Zagrebački Teatar Exit „zapečatio“ je svoj repertoar izborom naslova i prepoznatljivom poetikom i estetikom, pa poklonici otprilike znaju što ih čeka, čime se ne umanjuje zadovoljstvo kada se pogleda dobra predstava, kao što je „romantična komedija“ Vrata do (La porte a cote, 2014.) francuskog dramatičara Fabricea Roger-Lacana (1966.) u prijevodu Željke Somun te adaptaciji i režiji Rajka Minkovića (16.5.2025.).
Scenografija je minimalna jer osim pokretnih paravana (koji fingiraju vrata susjednih stanova) s prekidačima za svjetlo (dizajner svjetla Marino Frankola) koji postaju ključni kada se susjedi, Ona i On, zateknu na hodniku (jer su zaboravili ili zagubili ključeve) i osvijetljene stolice – sve ostalo dočarava gluma (vlažnu mrlju na zidu kupaonice otjelovljuju zajedljive primjedbe a ne stvarni prikaz).
Prvi sukob izaziva preglasna glazba iz Njegovog (Živko Anočić) stana koja Nju (Jadranka Đokić) ometa u čitanju i ona ga odlazi upozoriti (obično neka nedaća dovodi do prvog susreta). Kroz neugodan razgovor otkriva se da je Ona psihijatrica (vjerojatno ne slučajno, budući da je autor unuk čuvenog psihoanalitičara Jacquesa Lacana), a On marketinški stručnjak za prodaju jogurta i upravo sada preslušava (pretjerano glasno) glazbu koju će iskoristiti u reklami! Ona se zgraža jer se radi o genijalnom Bruckneru („Bog ne prodaje jogurte“) i izborom te glazbe on „urušava civilizaciju“, a osim toga, Hitler je volio Brucknerovu glazbu pa bi korištenje u prodaji moglo biti nezgodno. Sljedeći sukob je u hodniku ispred njihovih stanova u cik zore, gdje ona spava na kovčezima jer je „posijala“ ključ, a on se vraća iz noćnog kluba. On je voljan pustiti je u svoj stan, ali otkriva da ni on nema ključ…
Iako svaki susret završava „teškim riječima“, oni ipak kontaktiraju – njena pećnica ne radi pa dolazi k njemu ispeći ribu i nakon što se uzajamno izvrijeđaju, otkrivaju da ni njegova pećnica ne radi. Poveže ih već spomenuta mrlja na njezinoj strani zajedničkog kupaoničkog zida, prepirka oko političke pripadnosti korak je dalje u njihovim upoznavanjima, a njezina precizna analiza o uzrocima njegove „ljubavi“ prema knjigama Margaret Duras pokazala se – točnom. Svi su njihovi razgovori puni sitnih podbadanja (on njoj kaže da je grozna, a ona njemu da je u analnoj fazi), ali ne istinski maliciozni, pa svaki njihov rastanak ostavlja „otvorenu“ mogućnost za novi susret. I ne samo zato jer žive „vrata do“. Pronicljivi i duhoviti dijalozi prikazuju dvoje ljudi „učahurenih“ u svojim „komotnim“ samoćama koje su im, izgleda, dodijale pa smišljaju izlike za susret (uporno pronalazeći mane onom drugom). No, kako njihove uzajamne simpatije postupno nadvladavaju sve nesuglasice, predstava završava poljupcem i prognozom o budućoj vezi: „Ovo će biti pakao“.
Tekst je pametan i duhovit, a Jadranka Đokić i Živko Anočić ga igraju promišljeno i neusiljeno: ona je „goropadnica“ koja se mora brinuti za sebe i zato ne smije popustiti, a on je sklon suradnji i ljubazno, ali odrješito odbija njezine hirove. Bilo ih je oboje užitak gledati jer su se njihovi likovi uvjerljivo „njihali“ između ćudljivog ponašanja i uzajamne naklonosti, pri čemu su sipali „otrovne“ opaske.
Djeluje paradoksalno, ali ja se malo kada smijem gledajući komične predstave jer je humor obično „nategnut“, no ovdje sam cijelo vrijeme bila razdragana. Ili da citiram riječi jedne gledateljice: „Bilo je zabavno i nimalo glupo“.