Nisam ozbiljna čitateljica stripova (što i mene samu čudi jer predano čitam knjige i pasionirano gledam slike, a strip na pomalo „iščašeni“ način udružuje te umjetničke discipline) pa su me neki važni stripovi samo okrznuli. Među njima je bio i talijanski strip Alan Ford tekstopisca Maxa Bunkera (Luciano Secchi, 1939.) i crtača Magnusa (Robert Raviola, 1939.-1996.) o grupi (TNT) njujorških tajnih agenata koji su poduzimali akcije upitnog morala a govor im je prštao nekorektnostima. Popularnost ovog stripa u SFR Jugoslaviji bila je snažna i dugotrajna što analitičari stripa pripisuju vrckastom prijevodu, točnije adaptaciji koju je smislio novinar i književnik Nenad Brixy (1924.-1984.). On je znao što se smije a što ne smije (nemojte se zavaravati da danas nema cenzure), a strip je opremio „zezalicama“ poput: „Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi“, „Bolje nešto od nečega, nego ništa od ničega“ ili nesumnjivo najtočnija „Mene će najviše pogoditi moja vlastita smrt“.

Grupu TNT je okupio starac u invalidskim kolicima čije se ime svelo na statusnu poziciju – Broj 1, što je podrazumijevalo  neupitan autoritet i neprihvaćanje tuđeg mišljenja (to je često vodilo upitnom ishodu njihovih akcija). Izgledom i karakterom slikoviti, ovi su likovi upravo vapili da ih se oživi na pozornici pa se predstava naslovljena Alan Ford pojavila tri puta u zagrebačkim kazalištima : prvi put 1987. u Kazalištu „Trešnja“ suradnjom Brixyja i redatelja Ladislava Vindakijevića, drugi put 2013. u ZKM u adaptaciji i režiji Darija Harjačeka, dok je treća za koju je tekst napisao Milan Fošner (uzimajući u obzir Bunkera i Magnusa), a režirao Mario Kovač, postavljena u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ (19. 9. 2025.).

Budući da je strip Alan Ford izlazio godinama, slutim da se za predstavu izabralo nekoliko prizora/epizoda kako bi se po kazališnim pravilima od njih složila prepoznatljiva priča (da se ne ražaloste fanovi), dok je izbor poznatih „štoseva“ dopunjen dopisanim trebao (čini mi se) „zrcaliti“ sadašnjost. Suvremeni je čovjek nestrpljivo biće i ulaznice su razgrabljene prije bilo kakvog komentara o predstavi jer se ipak radi o znanom stripu, ali ja prilično žalosna moram reći da se meni predstava nije svidjela (dramaturg Vid Lež) ni kao kazališni zahvat ni kao oživljavanje kultnog stripa. Uspjela se postići velika vizualna sličnost između likova na pozornici i onih u stripu (autorica maski Marija Bingula, kostimografkinja Nikolina Miletić, koreograf Branko Banković), ali je tekst vrvio pomalo plitkim humorom i banalnim političkim dosjetkama (da su prepisali zidne škrabotine ispisane uoči zagrebačkih gradskih izbora, mogli su dobiti duhovitije opaske) pa su i dalje uzrečice iz stripa bile najzabavnije („Halo Bing, kako brat?“, „Tko leti, vrijedi. Tko vrijedi, leti. Tko ne leti, ne vrijedi“, „Bolje ispasti budala nego iz vlaka“).

Scenografija se sastojala od zgrade cvjećarnice (scenograf Davor Prah, dizajner svjetla Alen Marin) ispred koje su se vrzmali likovi praćeni glazbom (Tomislav Babić), klupe na kojoj Alan Ford (Luka Petrušić) zdvaja nad pismom svoje nepismene Linde i telefonske govornice iz koje je sir Oliver (Tarik Filipović) sklapao mutne poslove. Središnji dio predstave je nastojanje grupe TNT da osujeti zločinačke akcije Superhika (Filip Detelić), antisuper-junaka koji krade od siromašnih i daje bogatima, a pozadinu tog njegovog, prilično neobičnog ponašanja, otkriva Bunker u  brošuri „Halo Bing“ („Sandorf“ i „Večernji list“, 2019.): „Smetlar je u predgrađu Velike Jabuke. Mrzi siromahe jer su oni uglavnom neobrazovani, bacaju smeće na ulicu, možda baš kad ju je počistio. Bogataši su, pak, dobro odgojeni, bacaju smeće u kante. Superhik voli vino ali, budući da slabo zarađuje, pije ono lošije kvalitete. Jedne večeri pijan zaspi blizu tvornice vina koja eksplodira i tekućina preplavi jadnika koji proguta golemu količinu, toliku da mu je stvorila trajni alkoholni zadah koji svakoga obori“ (prijevod Antonija Radić).

Ništa ne mogu predbaciti niti jednom glumcu jer su oni, poput figura u šahu, svaki bili u funkciji svojeg lika, a uspjele maske su vješto krile identitet glumca (neke ni glas nije odmah odao), ali onda je svaki lik dobio interpreta pa su se oko Broja 1 (Tomislav Štriga) okupili Bob Rock (Matija Šakoronja), Grunf (Domagoj Ivanković), Debeli šef (Hrvoje Kečkeš) i Jeremija (Borko Perić) te dvije za njih fatalne žene: Bepa (Ana Maras Harmander) i Margot (Ines Bojanić). Dolasci Čaruge (Josip Brakus), samoubojice i bogataša (Karlo Mlinar, Tomislav Dunđer) bili su doista „ničim izazvani“, dok su Josip Brakus i Ozren Opačić tumačili političke svinje, odnosno likove političara nalik svinjama.

Pokušavajući otkriti što se desilo predstavi pa ona (po mojem sudu) nema ni šarma ni ubojitosti usprkos dobrom izboru glumaca i točnoj vizualizaciji, zaključila sam da je to posljedica osrednjeg teksta i manjkave karakterizacije likova. Ili kako bi rekao Grunf : „Tko izgubi dobitak, dobije gubitak.“