavnom koreografirani pokreti). Scene razuzdane Bobočke (nepotrebno razgolićena Kocsis) kao i njezina smrt (litre crvenila) prilično su izvan duhovnog konteksta cijele predstave, tako da sam ostala malo zatečena….

Koliko ljudi, toliko ćudi i ukusa, pa ako mi  se nešto nije svidjelo, ipak je dobrodošlo kao informacija. Čak i kada traje predugo!

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved