Britanski glumac, redatelj i pisac Steven Berkoff (1937.) svoju „dramu o tjeskobi“ (1986.) naslovio je riječju kvetch (na jidišu: stalno se žaliti, kukati ili prigovarati) koja se može prevesti (prijevod Darija Udovičić) različitim izrazima, ovisno o povodu i pristupu, i zato je ostala u izvornoj verziji pa glumci likovima mogu pridružiti svako od značenja. Budući da se radi o zvučnoj riječi koju se teško zaboravlja, odmah mi je „zazvonila“ poznato i doista, redatelj Dražen Ferenčina je spomenuto djelo postavio u koprodukciji DK „Gavella“ i Kazališta Virovitica (2006., igrala je do 2014.) i iz podjele vidim da su likovi zadržali izvorna imena dok su u Exitovoj predstavi muška imena „pohrvaćena“ pa je Frank Franjo, Hal – Adi, a George – Jura (Frankova supruga je ostala Donna, a Donnina majka je i dalje punica).

 Vječno tjeskobni prodavač tekstila Franjo (Ivan Simon) poziva nedavno rastavljenog kolegu Adija (Vedran Komerički) k sebi na večeru kako bi proveli ugodnu večer, iako unaprijed strepi od reakcije svoje stalno nezadovoljne supruge (Erna Rudnički) i ponašanja njene naporne majke (Slavica Knežević) koja pati od probavnih tegoba. Nakon što se svaki lik publici izjada zbog „teškog“ života (svi su nezadovoljni, ljuti ili očajni), počinju frustracije zbog donesenih odluka: Franjo se kaje zbog poziva, ali ne zna kako ga opozvati, Adi ne zna kako odbiti poziv, a najradije bi otišao doma, Donna se boji da će večera biti loše pripremljena, a njena gnjavatorska mama se u sve upliće. Nakon „prebrođene“ večere,četvorka  se nastavlja družiti sjedeći za stolom (scenografija Matko Raguž, kostimografija Marita Ćopo, glazba Marijan Mirković) i na vidjelo izlaze strahovi i nedoumice svakog lika: što ispričati o usamljeničkim večerima nakon razvoda i praviti se da je sve u redu (Adi), kako savladati nevoljkost zbog dosadnog života s jezičavom ženom i njenom majkom koja stalno podriguje i pokušati  zabavno ispričati vic (Franjo), gdje naći malo nježnosti i biti dobra domaćica (Donna) ili kako zanemariti osjećaj da si suvišan (punica).

U tekstu se stalno izmjenjuju unutarnji i glasno izgovoreni (namijenjeni drugima) monolozi što se raspoznaje zahvaljujući svjetlu (dizajner svjetla Marino Frankola) i pokretu: dok svjetlost obasjava lik čiji unutarnji monolog slušamo, ostali su likovi zaustavljeni u pokretu u kojem su se zatekli na početku monologa. Dakako, ono što zadržavamo za sebe znatno je opakije i iskrenije od onog izrečenog jer nas koče usađeni mehanizmi, ponekada zvani pristojnost, ali se češće radi o strahu od negativnih posljedica. Većini je ljudi lakše podnositi neželjeni život nego se izložiti društvenoj osudi (Berkoff se zadržao na intimi bez terora „društvenih mreža“) i Franjo se istinski prestraši svojih maštarija o Adiju…. Međutim, Donna se upustila u aferu s Franjinim (rastavljenim) dostavljačem tekstila Jurom (Hrvoje Barišić) jer je željna pažnje pa je „odlučila poslati osjećaj krivnje u…..“ (kako je to rekla Franji). Zgrožen suprugovom nevjerom, Franjo odlazi Adiju gdje mu se ostvaruju sanje i oni odlučuju zajedno živjeti (što je za Franju novi izvor briga i straha; tim više što Adi ima mačku, a Franjo je alergičan na mačje dlake!).

„Potraži smiješno u svemu i naći ćeš“, glasi jedna mudra (i dalje ne znam čija) uzrečica i doista, komika relativizira čak i najgore situacije (ako joj dozvolimo zbog uzvišenosti koju sobom nosi tragedija) pa kada netko ispiše opako duhovite rečenice kako bi dočarao nečije trajno nezadovoljstvo, strah i tjeskobu, onda to djeluje nekorektno i bezobrazno, ali moglo bi biti i ljekovito…. Naravno da nije ista vizura kada gledamo sebe i onog do sebe, ali ako se maknemo od neprekidno vječnog „ja, pa ja“, možda uspijemo vidjeti ono što bi trebalo.

Razmišljajući o ponuđenim prijevodima riječi „kvetch“, nisam našla izraz „kvocanje“, a mislim da je to najbliže onome što rade naši likovi: čak i kada djeluje da bi se sve moglo dobro posložiti, njima se čini da će nešto „izaći na zlo“. U tome mi se najuvjerljivijim čini Ivan Simon, glumac koji me uvijek razgali svojim pristupom bez obzira o kakvoj se ulozi radi: u ovom je slučaju njegov zabrinut izraz lica, koji se ne opušta ni na tren jer će se (sigurno) dogoditi nešto grozno, meni toliko komičan da ga doživljavam kao glasnika svih zabrinutih ljudi: ukoliko se ništa strašno ne dogodi, propao je dan. Naravno, Simon opću grozu svodi na svog Franju to jest pars pro toto i zato nam je to smiješno – nismo svjesni da se, ukoliko ne pripazimo, lako možemo naći na njegovom mjestu. Drugi upečatljiv lik je stara gospođa koja se, što je očito privilegija koju donose godine, više ne opterećuje propisanim ponašanjem, nego se podrigne ili prdne kada je to nužno („dinar manje doktoru“) što Slavica Knežević delikatno i izravno utjelovljuje – zna ona kako treba i što je pristojno, ali to njoj više nije važno (napisao je Pavličić da starost počinje kada prdneš na ulici, a da se nisi osvrnuo da provjeriš ide li netko iza tebe!). Suzdržanošću koja se pomalo preobražava u aktivnost, svoj ravnopravni doprinos jamranju su dali Komerički, Barišić i Rudnički i u drugom djelu izvedbe su praktički preuzeli predvodničku palicu.

Razlika između predstave Kvetch onomad i ove sada jest u organizaciji koja razlikuje institucionalnu i nezavisnu kazališnu scenu koja se, između ostalog, očituje i u okupljanju glumaca, ali mislim da je ova predstava vrijedna da se zbog nje propusti neki drugi angažman (lako je tuđim…) jer je zaista šarmantna, pametna i dobro odigrana.