Festivali su prava prigoda da se bez dodatnih putovanja vide predstave iz različitih kazališta, pa su na 65. Međunarodnom dječjem festivala u Šibeniku (14.-28.6.2025.) pred sam kraj kazališnog programa izvedeni mjuzikli Crvenkapica Vjekoslava Jankovića po motivima poznate bajke braće Grimm u režiji Vladimira Andrića i koprodukciji Gradskog kazališta „Joza Ivakić“ Vinkovci i Dječjeg kazališta „Branko Mihaljević“ u Osijeku (24.6.) te Postolar i vrag Milana Fošnera po motivima povjestice Augusta Šenoe u režiji Marija Kovača i produkciji Dječjeg kazališta „Branko Mihaljević“ u Osijeku (25.6.).
Zadiranje u poznate tekstove u meni izaziva blagu nelagodu čak i kada se autori drže osnovne ideje: Crvenkapica (Katarina Šestić Baotić) ne sluša baš pomno majčina (Matea Marušić) dramatična upozorenja o opasnostima u šumi pa iako zna da ne smije razgovarati s nepoznatima, ona ipak pomaže zecu Hilariju (Vladimir Andrić) i leptirici Durici (Josipa Oršolić) da riješe svoje probleme i obje joj životinje daju glazbala pomoću kojih će ih dozvati zatekne li se u nevolji. Također zanemaruje upozorenje da ne smije skretati s puta i prihvaća vučji savjet (Marijan Josipović) o kraćem putu do bakine kuće – ukratko, uzalud ti trud majko, majčice (ne pomaže ni glas razumnog pripovjedača – Ivica Lučić). Svi ovi razgovori sa životinjama usporavaju zbivanja, a stručni monolog lovca Luke (Vedran Dakić) o biljkama je zbilja suvišan… Putem animacije (Zorko Bagić) po šumi lepršaju ptice, leptiri i ose, ali umjesto da tvore šumski ugođaj, djeluju poput dekoracije (iako osa u konačnici progoni vuka), a sve rezultira odugovlačenjem vučjeg odlaska u bakinu kuću i očekivanog proždiranja bake i unuke. Vuk napokon dolazi do bakine kuće i nakon njenog „mudrovanja“ oko (sakrivenog) ključa, napokon ulazi, ali se baka energično opire (Matea Marušić), obara ga štapom i utekne u ormar (iz kojeg se dugo ne pojavljuje, čak ni da pomogne unuci!). Djeca vuku otprve otkrivaju bakino skrovište (budući da predstava nije interaktivna, to nema nikakvu važnost) što je suprotno od nekadašnjeg dječjeg reagiranja pa se moram pitati, nije li to najava njihove buduće lakovjernosti?! Vuk se preoblači u baku (na svoj šešir stavlja spavaću kapicu ) i nestrpljivo čeka Crvenkapicu. Ona uskoro ulazi i odmah uz klavir (u šumskoj kućici?!) zapjeva svima dobro poznatu dječju pjesmicu „Dobro jutro bakice, poslala me mama….“ što je neočekivani glazbeni iskorak jer je glazbu za predstavu skladao Igor Valeri.
Nakon što je Crvenkapica „baki“ postavila sva očekivana pitanja o velikim ušima, očima, rukama i ustima (vuk je cijelo vrijeme pokriven dekom pa teško da je ona išta od toga mogla vidjeti), vuk se konačno odlučuje pojesti Crvenkapicu, ali mu se ona otima, klavirskim poklopcem mu ozlijedi prednje šape, a zatim zaziva zeca i leptiricu. Ovi su, očekivano, od slabe koristi i vuk ih sve zajedno odlučuje pojesti (baka je i dalje u bespućima ormara) i odlazi po krumpir. Uto dolazi lovac Luka i vuk se izmotava oko svojih namjera („Samo sam se šalio“) i bježi (gonjen osom), a kada se napokon i baka pojavila, Luka ih sve fotografira pravim starinskim fotografskim aparatom.
Scenografkinja i kostimografkinja Ivana Pjevac je bez velikih zahvata riješila ambijent omeđivši šumu plošnim kućicama i dok se mamina kasnije ukloni (kada se Crvenkapica uputi u šumu) , okretanjem bakine dobiva se unutrašnjost. Odjeća vuka i zeca je vrlo maštovita (nije sasvim jasno zašto su zečji zubi nacrtani na bradi) dok su ostali predvidivo odjeveni (malo me zbunilo zašto je Crvenkapica u visokim čizmama i zašto nema neku „normalnu“ kapicu). Glazbena predstava bi zahtijevala bolje pjevače (i pjevanje u živo a ne snimku), ali je glazba vrlo dobra pa se mjuzikl izvodi od 2018. i uskoro će dostići stotu izvedbu (koreografija Maja Huber). Pjevanjem (zaista je šteta da je snimka), nastupom i izgledom najupečatljiviji je bio Marijan Josipović u ulozi vuka i usprkos prilično ravno ispričanoj priči, njegove su scene dinamične i odišu životnošću.
Književnik August Šenoa (1838.-1881.) je svojim povijesnim i ljubavnim romanima naputio onodobnu čitalačku publiku (posebno žensku) da se okani njemačkih knjiga i počne čitati hrvatsko štivo i mada nam neki od tih romantičnih sadržaja danas znaju biti pomalo monotoni, virtuozno napisane epske pjesme sakupljene u knjizi „Povjestica“ česti su predložak za kazališne predstave. Međutim, najčešće se ne poštuje ljepota Šenoinog stiha, nego se koristi samo ideja i motivi, pa je tako i kod glazbenog (skladatelj Tomislav Babić) izdanja priče o siromašnom postolaru koji u nevolji prihvaća vražju pomoć, ali budući da je u „duši dobar“, uz Božju pomoć nadmudri vraga (zacijelo je svetogrđe nazvati ovu priču nemoralnom). Dok se postolar (Grgur Grgić) savija na stoličici nad cipelama i zdvaja nad siromaštvom, njegova supruga (Tena Milić Ljubić) žali što nije „dvorska dama“ nego je „očajna kućanica“ (onda se nije trebala udati za postolara nego za dvorjanina), a za slabu muževu zaradu krivi „jeftine kineske cipele“ jer su mu uništile posao (nelogična je vremenska poveznica između „dvorske dama“ i „jeftine kineske robe“; ali što djeca znaju). I dok postolar radi, a ona lamentira, pojavljuje se neobičan tip s roščićima odjeven u zlatni kombinezon (Gordan Marijanović) praćen s tri čudne ženske osobe (Ivana Vukićević, Aleksandra Colnarić, Lidija Helajz) pa je zbilja šašavo da postolar misli kako se radi o trgovačkom putniku (kostimografi i scenografi Leo Vukelić i Iva Matija Bitanga). No, kada su se njih dvojica „prepoznali“, dogovorili su se da će vrag postolaru i njegovoj obitelji osigurati udoban život, a za uzvrat će ga nakon sedam godina odvesti u pakao… Postolar djeluje poput nevježe, ali razmišlja o ponovnom susretu s vragom što pokazuju njegove tri želje koji mu ispunjava Sinak Božji (Srđan Kovačević) jer ga je postolar srdačno ugostio i popravio mu sandalu (nije jasno uživa li postolar u bogatstvu ili i dalje radi). A sve postolareve želje su povezane uz kontrolu nad predmetima: nitko ne može ustati s taburea, izvući se iz prozorskog okvira i odvojiti se od drveta kruške bez njegovog odobrenja. Svakih sedam godina vrag dolazi po postolara ali uvijek ga stigne drugačija nevolja: ili se nemoćno bacaka jer se zalijepio za tabure ili trga prozor jer se ne može iz njega izvući ili čupa stablo kruške, sve dok ga postolar ne oslobodi i napokon posve otjera. Marijanović posjeduje naglašene tjelesne pokretljivosti što mu omogućuje nevjerojatne pokrete i poze, ali je ovaj put u prikazu vražjeg „batrganja“ malo pretjerao (što vjerojatno nije bio njegov izbor) i time je narušio suptilnost postolarevih zamki (koreograf Branko Banković). Za razliku od prethodnog mjuzikla u ovom svi dobro pjevaju (snimka), stihovi su uspjeli (Tomislav Babić, Milan Fošner, Mario Kovač), a izvedba pod visokim temperaturama doista se može opisati citatom: „Ja nisam vrag, ja sam ovdje žrtva“.
U oba je mjuzikla gomilanje scena „gušilo“ radnju, a izostao je (dakako) prirodni spoj pokreta i pjevanja. Međutim, djeca su s oba mjuzikla izašla prilično zadovoljna, autograme su tražili od Crvenkapice i vraga, a ja sam osjećala istinsko poštovanje prema svim glumačkim izvedbama svjesna paklenih (ha, ha) uvjeta pod kojim su nastupali.