Festivali ili premijere najčešći su razlozi za odlazak u kazalište u nekoj drugoj sredini, ali u takvim je prigodama praktički nemoguće vidjeti bilo što iz redovnog repertoara. Krajem 2025. boravila sam u Mariboru pa sam otišla na komornu podrumsku scenu, Mali oder SNG u Mariboru, gdje su igrala dva autorska projekta: Odakle si djevojko? (Od kod, dekle, si ti doma) glazbenice i glumice Lee Mihevc nastao u suradnji AGRFT i CD Ljubljana (22.12.) i treći dio Kabareta pri Bijelom zecu“ naslovljen Lav iz in di er s oznakom „intimne auto-fikcijske ispovijedi o ljubavi“ glumaca Matevža Bibera, Nejca Ropreta i Matije Stipaniča (23.12.2025.).
Malenu pozornicu sa stražnje strane zatvara zrcalna ploha pa se gledatelji odražavaju u njoj i stvara se dojam da „okružuju“ klavir koji se koči nasred pozornice. Ubrzo dolazi bosonoga, vrlo lijepa mlada žena odjevena u bliješteću haljinu, sjeda za klavir i počinje pjevati. Lea Mihevc je često davala intervjue iz kojih se moglo vidjeti da se predstava temelji na autobiografiji i da je glavna tema traganje za pripadnošću (pet godina je živjela u New Yorku gdje je radila kao manekenka i studirala glumu, a onda se odlučila vratiti u Sloveniju), pri čemu nakon svake zanimljive i živopisne epizode ispričane na slovenskom otpjeva „odgovarajuću“ pjesmu na engleskom (sve do samog kraja). Lea Mihevc ima lijep glas i bez muke prelazi iz jednog glazbenog žanra u drugi, njezino pripovijedanje je izražajno, ona je lijepa i posjeduje scenski šarm , pa je njezin nastup u svakom trenu pružao istinski užitak. Ono što je meni počelo vremenom smetati bilo je proizvoljno redanje epizoda i nedovršeno pričanje priča (dramaturg Nik Žnidaršič) jer se i kod „pravih“ koncerata (a predstava je na tom tragu) može pratiti neka „crvena nit“.
Autobiografije (ili fingirane biografije) i glazba su važne i u predstavi trojice glumaca rođenih neposredno nakon 1980. (milenijalci), no jednako je važan i humor (dramaturginja i autorica scenske adaptacije Maja Borin u programskoj knjižici piše: „Lav iz in di er je nježna satira o ljudskoj prirodi, puna šaljivih zavrzlama, samoironije i sjećanja na vlastite nespretnosti u različitim vremenskim razdobljima“) što se vidi i u naslovu (jer su,kako kažu, glumci rođeni u državi u kojoj je bilo pravilo „piši kao što govoriš“; no oni su u Jugoslaviji bili dječačići, pa ne znaju da se to koristilo u srpskom jeziku zbog ćirilice, dok tako nije bilo u, njima najbližoj, republici …). Predstava počinje temperamentnim nastupom Matevža Bibera, Nejca Ropreta i Matije Stipaniča uz naslovnu pjesmu (koreografkinja Cleopatra Purice, kostimografkinja Suzana Rengeo) u prostoru ispunjenom predmetima koji postupno pokazuju razloge svog bivanja (scenograf Matic Gselman, dizajn svjetla Tomaž Bezjak) i počinju zabavni prikazi omiljene teme, a to je ljubav. No, ne obrađuju oni samo ljubav prema djevojčicama, neuspješna zaljubljivanja, spolne nevolje i pornografiju, već i druge „nesretne ljubavi“ kao onu prema glazbi (harmonika se pokazala lošim odabirom jer djevojke vole gitariste) ili sportu (prenizak za košarku). Ali ima i ljubavi koju su spoznali kada su odrasli: prema djeci (neobično nježan Ropretov monolog), malom psiću ili Biberovo sjećanje na preminulu sestru Mancu (svima je pomagala i zato je naziva „otvaračem za konzerve“). Budući da je veliki dio predstave vezan uz muško-ženske odnose, moglo se očekivati da će se njima trojici „omaknuti“ neki prostakluk, ali škakljive su teme prikazivali tako duhovito (onaniju pjenom za brijanje) da je smijeh prevladavao, a da ipak ništa nije postalo „njonjavo“ (recimo duhovito Stipaničevo svlačenje).
Neučinkovito je prepričavati glazbene i kabaretske predstave, pa ću samo zaključiti da sam se obje večeri dobro zabavljala, a manjkavosti možda valja pripisati „očima promatrača“.