Uvijek se divim žilavosti zagrebačke kazališne nezavisne scene i zato nastojim pogledati što više dramskih i plesnih izvedbi pa zato zalazim u razvikane klubove kada su formalno zatvoreni, u „zabačene“ centre za kulturu ili u „zaturene“ stambene prostore. Pri tome uvijek mislim: ako je njima tamo dobro, onda će  valjda i meni biti. I često tako biva, a bilo je i u slučaju plesne predstave Labirint koju su koreografirale Valeria Geremia i Jasna Čižmek Tarbuk (koautor koncepta Nenad Glavan) na glazbu Šimuna Matišića i u produkciji UO Fronesis (Klub Boogaloo, 21.9.2025.).

Pojam labirinta potječe iz antike kada je, prema legendi, Dedal sagradio kompliciranu građevinu u kojoj je bio zatočen Minotaur, zastrašujuća kombinacija bika i čovjeka. Današnje poimanje labirinta jest forma (doslovna ili metaforička) iz koje je teško naći izlaz i predstavlja, kako piše u  programu, „metaforu životne potrage u kojoj nailazimo na prepreke, lutamo, suočavamo se sa strahovima i nesigurnostima, doživljavamo transformacije.“

Plesni jezik nije uvijek jednoznačan i očit, pa se često govori o gledateljevom „upisivanju značenja“ i nije isključeno da je i  sljedeći napis na tragu osobnog doživljaja. Istovjetni uzorak otisnut na tekstilu pozadinske plohe i kostimima u jarkim vibrantnim bojama (scenografija i kostimi Valeria Geremia) u prvom djelu predstave stvara snažan vizualni dojam jer se isprepliću statika plohe i usporeni pokreti plesača koji kao da „ulaze i izlaze“ iz bliskog  likovnog okruženja (oblikovanje svjetla Franco Geremia, Zdenko Trandler). Osim kostima zapletenih šara, plesači nose visoka „treperava“ pokrivala koja njihovim pokretima daju određenu nadrealnu lepršavost: naslućujemo da tragaju za nečim što ni sami još nisu definirali (na plohi iza njihovih leđa iz isprepletenih linija izviruje moćna bikovska pojava).

Otkrivši da se Valeria Geremia godinama intenzivno bavi butō plesom, prvi dio predstave je za mene dobio novo značenje jer je u svojoj koreografiji, primjenjujući tehniku (pokreti su usporeni i slični trzajima) ovog plesa utemeljenog u Japanu 1950. (Hijikata i Ohno) koji omogućuje plesačima da istražuju „svoja unutarnja stanja“, u što ulaze tjelesne neugode (jer „tijelo pamti“) i arhetipska iskustva, odjednom meni približila lutanja po labirintu. U izvedbi su, uz Valeriju Geremiu, nastupili Dora Šašić, Lara Šašić, Roko Šašić i Tea Vlahović i taj spoj iskustva i mladosti dodatno je osnažio ovu plesnu izvedbu koja je djelovala poput rituala. Šimun Matišić napisao je zanimljivu glazbu pomno stvarajući podlogu ovoj neobičnoj plesnoj izvedbi. Svojom je glazbom također snažno „obojio“ drugi dio predstave koji se osjetno razlikuje vizualno i plesno (koreografija Jasna Čižmek Tarbuk): četvero mladih plesača u kostimima nježne bež boje skladno se nadopunjuju u dopadljivim pokretima – no nije sve tako bezazleno: njihove pokrete prate projekcije na ekranu (video animacije Gabor Papp). a nevina igra s vrpcama pretvara se u zamku. Izlazak iz labirinta nije uvijek moguć bez tuđe pomoći (Ariadnino klupko konca pomoglo je  Tezeju), a i tada je upitno i neizvjesno (kako izbjeći prijeteći lik spodobe iz labirinta?).

Malo me iznenadila naglašena razlika u koreografiji i izgledu u prvom i drugom dijelu predstave, ali onda sam pomislila kako se to događa i u stvarnosti: izmjenjuju se grč i lakoća, jake i nježne boje, zbunjujući zvuci i „revijalna“ glazba. Zašto se ne bi svemu tome pridružio butō ples? Doista je bila privilegija gledati kako pleše utemeljiteljica grupe Sicula Butoh (od 2008.) Valeria Geremia čije predstave nisu samo umjetnički čin, već su usmjerene na „psihofizičko zdravlje, okoliš i društveno zdravlje“. I to u nedjeljnu večer kada popularni zagrebački klub ima „slobodni“ dan!