odabran baš taj naslov
Čitaju li se kanonske drame ruskog pripovjedača i dramatičara Antona Pavloviča Čehova (1860.-1904.) obrnutim redom od njihova nastanka, prepoznat će se u najranijoj, onoj koja nije ni naslovljena ni datirana (moguće godine nastanka sežu od 1878. do 1880.), zameci ideja i likova koje autor koristi kasnije u svojim dramama (Ujak Vanja, Tri sestre, Višnjik, op. Božidar Škritek) pa Ivan Smirnov ovu prvu pronicljivo opisuje kao Čehovljeva generalna proba. Svoju mladenačku, vrlo opsežnu dramu, koja se danas zove Drama bez naslova ili prema središnjem liku, Platonov (ruski teoretičari radije je nazivaju Безотцовщина / Bez oca), Čehov je ponudio glumici Malog kazališta u Moskvi Mariji Jermolajevoj (1853.-1928.), „ali ona ga je, zgražajući se, odbila, te je Čehov, razočaran i uvrijeđen, uništio rukopis. Srećom, njegova je sestra sačuvala kopiju koja se skrivala isprva po njezinim ladicama pa potom na policama Središnjeg moskovskog arhiva. Svjetlo dana ugledala je tek 1923., gotovo dvadeset godina nakon Čehovljeve smrti, kada je napokon objavljena.“ (Željka Udovičić Pleština). Dugačka i raspršena Drama bez naslova nije se baš često izvodila u hrvatskim kazalištima no na tribini Zagrebačkog kazališta mladih „Čitanje kazališta“ uoči premijere Drame bez naslova u režiji Paola Magellija (23.5.2025.), kazališna kritičarka Anđela Vidović je navela prethodna uprizorenja: Kosta Spaić u DK „Gavella“ 1979., Paolo Magelli u HNK Split 1989. i Samo. M. Strelec u DK „Gavella“ 2012. (tada naslov glasi Platonov ili Drama bez naslova).
Integralni tekst drame u hrvatskom prijevodu broji 160 stranica (Borislav Mrkšić i Božidar Škritek, „Zora“, 1960.) i trajanje izvedbe se procjenjuje na otprilike sedam sati (na temelju čega?) pa kako se puno stvari ponavlja, a marginalni likovi „ometaju“ radnju, nužna su (osobito u naše vrijeme) kraćenja (iako su neke slovenske predstave trajale upravo spomenuti broj sati pa nitko nije otišao!) što je, uz adaptaciju, izvršila dramaturginja Željka Udovičić Pleština. Dok mi se „štrihanje“ učinilo nužnim (iako skoro tri sata bez pauze nije bilo lako izdržati), dopisivanju nisam vidjela svrhu (uvodni nastup Urše Raukar i Luke Kneza u kazališnom predvorju s Engdhalovim i Brechtovim tekstovima, a zatim u dvorani na projekcijama Ivana Marušića Klifa pred pariškim vedutama) jer ako izvorni tekst (prvi put sam povjerovala u Čehovljev smisao za humor) nije dovoljan, čemu ga se uzima?
„Radnja se događa na imanju Vojnicevih u jednoj južnoj guberniji“ piše Čehov, a Magelli glumcima prepušta gledalište i publiku smješta na pozornicu pa dok se glumci „pentraju“ po sjedištima, hodaju po kosim stolovima i spuštaju niz tobogane (scenograf Miljenko Sekulić Sarma, dizajner svjetla Aleksandar Čavlek), pitam se hoće li netko od njih zaglaviti u gipsu, a stolice na popravku?! Izvedbeni prostor završava ekranom na kojem „plešu“ stolice, defiliraju pariški spomenici, a glumci, inače skriveni u redovima između stolica, izviruju sa snimki (što je vrlo zabavno). Spomenuti Vojnicevi su mlada udovica generala Vojniceva, Ana Petrovna (Anđela Ramljak), sin iz generalovog prvog braka Sergej Pavlovič (Ugo Korani) i njegova žena Sofja Jegorovna (Lucija Šerbedžija).
Ana Petrovna Vojniceva je „zrela, prosvijetljen žena“, ali se silno dosađuje („Samoća, besposlica, jad. Ne znam što da radim“) i odgađa rješavanje svoje nezavidne novčane situacije (ulaz kapitalizma u feudalno društvo je opće mjesto tadašnje ruske literature pa su suvremeni dodaci bili nepotrebni). Generalica malo živne kada se pojavi seoski učitelj Platonov (Frano Mašković) jer se on pokaže neodoljivim ne samo njoj, nego i svim drugim ženama: svojoj negdanjoj ljubavnici Sofji koja je zbog njega spremna napustiti supruga, djevojci Marji Jefimovoj Grekovoj (Barbara Prpić) koju izvrijeđa, ali mu ona prašta, a tu je i blaga supruga Saša (Katarina Bistrović Darvaš). Zašto je taj seoski učitelj tako fatalan za sve ove, pristojne i odlučne žene, teško je otkriti jer iako je slatkorječiv, on je mlak što i sam uočava: „Porazio sam, uništio slabe žene, koje nisu ništa krive… Ne bi mi bilo žao kad bih ih ubio nekako drugačije, u naletu bijesnih strasti, nekako na španjolski način, nego ubio sam ih tako… nekako glupo, ruski.“ Nakon njegovih neispunjenih obećanja, jedna od njih će ga na koncu ubiti. Revolverom a ne riječju.
Mašković samo daje naslutiti kompleksni lik Platonova jer ne izvlači do kraja niti jednu od odlika ovog „zgubidana“, tako da ostavlja nedorečene i njegove ljubavne sposobnosti i moguće intelektualne odlike. A što je meni osobno pri tome najgore, uskoro me za njega nije bilo briga. Više su me dirnuli Korani dok sjedi bespomoćno omotan u tugu izigranog supruga s velikim plišanim medom u krilu, blagonaklona, ali unezvijerena Prpić ili naoko podložna, ali zapravo poduzetna Šerbedžija. Da je bila gestualno suzdržanija, Ramljak je mogla lik generalice uvjerljivije postaviti jer ta otmjena žena nije željela pokazati ni svoju slabost ni svoju propast – privid je bio njen jedini štit. Zanimljivi su generacijski sukobi, podjednako oko novaca i oko svjetonazora, koje Čehov prikazuje kroz dvije bogate obitelji: posjednici Glagoljev, otac (Filip Nola) i sin (Adrian Pezdirc) i židovska obitelj Vengerovič, otac (Zoran Čubrilo) i sin (Vedran Živolić). Posebno je upečatljiv Pezdirc u svojem „ludovanju“ za Parizom (tri sestre su bile sasvim zadovoljne Moskvom), što se može prepoznati kao težnja slobodi ne samo u ruskoj nego i u europskim provincijama. Pjer Meničanin na tragu karikature igra stalno gladnog liječnika Trileckog što odgovara napisanom liku, neobično je životan Milivoj Beader u ulozi konjokradice Osipa koji je, za „svoju“ generalicu, spreman ubiti, a tu je i lepršava Iva Kraljević koja u liku Katje objedinjuje svu posluge Vojnicevih. Kostimografi Leo Kulaš i Lara Kulaš odjenuli su likove uzimajući u obzir i njihov status i karakter, dok je scenske promjene pratila intenzivna glazba Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrleta.
Prije svake izvedbe čitam, ukoliko je dostupno, djelo koje kanim gledati i na predstavu dolazim podjednako otvorena za ilustraciju i za novu vizuru, ali me ipak najviše zanima zašto je odabran baš taj naslov. E da, radoznalost je ubila macu.