Subotnju sam večer provela uz autorski projekt Sretni smo, dakle jesmo Marte Bolfan Ugljen, Gorana Guksića, Sanje Hrenar, Tamare Kučinović, Zrinke Kušević i Melisse Prebeg- Puškarić u koprodukciji UO LUIKA i UO Arterija (Centar kulture Ribnjak, 29.11. 2025.), a već u jutro sam otišla na predstavu Tour de monde ili zašto putovati svijetom Ive Peter-Dragan (koncept, izvedba i režija; mentor Avner Eisenberg ) u produkciji Triko Cirkus Teatra (Studio, 30.11.) i iako su se predstave razlikovale i po temama i po dobi ciljane publike, povezivala ih je namjera da ozbiljnu temu prikažu na zabavan način.
Prva predstava se bavi istraživanjem pojma sreće, odnosno što ona nekome znači i kako je tko doživljava, pa je autorski tim o toj važnoj, iako donekle apstraktnoj temi, ispitivao tinejdžere (10) i umirovljenike (18). Ispitivanja su rezultirala „receptima za sreću“ (odgovore mladih karakterizirali su, kako napominju istraživači, lucidnost, humor i „filozofska“ dubina, a starijih nepretencioznost, iskrenost i jednostavnost) koji čine poticaj za predstavu (glazba Matija Antolić) čiji se naslov referira na Descartesovu sentencu „Cogito ergo sum“. Protagonistice u početku leže na pozornici u naglašeno neudobnim položajima (uz položene stolice) i nezadovoljno mrmljaju, ali kada ustanu, one (pretpostavljam) spoznaju da „sreća su male sitnice koje podcjenjujemo“.
Struktura predstave cijelo vrijeme ostaje ista: na konopcu su obješene cedulje s „izjavama o sreći“ i nakon što ih pročitaju, glumice ih ilustriraju. Pročitavši „Sreća je pričanje viceva u dobrom društvu“ one prepričaju viceve uživajući u zajedničkom smijehu, objava „Sreća je miris kave“ potiče ispijanje kave, „Sreća je miris čistoće“ dovodi do pranja poda, dok je objavu „Sreća je grčki jogurt“ i varijantu kineske poslovice o duljini trajanja sreće vrlo uvjerljivo prikazala Sanja Hrenar (fascinira njena ozbiljnost i predanost svakoj akciji). Ipak je najduhovitija bila epizoda s piljenjem daske („Treba raditi, samo raditi“) u kojoj je Tamara Kučinović pokazala da je izuzetna glumica. Većina „recepata o sreći“ bila je samo pročitana i zbilja bi me zanimalo tko je zapisao „Sretan sam kad u kafiću uzmem dva šećera jer je besplatno i nije krađa.“ Svatko ima pravo na svoju interpretaciju neke teme, no meni se čini da je ova predstava nedovoljno profilirana, usprkos vještim protagonisticama i njihovoj izvedbenoj duhovitosti. Ali za to također imamo „recept“: „Ne treba inzistirati, ako je – je, ako nije – nije. To je ključ sreće“.
„Tamo gdje si gost / tim jezikom pozdravi / i primit će te kao dragog gosta“ pjeva Iva Peter-Dragan (glazba Josip Mimica, autor songa Karlo Nikolić) odjevena kao starinski istraživač (kostimi Jasna Prpić, scena Zdravko Romanić, izrada lutke Petra Peškir Harča, ton i svjetlo Ana Milić Štrkalj) i pri tome na globusu pokazuje zemlje na čijim jezicima pozdravlja. Njena putovanja od kontinenta do kontinenta ilustriraju promjene svjetla (ujedno asocijacija na različita klimatska obilježja), papirnati kineski zmaj, lutka pingvina, palmine grane i izbacivanje pijeska iz tenisica. Iako je sama izvođačica, bila vrlo šarmantna, zbog labave dramaturgije priča je malo koga uvjerila u ljepotu putovanja.