Sve češće mislim da „paralelni svjetovi“ nisu tvorevina pisaca  naučno-fantastičnih pripovjedaka već naša, po svemu sudeći nedovoljno osviještena stvarnost jer netom što su zajapureni prosvjedi „ukorili“ neki umjetnički program, zadovoljni pljesak je pozdravio sličnu priredbu. Ukratko: kako kada i kako gdje… U zagrebačkom Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ nerijetko gostuju predstave iz beogradskih kazališta, a puna dvorana na obje izvedbe u istoj večeri prilično su jasna poruka o predstavi Privatna proslava Maje Todorović u režiji Vladimira Aleksića i produkciji Bitef teatra (3.12.2025.).

Pozornicom dominira svečano ukrašen stol u elegantnom restoranu (scenografkinje Dragana Milićević, Ivana Plavec) i jedini gost je muškarac koji se nervozno vrzma uokolo, pijucka piće koje si stalno dotače i mobitelom snima okolni ambijent, pitajući se zašto još nema Miloša koji ga je pozvao u restoran (kako otkriva u razgovoru preko mobitela). Ubrzo pristižu još dvojica i nakon što su se upoznali (arhitekt Pavle – Vladimir Aleksić, bogatašev sin Vojislav – Nikola Rakočević i nekadašnji nogometaš Branko koji je sada u poslu presađivanja kose – Uroš Jakovljević) otkrivaju da su došli jer ih je pozvao Miloš, odvjetnik koji je vodio njihove razvode. I dalje ne vide povod okupljanju dok ne počnu redom pristizati žene (arhitektica Biljana - Milena Vasić, bogata kućanica Ines – Tijana Marković, pjevačica Lejla – Jelisaveta Orašanin), njihove bivše supruge.

Duhovite replike koje graniče sa svađom i „prepucavanja“ u kojima se prepoznaje bliskost nekadašnjih parova čine sadržaj ove „romantične komedije“, ali priča seže malo dublje: svi oni su dobrostojeći ljudi srednjih godina koji se nisu jednog dana posvađali i razveli, nego je do razlaza došlo zbog dugotrajnog nezadovoljstva potaknutog nebrigom za želje onog drugog a sve zbog toga što su prestali iskreno razgovarati. Na primjer, Pavle i Biljana postali su poslovni konkurenti i kako je ona bivala uspješnija, tako je u njemu raslo nezadovoljstvo pa je netrpeljivost dovela do razvoda. Vladimir Aleksić daje Pavlu sve odlike uspješnog poslovnog čovjeka, iako se naslućuje da ga nešto „grize“ i on odlično iskazuje tu ambivalentnost. Milena Vasić prikazuje njegovu bivšu, sada izrazito uspješnu suprugu, kroz nervozne pokrete i govor protkan obiljem engleskih izraza koji zapravo prikrivaju strah od slobodnog vremena (nerad je slabost!). Umjesto da surađuju, oni su se sukobili i očiglednu prednost (ista profesija) pretvorili u krah.

Dok Nikola Rakočević ležernim ponašanjem i samoironijom oblikuje svojeg, u suštini, simpatičnog neradnika, njegovu bivšu (od njega dva puta razvedenu) suprugu Ines, Tijana Marković prikazuje kao ženu vezanu uz popularne trendove (od mode i prehrane do odgoja djece) opsesivno ovisnu o   svakodnevnom rasporedu. Popularan i još uvijek (kriomice) zaljubljeni par čine estradne zvijezde, nogometaš i pjevačica, pa se Uroš Jakovljević i Jelisaveta Orašanin ponašaju kao da su „iz drugog svijeta“, a njihov razlaz se temelji na različitim željama– o kojima nikada nisu ozbiljno razgovarali.

 Važnu ulogu u stvaranju likova imali su kostimi (kostimograf glumaca Boško Jakovljević, kostimografkinja glumica Marija Tarlać) pa nogometaš nosi svilenu ljubičastu košulju i kožnato odijelo, pjevačica haljinu prikladnu za scenu, Ines je otmjena, a Vojislav nemaran, dok su arhitekti elegantni (scenski pokret Damjan Kecojević, izbor glazbe Jelena Milašinović).

Osim duhovitog teksta (ne mogu odoljeti sljedećem dijalogu: „Ima li netko u sretnom braku?“/ „Da, ima, dvije pande u berlinskom Zoološkom vrtu.“/ „Ali pande ne znaju da su u braku“), glavni adut ove predstave su glumci koji vrckavo i pametno  vode  prema zaključku da bez komunikacije nema ni ljubavi (takva je u konačnici sudbina njihovih parova).