Kazališna publika voli drame Ivora Martinića (1984.) pa ne iznenađuje da su u istom mjesecu dva zagrebačka kazališta (institucionalno i nezavisno) posegnula za njegovim dramama: Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute (s dramom Dobro je dok umiremo po redu tiskana u izdanju nakladnika „Fraktura“, 2025.) u režiji Aleksandra Švabića (Zagrebačko kazalište mladih, 16.2.) i Bilo bi šteta to ne obaviti danas u režiji autora (KunstTeatar, 23.2. 2025.).
Čitajući o troje šutljivaca mogla sam lagano i s užitkom pratiti Martinićev stil, jezik i „pomaknuti“ humor, dok su u izvedbi (dramaturg Marin Lisjak) glumci (slijedom naslova – Luka Knez, Doris Šarić-Kukuljica i Sreten Mokrović te kći izvan naslova – Petra Svrtan) oblikovali svoj interpretativni svijet dajući novu dimenziju Martinićevoj priči zahvaljujući, između ostalog, i komornom prostoru dvorane „Polanec“. Naslovom najavljena obiteljska šutljivost mala je laž jer sve četvero neprestano govore, posebno majka, što je omogućilo Šarić-Kukuljici da sinu, koji ih povremeno posjećuje i soli im pamet, ljutito i zajedljivo spočitava: „Petnaest godina ne živiš ovdje, ali baš nam je drago da se zanimaš i da imaš svoje mišljenje o tom zidu“, „Nećemo trošiti na gluposti, samo tebe treba istrpiti triput godišnje dok sereš o toj dasci i gotovo, to je jeftinije“, „Nikad ne znam gdje ćeš me ubost nakon te tvoje tišine“…
Opaska Marine Vujčić u programskoj knjižici da „jedina didaskalija ovdje je sam naslov u kojem je sažeto sve ono što se događalo prije drame“ pruža autorskom timu slobodu pa scenograf Matija Blašković jednostavno namještenu kuhinju čini sjedištem obiteljskog života (oblikovatelj svjetla Anton Modrušan) dok kostimografkinja Tea Bašić Erceg odijeva obitelj bez posebnih stilskih odlika. Osim uobičajene posjete, sin je ovaj put došao roditeljima da sazna kako su ispunili formular: „Što ste odgovorili na pitanje ako zbog nuklearnog napada, u nedostatku mjesta u atomskom skloništu, možete zadržati samo jedno dijete, koga biste zadržali?“. Majka mu bez puno krzmanja kaže: „Ti si tako dobar najstariji sin. Tako ti puno toga dugujemo. Mi smo samo zamišljali naš život s tobom, pa naš život s tvojom sestrom i onda naš život s tvojim bratom i jednostavno odlučili da želim nastaviti živjeti s tvojim bratom. Nešto je u tebi strano i nekako daleko od nas. Njega lako zagrlim, a za tebe se uvijek trebam pomučiti.“ Sin tada ustvrdi da su bili normalna obitelj dok se nije rodio drugi sin jer su se svi odjednom počeli brinuti o njemu (uvijek je bio najmanje sposoban), a tako se i nastavilo.
Martinićev tekst u početku djeluje jednostavno, čak duhovito, no kako se odnosi usložnjavaju, postaje mučan i težak, poput majčine tvrdnje: „Čudno je to kako mi ljudi možemo tako svašta pričati. Treba šutjeti. Sjesti, natočiti čašu vode ili vina, otpiti. Šutjeti. Riječi bole. Riječi ubijaju. (…) Šutjeti treba. Šutjeti.“ Šarić-Kukuljica vrlo upečatljivo i potresno prikazuje cijelu skalu osjećaja u čemu je pokušava pratiti suprug, blagi i miroljubivi Mokrović, dok je djeca ili toleriraju poput trpeljive Svrtan ili joj se opiru poput pritajeno eksplozivnog Kneza. Pitam se, je li Martinić imao na umu upravo njihove glumačke osobnosti dok je pisao o obitelji čije pokazivanje emocija ovisi, kao kod nuklearne eksplozije, o kritičnoj masi.
Ljubavna priča Deana (Bernard Tomić) i Luke (Pavle Vrkljan) došla je kraju i jedino im preostaje da se civilizirano rastanu (dramaturg Luka Bosanac), što im uglavnom polazi za rukom (situacija sliči onoj u Martinićevoj drami Bilo bi šteta da biljke krepaju). Gledatelji su raspoređeni s obje strane scene pa djeluje kao da „zure“ u par koji se, izgleda, nevoljko razilazi (svjetlo Martin Šatović). Tekst nije ispod razine na kakvu nas je Martinić navikao (duhovit i tjeskoban istovremeno), ali su likovi bili suviše stišani (glumcima nema zamjerke; dapače povremeno su izašli na ulicu pa su se dovikivali), tako da ni glazbi (Maja Posavec) nije uspjelo dijaloge učiniti živahnijim. Ipak nas, kao ni sin u prethodnoj predstavi, nije puno umorila.
Da završim riječima mudrog poglavice Old Lodge Skins: „Well, sometimes the magic works. Sometimes it doesn't“.