Splitska slikarica i književnica Tisja Kljaković Braić (1979.) je objavila slikovnicu (a potom i njene nastavke) u kojoj je kratkim opisima i duhovitim ilustracijama prikazala svakodnevicu, lako prepoznatljivu svakoj odrasloj osobi (posebno onima u braku) pa su te i takve njene knjige „zaludile Split i cili svit“. Potaknuta tim dobrim reakcijama, autorica se upustila u stvaranje slikovnice za djecu jer joj se na dohvat ruke  našla glavna junakinja – vlastita mala kći Nastja. Spojivši kćerinu maštu, svakodnevna zbivanja u vlastitu domu i sjećanja na nekadašnje odnose među susjedima, napisala je slikovnicu Pita moja mama imate li jedno jaje (kada je nešto uzmanjkalo, išlo se u susjedstvo, a ne u dućan!). Nije se dugo čekalo da priča o Nastji i njezinom susjedstvu postane kazališna predstava: Ivana Đula i Milica Sinkauz su dramatizirale original i napisale tekstove songova (autori glazbe Ivana Đula i Luka Vrbanić), Renata Carola Gatica je na dinamičan i zabavan način režirala izabrane zgode, a vizualni identitet Tisje Kljaković Braić je scenski dopunjen scenografijom(Renata Carola Gatica) i kostimima (Sonja Obradović). Predstava je nastala u suradnji Teatra Poco Loco i Gradskog kazališta lutaka Split, pa će nakon zagrebačkih izvedbi, premijere u KNAP-u i repriza u Centru kulture Ribnjak (29.6.2025.), u jesen biti splitska premijera.

Iskusna redateljica zna da su glumci „krhka“ bića i osigurala je  alternacije pa je na Ribnjaku Nastju igrala Laura Bošnjak, Zrinka Kušević i Fabijan Komljenović  ostale likove, a glas pripovjedača (Mladen Badovinac) „pretvarao“ je splitski dijalekt u standard… Ukratko, Nastja je jedino dijete u zgradi i nema baš puno prilike za igru (osim sa svojom lutkom) ili zabavu (gledanje programa NU TV) pa o svojim susidima (pardon, susjedima) izmišlja razne priče dajući im odgovarajuće (životinjske) karakteristike. Teatar Poco Loco ima neobično slikovit način pričanja priča (ilustracije prate sve ono što glumci kažu ili otpjevaju) pa je zbog toga ova slikovnica odlično „sjela“ u njihov koncept: kada Nastja (Bošnjak) nešto smisli, Kušević i Komljenović to kažu/otpjevaju i pokažu.

Recimo, iz kupusa ispuže uholaža (Komljenović) koja laže i koja nagovara Nastju da i ona laže, a počinju lagati i „ovi“ na televiziji (poput vijesti da su ljudi u Splitu prestali pretjerivati!). Ili susjed Božo linčina (Komljenović), pardon ljenčina (ilustrira ga životinja ljenivac) koji za sve što mora učiniti kaže: „Evo sad ću“, što je dodijalo njegovoj supruzi Lini (Kušević) pa je otišla u Solin (slijedi brojalica sastavljena od riječi koje sadrže djelić „lin“ ili „lina“;  u međuvremenu se lijenost proširila po Splitu i svi sjede i ništa ne rade). Kada je Božo vidio da bez Line ne može „mrdnit“, otišao je po nju u Solin (duhoviti prikaz vožnje autobusom) pa su ljudi (opet) postali marljivi. Zatim je tu gospođa Tapir kojoj je frizerka Ankica upropastila frizuru što Kušević ilustrira crtežom uzdignute frizure; Nastja je inspiraciju za susjedino ime našla u nekada popularnoj tehnici povećanja volumena kose pomoću gustog češlja - tapiranju. Susjeda Čagalj stalno protestira zbog buke koju stvara živahna Nastja (tradicionalnim ali  pomalo zaboravljenim udaranjem drškom metle o plafon), a važna je informacija za Nastju da će doseliti popularni pjevač Jole (Joško Čagalj), koji ima četvero djece pa će se ona imati s kim igrati. I napokon Nastja odlazi susjedi Anđelki po jaje, jer je u njenom svijetu ta susjeda – kokoš (dakako, susjedu koju muče crne misli naziva Sipom).

Predstava je kombinacija glume, pjevanja, pokreta (koreografija Noemi Dessardo) i ilustracija, dakle dramsko-lutkarska izvedba čiji je svaki segment bez i najmanje zamjerke. Neoborivi dokaz da se čuda mogu učiniti i s jednim jedinim jajetom! A e!