Navikli smo da u folklornim i baletnim izvedbama nastupaju  dotjerane plesačice sa stalnim smiješkom na usnama i uopće se ne pitamo koliko truda i vježbanja stoji iza besprijekorne izvedbe? U pokusnim dvoranama ostaju „znoj, krv i suze“, a o hitrim presvlačenjima i kozmetičkim zahvatima „svjedoče“ garderobe, jer kada se jednom stupi pod reflektore, ništa se više ne može popraviti (publici nevidljiva greška, plesačici je „trn u peti“).  Želeći publici pokazati tu drugu, manje poznatu  stranu scenskih nastupa svojih članica, Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO s malezijsko-australskom je kazališnom družinom TerryandTheCuz  ostvario multimedijalnu predstavu „Dva lica“ u režiji Govina Rubena / suredatelj Vid Adam Hribar (Zagrebačko kazalište mladih, 29.6.2025.). 

Struktura predstave (dramaturg Luka Galešić) jednostavna je, ali efikasna i sastoji se od razgovora u garderobi temeljenih na „više od 120 sati intervjua sa članovima ansambla LADO“ (scenski pokret Danielle Micich, zvuk Michael Toisuta) i hologramskih snimaka scenskih nastupa (video Solomon Thomas, tehnički dizajn Abdul Shakir). Ozračje, dinamika i energija u scenama druženja dramskih protagonistica i prikazu nastupa na trodimenzionalnim slikama (ponekad se protagonistice „uključe“ u izvedbu na snimci) uvjerljivo  pokazuju kontrast između krhkosti njihovih bića i perfekcije njihovih nastupa. Poput svih iskrenih priča, i ova je vrlo jednostavna: prvakinja ansambla LADO (Dijana Banek) se ispred ogledala priprema za nastup (na projekcijama iznad nje vide se detalji lica) i kada u garderobu stigne mlada članica (Tea Stanišak), usplahirena zbog greške koju je napravila za vrijeme plesa, prvakinja je kori (tako saznajemo da je te večeri njen zadnji nastup). Njihovi razgovori u garderobi pokazuju razlike u pristupu poslu: dok prvakinja veliča rad i zanemaruje čak i svoj privatni život (sama priznaje da nije bila „dobra mama“), njena mlada kolegica smatra da se uz rad treba i zabavljati; dok iskusna, ali i pomalo ogorčena prvakinja smatra da postoje pravila koja se ne smiju kršiti (nikada jesti prije koncerta), mlada svoj odabir (potpisala je ugovor na pet godina) gleda sa zanosom, ali i sa strahom – voli pjevati i plesti, ali što ako joj prisjedne. 

Dijana Banek i Tea Stanišak vrsne su plesačice i pjevačice (pokazale su to „istjeravši“ hologramske kolegice iz glazbenih scena), ali im je i dramski nastup izuzetno uspio, što pripisujem ne samo njihovoj darovitosti, nego uživljenosti u likove koji su bliski  njihovim karakterima i pozicijama u ansamblu. Osim stalnog i upornog vježbanja, upravo pripreme za nastup, od šminkanja i stavljanja šiški (nikada ne bih pomislila da one postoje kao samostalni dio frizure) do oblačenja mnogobrojnih suknji i točnog rasporeda svih odjevnih dodataka i ukrasa (što se u stvarnim uvjetima mora puno brže obavljati), posredno ali učinkovito pokazuju uvjete u kojima žive članice ansambla: sve je podvrgnuto zajedničkoj misiji, sve je pod tenzijom i svaka greška se čini teškom poput mlinskog kamena (kada smo već u domeni folklora).

Prije svake scene ispisane su glazbene odlike i lokacija pojedine pjesme ili plesa, pa ova predstava ne prikazuje samo sudbine članica ansambla, nego prolazi kroz dio repertoara Ansambla LADO uz nenametljivu poduku. Kada su se, nakon brojnih razgovora, njih dvije složile oko ključnih stvari i zdušno nazdravile rakijom – prošlosti jedne („Zglobovi škripe ali još bih htjela…“) i budućnosti druge – bio je to idealan kraj predstave. Dakako, to je moje mišljenje jer je predstava potrajala još jednu epizodu naslovljenu „Poslije zabave“ u kojoj je umirovljena članica ansambla Jadranka Gračanin rekapitulirala veliki dio do tada rečenog (potvrđujući usput moju uvodnu opasku – „Ladarice se nikada ne prestaju smiješiti“) što je bilo dirljivo, ali izvan funkciji predstave.