U povodu uprizorenja Krležine rane jednočinke Kraljevo u režiji Krešimira Dolenčića na pozornici Dramskog kazališta „Gavella“ (29.2.2024.), navest ću nekoliko zapisa iz teksta Halucinantna groteska ( „Katarina Zrinska“, 2019.) teatrologa Borisa Senkera: „(…) Pišući u groznici, Krleža je prvu inačicu Kraljeva navodno dogotovio u jednoj jedinoj noći 1915. godine. Bach je tekst prihvatio, ali nije znao što bi s njim, kako bi 'materijalizirao' bujicu Krležinih riječi.(…) Na izazov Krležina teksta nisu uspjeli odgovoriti ni Bachovi izravni nasljednici, ni Krležin prvi – možda i najbolji – redatelj Branko Gavella. (…) Razlog zbunjenosti kazališnih ljudi pred tom dramom valja tražiti u njezinoj 'ekstatičnosti', u autorovu zabacivanju svih kazališnih konvencija s početka ovoga stoljeća i njegovu neobaziranju na 'materijalnost' pozornice, u njegovoj želji da tim tekstom proširi granice dramske i kazališne umjetnosti i 'dematerijalizira' ih. (…) Prikazan je sajam orgija, velika poganska gozba, ljudožderska svetkovina na kojoj se uz zaglušujuću viku i svirku – u jednom trenutku i uz zloguku svjetlost požara i riku zvijeri – zadovoljava niz praljudskih, animalnih prohtjeva.“
Dakle, sajamska cika – vika s puno glazbe i zakovitlanih pokreta, pri čemu se potpomognuti vinom javljaju ostrašćeni sukobi među društvenim slojevima (gospode i mužeka, finih gospođa i „onih drugih“) da bi, gotovo rubno, iznikle i osobne (gotovo subverzivno, ljubavne) sudbine. Kako se autor nije držao „dramskih“ pravila, didaskalije su jednako važne kao i dijalozi ili monolozi (posebno rodoljubni) pa nije neobično da su se „uprizoritelji“ našli u čudu jer takav tekst nuka na „iščašeni“ redateljski i glumački pristup čemu neki nisu mogli odoljeti. U kazališnim arhivima su inscenacije od 1957. (Andres u Varaždinu) do 2009. (Prohić u HNK Zagreb) među kojima zavidno mjesto zauzimaju predstave redatelja Dine Radojevića u GDK „Gavella“ 1970. i Vite Taufera u HNK Ivana plemenitog Zajca u Rijeci 1991.
Dubravko Mihanović i Krešimir Dolenčić nisu u dramaturškom oblikovanju dopisivali rečenice izvan Krležinog opusa (teško je odoljeti baladi Khevenhiller i drugim citatima, ali jesu li bili nužni?), a tu bi se uvrstile i pjesme pjevane u krčmi na koje se ukazuje u tekstu (Ja sam gospon, ti si muž, Pij, bratec, pij, Anko Ančice i druge). Zbivanja su smještena u krčmu trošnih zidova (scenografi Deni Šesnić – dizajner svjetla i Marta Dolenčić) koji se „razmiču“ kada gosti zmijoliko izlaze i plešu kolo (skladatelj i dizajner zvuka Stanko Juzbašić). Ne samo plesni prizori, nego i ostala kretanja su jako koreografirana (Silvia Marchig) pa se i kod grubih scena gubi realistični okvir usprkos odjeći (Tea Bašić Erceg) koja podupire autentičnost, dok glumci vrlo vjerno prikazuju pijane kavge (Siniša Ružić, Hrvoje Klobučar, Amar Bukvić, Andrej Dojkić, Ivan Grčić, Ivica Pucar, Janko Rakoš), a glumice ogovaranja (Ivana Bolanča, Martina Čvek, Ankica Dobrić, Ana Kvrgić, Mada Peršić, Antonija Stanišić Šperanda). Tek pojava samoubojica Janeza (Filip Križan) i Štijefa (Enes Vejzović) čini tu koreografiju logičnom, jer se radi o ljudima suviše senzibilnim za opstanak u „pravom“ svijetu i zato je nužna drugačija dinamika kako bi se prikazali različiti svjetovi, tjelesni i vanosjetilni. Zasebni su likovi Anka (Lara Nekić), žena koja je Janeza „natjerala“ u smrt i njezin partner Herkules (Darko Milas) te Nepoznati Netko (Boris Svrtan) koji uz razna glazbala govori didaskalije. „Veseli“ dodatni elementi (gosti s crvenim nosovima jer se tako zove krčma, naglašeni crni brkovi, onomatopeja ptica, puno dima) su sami sebi svrha jer ne nude novu izvedbenu vrijednost, nego odvlače pažnju.
Pitam se koji je bio povod za ovu predstavu: drugi su odavno dokazali da se tekst može uprizoriti, ljubitelji Krleže će slušati svoje likove bez puno uzbuđenja, tempo izvedbe nije nimalo sajamski i sve sliči slici na labavom platnu.