Posegnuti u kazališnom smislu za likom i djelom njemačke umjetnice židovskih korijena Gertrude Valesce Samosch (1892.-1978.) umjetničkog imena Valeska Gert, znači doista zaroniti u ozračje jednog neobičnog vremena i u dubinu jedne čudne karijere. Upravo su to učinili Edvin Liverić (redatelj) i Nika Ivančić (izvođačica) u predstavi „Cabaret Valeska“ krajem siječnja (29./30.) u riječkom Book caffeu Dnevni boravak, a potom u zagrebačkom Vinyl baru 25. i 26.3.2017. (gledala sam drugu izvedbu - završni rad preddiplomskog studija Glume i medija Akademije primjenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci).
Kada je Nika Ivančić, odjevena u jarko narančasti jednodjelni komplet s nakostriješenom crnom perikom sjela na dotrajali naslonjač prekriven „tabletićima“ i započela ispuštati neobične glasove nalik djetetovu plaču, doista sam bila zatečena... A onda je počela priča stare žene koja je poživjela dugo, prošla svašta, upoznala razno-razne ljude, otvarala klubove, borila se za vlastiti osebujni umjetnički izraz, oduševljavala istomišljenike i šokirala publiku; kako je Nika Ivančić duhovito komentirala: „Ako Marinu Abramović (1946.) nazivamo bakom performansa, onda je Valeska Gert zasigurno prabaka!“.
Nika Ivančić vrlo vješto i pomalo šokantno gradi umjetničin lik, ali kako je riječ o ostarjeloj pripovjedačici i njezinim lucidnim, ali rastrganim sjećanjima, nije u svakom trenutku jasno o čemu se radi. No na mojem radnom stolu stoji mali sveznadar i u sklopu njega YouTube čime štošta postaje jasno. Prije svega izgled: Nina Ivančić „skinula“ je frizuru i odjeću, grimase i dostupne dijelove nekih performansa (uz fotografije, postoje i fragmenti izvedbi), popunjavajući na temelju podataka i mašte kompletnu sliku. I zaista pred sobom vidimo osobu slobodnog duha i nepokolebljivu eksperimentatoricu!
Prema podacima saznajemo da je počela učiti glumu 1915., sudjelovala u predstavama ekspresionista i dadaista, u djelima Kokoschke (1918.) i Tollera (1919.), a među njezinim najrevolucionarnijim nastupima bila je predstava „Pauza“ (1920.) u kojoj je Valeska Gert nepomično stajala na pozornici. To je bilo začuđujuće, dok je njezin ples prikaza orgazma (1922.) bio toliko šokantan da je publika pozvala policiju... Voljela je šokirati, voljela je nastupati nudeći neuobičajene pokrete i glasove, bila je uzbudljiva, neshvaćena i nesumnjivo tražena. Porast nacizma tjera je 1933. iz Berlina u London, no uskoro odlazi u Ameriku (1938.) gdje u New Yorku 1941. otvara „Beggar Bar“.
Uz nju se vezuju mnoga, danas itekako poznata imena (za razliku od njenog, praktički zaboravljenog): Julian Beck, Judith Malina, Jackson Pollock, Tennessee Willliams - kao njezini zaposlenici! Nakon rata vraća se doma i nakon godinu dana (1948.) u Berlinu otvara cabaret „Hexenkueche“ (Vještičja kuhinja) i na otoku Sylt „Ziegenstahl“- jedan zimski, drugi ljetni prostor, kako objašnjava Nina – Valeska. Osim plesnih i kabaretskih nastupa, Valeska Gert je glumila u nijemim i zvučnim filmovima (primjerice Fellinijevom „Giulietta i duhovi“, 1965.) , a nastup u Herzogovom filmu „Nosferatu“ prekinula je njezina smrt. Da negdje u arhivima kazališne povijesti živi sjećanje na ovu neobičnu, interdisciplinarnu umjetnicu dokazuje i izložba pod nazivom „Pause“ postavljena 2010. u berlinskom Muzeju suvremene umjetnosti Hamburger Bahnhof.
No, vratimo se mi „našoj“ verziji sjećanja na Valesku Gert. Nika Ivančić je na vrlo dosljedan način izgradila lik ove dinamične i nekonvencionalne žene kojoj nikakav podstrek za vlastito izražavanje nije bio stran ili nepriličan. Živjela je svoju umjetnost bez ostataka i sljedila je svoj unutarnji glas. Kada Nika odjednom skoči na šank ili počne ispuštati neartikulirane glasove, to jednako može danas zapanjiti njezine gledatelje kao što se prije stotinjak godina dogodilo Valeskinoj publici. Kraj predstave je istovremeno poetičan i tužan - na naslonu naslonjača ostaje samo projekcija lica, samo sjena koja priječi zaborav na inovatoricu, čija je hrabrost izražavanja nadahnula mnoge koji su možda htjeli, ali nekako nisu smjeli!