Kazališta za djecu vole posegnuti za bajkama ili poznatim pričama (iako je sve više onih koje izravno imenuju dječje probleme), pri čemu se često ne ide dalje od prepričavanja. Ima, dakako, onih ambicioznijih izvedbi koje istražuju pouku i poruku, ali umjesto igre kojom bi se ilustrirala situacija i kod djece dovela do spoznaje, poruka se jednostavno objavljuje. Predstava Kraljević žabac prema bajci braće Grimm u obradi dramaturginje Dore Delbianco i režiji Saše Broz, postavljena u    Zagrebačkom kazalištu lutaka (3.4.2025.), primjer je rečenog: u zbivanju priče jasno je upisana poruka (ne smije se prekršiti  obećanje) koju nije tako komplicirano prikazati, pa ne znam  čemu dodatno „prosvjetiteljsko“ obraćanje? Možda zato jer se priča dodavanjem nepotrebnih likova prilično razvodnila?!

Iako u ZKL-ovim predstavama uporno čekam neke promjene, ni ovaj put ih nisam dočekala jer je predstava, kao i mnoge prije nje, „pretrpana“ tekstom, a velike, krute lutke (kreator David Peroš Bonnot) ne posjeduju uvjete za animaciju pa ih  lutkari često nose ispred sebe poput štita. Na lutkinim glavama nisu pokretne ni oči ni usne (osim usta kod žapca, dapače ima i dugački jezik), a lutkari,  budući da jednom rukom pridržavaju lutku, mogu onom drugom putem štapića pokretati jednu lutkinu ruku dok joj druga visi niz trup. Lutkin trup seže do glumčevih nogu pa tako animator i lutka imaju ipak nešto zajedničko: noge.

Osim što su ove lutke prikladnije za izlog nego za animaciju, izgled im je opterećen kraljevskim atributima poput krinolina i perika, što mi se ne čini  nužnim jer su princeze nazvane Apfelštrudlica (Katarina Perica Kirin) i Germknedlica (Matilda Sorić), a njihov otac Kaiserschmarrn (Anđelko Petric), pa iznenađuje da žive u kraljevstvu nazvanom Wienerschnitzel (a ne recimo Gebaeck)?! Ako se već stvaraju nove situacije i imena, očekujem neku logiku kao što su imena Wilhelm i Jacob za Štrudličinog ženika (Filip Lugarić) i za kraljevića koji se preobratio iz žapca (Borna Galinović) jer su to imena braće Grimm. Scenografija (Sara Haas) i oblikovanje svjetla (Vilim Sever) nisu pridonijeli bajkovitosti ambijenta (iako su jezero i dvorac nudili puno mogućnosti), a glazba (skladatelj Marin Rabadan) je zvučala znano, posebno završni marš uz koji su glumci pjevali kre-kre-kre (iako je žabac opet postao kraljević!).

Priča je poznata pa ću tek ovlaš podsjetiti o čemu se radi: princeza se igrala sa zlatnom loptom i ova joj je upala u vodu  i dok je ona neutješno ridala, pojavio se žabac i ponudio da će izvaditi loptu, a za uzvrat je tražio da ga povede u dvorac i da se s njim druži, jede i spava. Ona je pristala, ali kada je dobila loptu, zanemarila je obećanje i odjurila kući. Žabac (kraljević kojeg je zla vještica začarala) je, dakako, došao u dvorac i koliko se god princeza nećkala, otac ju je natjerao da ispuni obećanje koje je dala žapcu i tako su završili u njenoj sobi. Dvije su verzije kako se žabac vratio u ljudsko obličje: u jednoj  ga je princeza poljubila, a u drugoj ga je bacila u zid (prilično drastična razlika), no u oba se slučaja pretvorio u krasnog kraljevića za kojeg se udala. U ZKL-ovoj verziji imamo naratora (Marijin Kuzmičić) koji nas vodi kroz priču, ali je on i u ulozi fatalnog sluge: „jednog će slugu po imenu Henrik izdati njegov najbolji prijatelj kraljević Jacob, a on će ga zatim (da bi ga naučio pameti) čarolijom pretvoriti u žapca“ (Delbianco).  Moram priznati da se ja na Jacobovom mjestu, nakon što bih se iskobeljala iz žabljeg oblika, više nikada ne bih družila s tim i takvim prijateljem (ovim primjerom predstava veliča važnost prijateljstva).

Lugarić igra (koliko može uvjerljivo) zahtjevnog i primitivnog  Štrudličinog zaručnika Wilhelma kojeg Štrudlica nikako ne želi, ali se on sviđa njenoj sestri Knedlici što djeluje posve nevjerojatno. Budući da se on odlučio oženiti, svejedno mu je s kojom sestrom i pristaje na Knedličine pomalo šašave uvjete (što  ne djeluje kao prava ljubav iako smo u sceni prije između Jacoba i Štrudlice saznali da je najvažnija – ljubav). Estetikom i poetikom predstava Kraljević žabac nimalo ne pripada suvremenim lutkarskim promišljanjima, nejasno je za koju je dob namijenjena, a ne bi bilo zgorega da se primijenilo zlatno pravilo „manje je više“. Ili da se poigram stihom liričara iz doba braće Grimm: „Mnogo htjeli, mnogo započeli….“