Jesu li današnji srednjoškolci stvarno nedorasli zadacima koje im nameće škola? Jesu li komotniji i ležerniji od onih nekada? Ili im je tehnologija doista uništila koncentraciju i interes za sve što ih ne zabavlja? I treba li im podilaziti prepričavanjem sadržaja knjiga koje bi trebali pročitati? Ili tumačiti razumljive pojmove samo zato jer se njima „ne da“? Dakako, još uvijek ima onih kojima nije potrebno „stavljati žlicu u usta“, ali oni nisu baš popularni, a biti nepopularan u današnje je vrijeme ravno herezi. Sve mi je to palo na pamet dok sam s nekoliko maturalnih razreda čekala u Kazinskoj dvorani SNG Maribor početak čitalačkog uprizorenja (čitali su glumci Minca Lorenci i Kristijan Ostanek) nazvanog Na klancu nekada i danas koje je osmislila dramaturginja Tanja Lužar uspoređujući romane Na klancu Ivana Cankara (1876.- 1918.) i Na Klancu Tine Vrščaj (1987.) kroz analizu i interpretaciju, budući da su ta djela središnja tema maturalnog eseja u 2026. (23.12.2025.).
Doista je pohvalno da se kazalište uključilo u obrazovni sustav jer su glumci artikulirano i vrlo predano uspoređivali romane od sadržaja, likova, stila i jezika do završne poruke autora, ali koliko god mi se realizacija svidjela (slično rade na HRT HR), toliko se pitam, hoće li ti mladi ljudi ikada pročitati te romane ili će svojoj „pametnici“ podastrijeti podatke pa neka za njih ona „skalupi“ nekakvu priču. Nadam se da ovo „čitalačko uprizorenje“ neće imati učinak loše bačenog bumeranga! Nastavak jutra provela sam u kazališnoj dvorani u kojoj se izvode dramske predstave (Dvorana Frana Žižka) gdje je na programu bila bajka Andreja Rozmana Roze Janko i Metka (Ivica i Marica) u režiji Roberta Waltla i koprodukciji SNG Maribor i Mini teatra Ljubljana. Autorstvo poznate bajke nije pripisano braći Grimm, nego svestranom slovenskom autoru Rozmanu jer je on dramaturški prepričao sadržaj (bez osjetne promjene) smjestivši ga u podalpsko područje (scenografkinja Sanja Jurca Avci, dizajn svjetla Tomaž Bezjak) čijem su ozračju doprinijeli kostimi asocirajući na nošnju (kostimografkinja Ana Savić Gecan) te glazba, pjevanje i ples u tradicionalnom slogu (skladatelj Slavko Avsenik mlađi). Uvijek se divim slovenskim kazalištima kako bdiju nad svojim programima: predstava Janko i Metka nastala je 2004., do nove je glumačke podjele došlo 2010., a predstava sa sadašnjom podjelom obnovljena je u studenom 2024..
Životima Janka (Petja Labović) i Metke (Gaja Filač) dominira glad jer je obitelj jako siromašna, a zločesta maćeha (Mojca Simonič) ih ne voli („Mularija žre, žre“) i smišlja način kako da ih odvede duboko u šumi i tamo ostavi. Otac (Gorazd Žilavec) je slabić i povlađuje ženinim željama pa se sve četvero upute po gljive. No, Janko je prisluškivao pa je znao da ih planiraju ostaviti u šumi i putem je bacao kamenčiće da se znaju vratiti kući (ta je gesta postala alegorija u svakodnevnom govoru). Okretanjem visokih oslikanih postamenata scena se uspijeva lako promijeniti pa se na pozornici izmjenjuju siromašna koliba (sa slikovitom zajedničkom posteljom), šuma i kasnije kućica od medenjaka. Drugi put je maćeha bila uspješnija jer je Janko imao samo krušne mrvice (da bi ih prosuo, ostao je gladan) koje su, sjećamo se svi, pojele ptice pa su brat i sestra zalutali u šumi. Drugo su jutro našli kućicu od medenjaka (prekrivenu licitarskim srcima) i taman kada su se „obrušili“ na nju, pojavila se Žeralda (Mirjana Šajinović) koja toliko voli djecu da ih od dragosti namjerava pojesti (ona je vještica, a svi od djetinjstva znamo da one vole jesti djecu): Janka zatvori u kavez i tovi ga, a Metku tjera da radi po kući. Iako Janko pruža umjesto prsta grančicu pa djeluje mršavo, Žeralda ga odlučuje pojesti i šalje Metku da provjeri temperaturu peći. No, ova se učinila nevještom i kada se vještica nagnula da pogleda u peć, Metka ju je gurnula u nju. Metka oslobađa Janka i oni odlaze kući (uvijek sam se pitala kako su sada znali kojim putem?!) gdje su našli žalosnog tatu (iskazano u neizmjerno dugačkom pjevanju) jer mu je umrla (zla) žena i zato što je ostavio svoju djecu u šumi.
Iako Rozman slijedi poznati bajkoviti sadržaj, zbog odličnih stihova, sugestivne glazbe, vizualnog okruženja i usredotočenih glumaca, predstava djeluje kao da se zbiva u susjedstvu (i tamo uvijek postoji neka sjedokosa zla gospođa koja gnjavi) i ta prepoznatljivost možda utječe da predstava ima tako dugi život (svaki put uz novu podjelu uloga; kao što se, nekadašnja Metka prometnula u sadašnju Žeraldu!).