S namjerom da promiče Krležino djelo, recitator i glumac Goran Matović je 2012. ustoličio petodnevni Festival Miroslav Krleža tempiran tako da završi na obljetnicu piščeva rođenja („Dijete je dakle rođeno 7. 7. 1893. u 7 sati ujutro (petak)….“, piše Krleža Mati Lončaru), a prvih nekoliko godina glavni se (kazališni) program odigravao na Gvozdu, Krležinom zadnjem obitavalištu. Zbog nesretnih okolnosti Gvozd je prestao biti pogodan za priredbe, ali usprkos seobama, Krležina su se djela i dalje propitivala i izvodila. Početak i kraj 14. festivala Miroslav Krleža (28.6.-7.7.2025.) obilježile su dvije primjere: Izlet u Rusiju u dramaturškoj obradi Mirne Rustemović i Sare Stanić Blažević te režiji Sare Stanić Blažević (dvorište Akademije likovnih umjetnosti Zagreb) i Pod maskom prema ideji Lade Čale Feldman u režiji Tamare Damjanović (Mala Gavella, GDM „Gavella“).

Slojevita „izletnička“ proza nastala prije sto godina nije samo putopis po novoj mladoj državi (SSSR), nego Krležina slojevita razmišljanja o raznim političkim i društvenim problemima („Mister Vu San Pei se zanima za srpsko-hrvatsko pitanje“), no iako su Krležina razmišljanja onodobna, ona imaju određeno globalno značenje pa se Krležinom tekstu možda nisu trebali dodavati suvremeni komentari i opaske. Biserka Ipša je trebala igrati „Krležijansku Misao“, no te se uloge (bez javnog objašnjenja) prihvatila redateljica i dok je sjedeći za stolom čitala izabrane fragmente, članice plesnog kolektiva „Škvadra“ pokušavale su dočarati dojam vožnje: drmusale su se u ritmu vožnje, spavale, jele i činile sve što se negda činilo u vlaku za dugih vožnji. I tako, glumica/redateljica čita i čita, djevojke hodaju  s kovčezima, sjedaju i ustaju, publici dijele tost u srebrnim folijama pa ga uzimaju i bacaju na hrpu i – svemu je došao kraj. Što je to zapravo bilo?

Ciklus  Glembajevi ne uključuje samo tri najpoznatije i najizvođenije Krležine drame (Gospoda Glembajevi, U agoniji i Leda), nego i prozne tekstove među kojima je i novela Pod maskom koju je teatrologinja Lada Čale Feldman povezala s replikama Laure Lenbach (U agoniji) i dobila tekst u kojem glumica („U modisteraju gospođe Laure sjedila je milostiva Stolzerova i govorila o tremi“) govori o svojim strepnjama pred nastup, a potom je pratimo u liku modistice Laure koju je njen „intimus“ bolno razočarao („…a što je najstrašnije: ja sam i htjela da ubijem, imala sam krvave ruke, a za koga? Za jedan dobro skrojeni sako, za jednog gospodina doktora koji me tu pita: čemu sve to?“). I u slučaju Stolzerove i u slučaju Lenbachove radi se o svojevrsnom krahu: glumica Stolzer strahuje od neuspjelog javnog nastupa, modistica Laura očajava nad svojom emotivnom situacijom i taj prijelaz iz „stvarnog“ u „dramski“ liku predstavlja glumački izazov koji  Branka Cvitković  s lakoćom savladava, svojim jedinstvenim glasom, besprijekornim govorom, odmjerenim kretnjama i suzdržanom mimikom i svima je savršeno jasno kada je pred nama glumica Stolzer (Štolcerova), a kada Laura Lenbach. Cvitković je izuzetna scenska pojava i to dodatno ističe raskošna crna haljina (Dženisa Pecotić), a kada zapjeva (glazba Katarina Ranković) onda se Krležinim likovima pridružuje  i njihovo utjelovljenje. Završne riječi monodrame su „tvoja B.“, što na zgodan način povezuje Krležu i našu glumicu, jer imena Bela i Branka počinju istim slovom.

Nadam se da će predstava Pod maskom i dalje igrati jer bi bilo šteta da je „plesala samo jedno ljeto“.