Obrazovan i nasilni engleski vladar Henry VIII. (1491.-1547.) egzistira u kolektivnom sjećanju zbog šest brakova od kojih se pet okončalo na štetu žena i to dva puta obezglavljivanjem, dva puta razvodom i jednom smrću nakon poroda. Šesti brak završio je njegovom (prirodnom) smrću. Prvi brak je sklopljen kao posljedica okolnosti: nenadana smrt starijeg brata dovela je Henryja VIII na prijestolje (1509.), ali i u brak s bratovom udovicom Katarinom Aragonskom (1485.-1536.). Ona nije ispunila svoju dužnost i nije rodila sina, pa Henry od pape traži poništenje braka kako bi oženio mlađahnu Anne Boleyn (1507.- 1536.). Papa je odbio kraljev zahtjev (presudne su bile političke nesuglasice), što je dovelo do odbacivanja papinog vjerskog suvereniteta u Engleskoj i uspostavljanja Engleske crkve. No ni Boleyn nije rodila sina pa je pogubljena pod optužbom za preljub. Što nije uspjelo prethodnicama, uspjelo je trećoj ženi Jane Seymour (1509.- 1537.) i rođen je budući kralj Edward VI (1537.-1553., kraljevao je 6 godina), no majka je umrla nakon dvanaest dana. Iako tužan (navodno), kralj ponovo traga za suprugom i odlučuje se za Annu Klevsku (1515.-1557.) zbog savezništva s njenim bratom i na temelju portreta što ga je naslikao Hans Holbein mlađi (1497.-1543.), renesansni slikar u njegovoj službi. Njemačka nevjesta je puno neprivlačnija od naslikanog portreta, a kako su nestali politički razlozi za brak, Henry i ona su se ubrzo sporazumno rastali. Mada star i debeo, Henry je i dalje neobično poduzetan pa je do ženidbe s tridesetak godina mlađom Catherine Howard (1524.-1542.) došlo neočekivano brzo (srpanj 1540.), ni tri tjedna nakon razvoda od „grde“ Anne. U početku je sve bilo „divno i krasno“, ali onda je Henry saznao za burnu ljubavnu prošlosti svoje nove supruge pa je „visoka instanca“ izdajom proglasila udaju „nečasne“ žene za kralja te je peta supruga ostala bez glave. Dvostruka udovica Catherine Parr (1512.-1548.) postala je u srpnju 1543. Henryjeva šesta i posljednja žena (nadživjela ga je za godinu dana i još se jednom udala), a povijesni izvori pišu da je blagotvorno utjecala na kralja i da se brinula za obrazovanje njegovo troje djece.
Uzrečica da „sve na tom svijetu samo mijena jest“ izvrsno opisuje smjenu žena u Henryjevu životu, a živopisnost njihovih života (i smrti) potiče na stvaranje scenskih izvedbi, pa se na Edinburgh Fringe Festival 2017. pojavio mjuzikl Six (West End 2019., Broadway 2020.) za koji su libreto i glazbu napisali Toby Marlow i Lucy Moss (oboje rođeni 1994.). Budući da se zagrebačko Kazalište Komedija sve više okreće inozemnim glazbenim uspješnicama, mjuzikl se tamo prikazuje pod izvornim naslovom (iako se pjeva na hrvatskom prijevodu Dražena Bratulića) uz odobrenje Concord Theatricals u režiji Igora Barberića (19.5.2025.).
Scenograf i oblikovatelj svjetla Sven Kučinić premrežio je pozornicu neonskim cijevima i pomoću svjetlosnih efekata „oblikovao“ ambijent u kojem se šest „kraljevih supruga“ natječu za titulu „Kraljice nad kraljicom“, a to će biti ona čija je sudbina bila najgora. Kostimografkinja Emina Kušan odjenula je natjecateljice u „kraljevske“ svjetlucave kratke haljinice što zgodno izgleda, ali već letimični pogled (internet) pokazuje da se radi o zadanosti s neznatnim odstupanjima. „Komedijin“ izvorni doprinos su izvođačice koje su vješte u pjevanju, plesu i glumi kako to već biva u mjuziklu, iako se u ovom slučaju, po mojem sudu, zapravo ne radi o „pravom“ mjuziklu (jer je dramaturška poveznica vrlo labava), već o strukturiranom koncertu (govorni dijelovi funkcioniraju kao najave pojedine pjesme). Početni „zborski“ nastup svih šest izvođačica navodi sudbine pojedine žene i njezino okončanje braka (razvedena, ubijena, preminula, razvedena, ubijena, preživjela), nakon čega svaka pjeva o svojoj sudbini (koje sam prikazala u uvodu) uz vokalnu pratnju ostalih i dinamičnu, dobro uvježbanu koreografiju (Igor Barberić). U zadnjem djelu pozornice nalazi se u crno odjeven „Bend dvorske dame“ sastavljen isključivo od glazbenica (Elizabeta Marjanović – klavijature, Matea Perković Ciban – gitara, Jelena Galić – bas gitara, Bruna Matić – bubnjevi), što je dosljedno sprovedena ideja o ženskoj verziji povijesti (herstory).
Izvođačice su odabrane putem audicije (triple threat) no nisu se sve podjednako snašle u tri tražene discipline (gluma, ples, pjevanje) pa su recimo one koje su primarno pjevačice bile slabije u glumačkoj ekspresiji poput Franke Batelić u ulozi Katarine Aragonske ili Dore Masle i Sare Vojičić u ulogama posljednjih Henryjevih supruga, dok je Tara Thaller suviše inzistirala na prikazu Anne Boleyn, povijesno „najpopularnije“ kraljice. Nika Ivančić je svoju Anne (onu grdu!) glumački sjajno dočarala, pa iako mi pjevački prvotno nije „legla“, shvatila sam da je hrapavošću glasa upečatljivo prikazala nevoljenu suprugu koja je stjecajem sretnih okolnosti najbolje prošla – iz braka je izašla i živa i bogata. Scenskim nastupom i lijepim glasom istaknula se Vanda Winter u ulozi Jane Seymour (navodno najvoljenija žena, možda zato što je rano umrla!), a dodatni atribut nastupu bila je nježna melodija, primjerena njenom izgledu, i pomalo odmak od drugih, donekle sličnih ritmova (momak ispred mene je stalno jednako poskakivao). Razumijem da je publika (posebno mlada) oduševljena ovim mjuziklom (i dalje ga smatram koncertom) jer mogu čuti dinamične pjesme i vidjeti omiljene pjevačice, pratiti kvazi-sudbine povijesnih ličnosti i svjedočiti prestanku antagonizma među „natjecateljicama“, ali i dalje ne razumijem zašto se naslov nije preveo (nije komplicirano: šest) kada se predstava izvodi na hrvatskom i pitam se, zašto se u ovom kazalištu u zadnje vrijeme sve manje njeguje domaća glazbeno-scenska produkcija.