Uvijek me začudi potreba da se na pozornicu postavlja prozno djelo (dramatizirano i adaptirano), usprkos činjenici da postoji veliki broj izuzetnih drama od čijih je zadnjih izvedbi prošlo nekoliko desetljeća, da postoji nemali broj neprevedenih (i dakako neizvedenih) svjetskih uspješnica te da u ladicama netaknute leže nagrađene suvremene domaće drame (čija se uprizorenja dodatno financiraju) jer mi je teško povjerovati da se ni jedna od spomenutih dramskih kategorija ne bavi važnim problemima koji bi zaokupili neki autorski tim?!
Francuska književnica Annie Ernaux (1940.) u svojim je romanima ispreplela autobiografiju s političkim i društvenim zbivanjima u Francuskoj i svijetu, što je rezultiralo strastvenom i zanimljivom prozom koja joj je, među inim nagradama, 2022. donijela i Nobelovu nagradu za književnost. Na hrvatski je jezik prevedeno devet njenih djela, a adaptacije romana Godine, Jedna žena, Djevojačke uspomene, „Događaj“ i Samo strast postale su predložak za predstavu Godine u režiji Jovane Tomić (Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 10.6.2025.). Romane su zajedno adaptirale (i ispreplele) redateljica Jovana Tomić i dramaturginja Mirna Rustemović skoncentriravši se prvenstveno na sudbinu protagonistice koju u raznim životnim fazama monološki utjelovljuju četiri glumice: Lana Meniga na pragu puberteta, Iva Mihalić u turbulentnim vremenima studentskih nemira, Jadranka Đokić kao odgovorna mlada žena i Ksenija Marinković, koja došavši u zrelo doba, smireno (čak previše smireno) analizira protekli životni put. Poticaj njihovim nastupima majčina je bolest i smrt, a Daria Lorenci Flatz u ulozi majke je najživahniji lik u predstavi.
Nedokučivi su mi razlozi za kompilaciju pet romana (osim ako svaka glumica nije trebala ostvariti višeslojan lik, do čega, usprkos glumačkom trudu i daru, ipak nije došlo) kada složena struktura i brojna zbivanja u romanu Godine vrlo uspjelo dočarava i glavnu junakinju i razdoblje u kojem živi (roman je napisan 2008.). Dozvoljavam autorsku slobodu pri izboru teksta, ali ipak ne razumijem zašto se svaki pojedini lik nije intenzivnije razigrao jer nitko ne reagira jednako sa šesnaest i s trideset godina: lako je shvatljivo (barem meni) u kojoj je mjeri „seksualna revolucija“ zbunjivala djevojke koje su se „lomile“ između nametnutog kućnog odgoja i potrebe da budu „moderne“ (zbog manjkavog znanja o kontracepciji često su ostajale trudne i stradavale u nestručno obavljenim pobačajima ali i ta je užasna situacija u zagrebačkoj predstavi odigrana jednako ravno i bez emocija kao i sve drugo; u londonskom Almeide Theater pri prikazu takvih scena ljudi su padali u nesvijest!) i s koliko su oduševljenja dočekale kontracepcijsku pilulu. Ne treba zaboraviti da su osobne sudbine i društvene promjene vrlo često uzajamno uvjetovane, ali to u ovoj predstavi nije vidljivo (tek poneka rečenica zatitra na toj frekvenciji). Scenografija (Zdravka Ivandija Kirigin, dizajnerica svjetla Vesna Kolarec) asocira na skladište (nezgrapne škrinje), a to ne poništava ni rasadnik (majčin ulazak u raslinje daje naslutiti nestajanja u vlastitoj demenciji), dok njihaljka možda predstavlja sjećanje na iščezli djetinji svijet! Odjeća (Selena Orb) ima smisla ako je trebala dočarati provincijalnu sredinu, no zrela se književnica (Ksenija Marinković) možda u nekom trenutku mogla preobući (ona živi u gradiću Annecy koji je čuven po najstarijem svjetskom festivalu animiranog filma). Autorski su timu još činili skladatelj Vladimir Pejković i koreografkinja Petra Hrašćanec.
Nakon odgledane predstave koja me je ostavila potpuno ravnodušnom, sjetila sam se kako u svojoj zreloj fazi Ernaux razmišlja o strastvenoj vezi s Rusom (roman „Samo strast“) i kada na kraju od obećavajuće ljubavi nije ostalo ništa, ona komentira: „Mogao mi je barem sidu ostaviti“. Sapienti sat.