Makedonska spisateljica Rumena Bužarovska (1981.) objavila  je u jedanaest godina četiri zbirke priča od kojih je zbirka Moj muž (2014.) postala najpopularnija pa je prevedena na nekoliko jezika, neke su priče postale predlošci za kazališne predstave, a Srđan Dragojević je počeo snimati film prema priči Osmi mart. Priča pod istim naslovom ali posve različita nalazi se i u zbirci Nikamo ne idem (2018.) i nju se koristilo u predstavi Moj muž u režiji Dore Ruždjak Podolski u ZKM-u (2023.) jer su odabrane priče iz obje zbirke („Juha“, „Geni“, „Preljubnik“, „Čovjek od navike“ i „Lile“  iz zbirke Moj muž, a „Vaza“ i „Osmi mart“ iz zbirke Nikamo ne idem), dok su u predstavi Moj muž u režiji Jovane Tomić i produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta okupljene isključivo  priče iz zbirke Moj muž („Preljubnik“, „Otac“, “Lile“, „Osmi mart“ i „Juha“) i ta je predstava, četiri  godine nakon beogradske premijere, gostovala u HNK u Zagrebu (dvorana Ansambla „Lado“, 13.4.2025.).

Predstave se razlikuju u izboru priča (tri su iste) i u pristupu,  pa dok ZKM okuplja veliki muško-ženski ansambl koji, u okrilju bogate scenografije, igra sve napisane scene povremeno preplićući nekoliko priča što vodi do blage konfuzije i učinak ostaje „u zraku“, JDP koristi jednostavnu, znakovitu scenografiju (bračni krevet, usisavač, garderobni kutak, tace, razbacane boce) u kojoj dvije usredotočene pripovjedačice pomno i ujedno ležerno iznose svoja viđenja o muževima, muškarcima ili patrijarhatu, odnosno kako kaže redateljica Tomić: „Dinamika odnosa uvijek je ista: muškarac je na pijedestalu dok žena, u sivoj zoni postojanja, ostvaruje svoje ciljeve i potrebe a da ne narušava ili ugrožava mušku poziciju moći.“

Glumice Jovana Belović i Sanja Marković u svakoj od pet priča naizmjence igraju pripovjedačicu i aktivnu slušateljicu pa kako se svaki put nađu u drugačijoj  situaciji (u koju ih je smišljeno ili nehotice doveo „njihov“ muškarac) mijenja se atmosfera i na sceni se redaju povjerljivi razgovori, izmjene iskustava i nelagodne ispovijesti (dramaturg  Dimitrije Kokanov). Početak nove priče obilježava skidanje krevetnog prekrivača, preoblačenje na otvorenoj sceni (kostimi Maja Mirković) i više-manje upitna uporaba rekvizita, bilo da se koriti usisavač ili žvaču rezanci („prava“ žena vazda mora nešto raditi), pri čemu glazba zaokružuje dojam (Luka Mejdžor).

Izjavom „moj muž ima švalerku“ prevarena žena (Marković)  najavljuje prijateljici svoju nevolju opisujući joj kako je saznala i što je poduzela. Takva je priča („Preljubnik“) vrlo česta, no svakoj prevarenoj ženi je bolna, a kozmetički postupak kojem se naša sudionica podvrgnula (prijateljica je depilira) to stanje još ističe. Pravu utjehu povrijeđena supruga nalazi u „čitanju“ taloga kave jer „kod Njega se vidi kajanje“: ona mora s njim i dalje živjeti, budući da se u pristojnim obiteljima nikada nitko ne razvodi! Imperativ majčinstva je tema priče „Otac“, budući da se u tradicionalnim sredinama podrazumijeva da sve žene žele biti majke, pa kada se neka žena ponaša drugačije, onda On postaje glavni u igri s malim sinom Lukom, postaje Otac. Umjesto u parku, njih dvojica trče i viču po stanu i mama (Belović) stalno mora pospremati za njima, a buka izluđuje i nju i susjede (ovo nam je uspjela ispričati jer su njih dvojica na izletu pa ona uživa u tišini!).

Najtužnija je priča „Lile“ u kojoj je djevojčica umrla jer se njena majka (Belović), zbog straha od muža, nije usudila malenu odvesti liječniku. Naime, muž je branio supruzi da posjećuje majku i ova je potajno otišla majci da joj odnese ajvar i pokaže svoju kći Lile. U vlaku su na Lile pale staklenke ajvara i mada se ozljede nisu vidjele, umrla je nakon nekoliko dana. Muž je jako volio kćer i strašno je patio jer je bio uvjeren da je obiteljska genetika skrivila njenu smrt (brat mu je umro od moždanog udara). A ustrašena žena šuti.  Pripovjedačica (Marković) lijepo odjevena i našminkana za  proslavu („Osmi mart“) opisuje „mentorki“ (Belović)  što se zbivalo kada je nakon slavlja dozvolila Toniju da je odveze njenoj kući (gdje ju je čekao idealni muž). Euforični od slavlja i pića, Toni i ona su zastali na Vidikovcu, ali započete erotske igre su pokvarili povraćanje i druge probavne smetnje, pa je nenadani smrad osvijestio zaigranu ženicu. U posljednjoj priči („Juha“) u središtu je pileća supa, simbol ženske kuharske aktivnosti, koju su i majka i kći, svaka u svoje doba, kuhale „svojim“ muškarcima.

Dobra obrada izvornog teksta i duhovita interpretacija dali su predstavu koja izravno i uvjerljivo govori o problemima koji se tiču žena, ali iskustvo kazuje da njihovom nastanku postojano doprinose muškarci.