Glumačka družina Histrion nastoji razgaliti svoju publiku pa su u takvom ozračju festivali „Gumbekovi dani“ i „Bobijevi dani“ posvećeni „pravim histrionima“ (po Zlatku Vitezu), glumcima Mladenu Crnobrnji Gumbeku  (1939.-2000.) i Josipu Bobiju Marottiju (1922.-2011.). 14. Bobijevi dani smijeha – festival komedija u zagrebačkom Centru za kulturu „Histrionski dom“ (6. - 29. 11. 2025.) počeli su predstavom Muke po Iveku u režiji Ivana-Gorana Viteza kojom je proteklog ljeta obilježeno 40. Zagrebačko histrionsko ljeto: radi se o hitu Raya Cooneya Run for Your Wife (1983.) koju je Nino Škrabe adaptirao za zagrebačke prilike i koji je nakon ljetnih izvedbi u parku na Opatovini  nastavio igrati u Centra za kulturu Histrionski dom.

Ovu je komediju pod nazivom Kidaj od svoje žene preveo i režirao svestrani Vladimir Gerić (1928.-2024.) u zagrebačkom kazalištu „Komedija“(1990.), a ulogu taksista-bigamista Johna Smitha glumio je Otokar Levaj. Komediju je 2005. za Gradsko kazalište Jastrebarsko „tekstualno i glazbeno prilagodio“ Nino Škrabe smjestivši radnju u Zagreb (četvrti Trnje i Trešnjevka),  lokalizirajući  imena likova (taksist se zove Ivan Kovač, a dvije zakonite supruge su Dalmatinka Marija Kovač i Zagrepčanka Barbara Kovač). Za „histrionske“ potrebe Škrabe je preuredio tekst (također ga je osuvremenio) pa je Ivan Kovač (Andrej Kopčok) sada vozač Ubera, sa suprugom  Marijom (Irena Tereza Prpić) stanuju u četvrti Vrbani a s drugom suprugom Barbarom (Vini Jurčić) u četvrti Vrbik, inspektorica Sunčana Turek (Nancy Abdel Sakhi) ima izrazitije policijske manire, dok su nova imena (i odlike) dobili susjed (Vrbani) Stanko Teletić (Kristijan Petelin), viši inspektor Fabijan Kolumbić, pandan inspektoru Columbu (Dean Krivačić) i susjed s gornjeg kata (Vrbik) modni dizajner Francesco Bobbico (Jan Kovačić).

Priča je poznata: Ivan Kovač je pomno razradio (u maloj tekici) raspored vožnji i boravaka sa svojim suprugama, ali zbog prometne nesreće (vezane uz robotaxi) završava u bolnici i tamo se otkriva da ima dvije adrese. Od tog trenutka sve se počelo komplicirati jer je Kovač zamotane glave prispio u stan u kojem u tom trenutku nije trebao biti i počinje zbrka koju potiču neočekivani telefonski pozivi, Stankova objašnjenja, policijski službenici koji pokušavaju rasvijetliti situaciju i nevjerojatne zamjene identiteta. Onemoćao od „muljanja“ i pritisnut dokazima, Ivek rješenje vidi u priznanju stvarnog stanja. Posljedice su očekivane i neobične: Iveka se uhapsilo, ali ne zbog dvoženstva, nego radi „državnog terorizma“ (jer je udario u robotaxi, a to je državno vlasništvo): iako je predstava preduga za ponuđenu priču, neke od verbalnih intervencija i glumačkih zahvata su doista vrlo duhoviti.

Scenograf Enes Hodžić Arči oformio je na pozornici dva stana i dok je Marijin sav u bijelom („Hajdukova“ boja), Barbarin je u plavom („Dinamova“ boja), čime je na najjednostavniji način predočen identitet dviju supruga. Kostimograf Josip Đerek pomoću odjeće je karakterizirao lik pa Kolumbić nosi šlampavi baloner, inspektorica Turek uštogljenu uniformu, Bobbico ekstravagantnu haljinu, supruge se odijevaju prema prigodi, a Ivan i Stanko su u neprilikama pa im je odjeća „zadnja briga“. Kopčok i Petelin odlično funkcioniraju svaki za sebe i još bolje kao par: bez velikih gesti i bez pretjerivanja glume baš onako kako treba da im vjerujemo (čak i kada pričaju nevjerojatne dogodovštine). Ne znam zbog čega su obje supruge stalno bile u „povišenom“ raspoloženju jer se onda logično pitam što je Iveka nagnalo da se upušta s njima u trajnu i ozbiljnu vezu. Komično je poigravanje sa Stankovim prezimenom (Teletić) kao i „sukob“  njegove mirnoće i agresije Sunčane Turek, a Krivačićeva „inkarnacija“ inspektora Columba je izuzetno duhovita (šteta da nije ostalo na tome). Budući da je priča fokusirana na Ivekove nevolje, moglo se (kada se već diralo u tekst) skratiti neke dijelove poput onih vezanih uz Bobbicove dolaske (nismo li već prerasli cerekanje na račun drugačije orijentiranih osoba?!) jer se pri gomilanju istovjetnih epizoda umanjuje sveukupni učinak (dokazano je - „manje je više“).

Usprkos primjedbama (Jago: „Jer ništa nisam ako kudit ne smijem“) predstava „Muke po Iveku“ je zgodna i zabavna i dva bi joj sata bila prava mjera.